Volim gledati Villu Mariju. Nakon Moje kućice, moje slobodice i Zlatnog vrča, mislim da je to jedna od najuspješnijih i najduhovitijih domaćih humorističkih serija. Osim ako namjera kreatora nije bila humoristička serija. U tom slučaju je nešto negdje tragično pošlo po zlu.
Bez želje za ulaženjem u raspravu oko detalja napete fabule, dubine i razrade likova ili kvalitete glumaca, htjela bih samo istaknuti suptilnost i majstorstvo glavnih i odgovornih, a koje osobito dolazi do izražaja kad u priču treba utkati reklamu sponzora serije, a da to ne uspori radnju preko prihvatljive mjere.
Suptilno je (kaže Anić) ono što je iznijansirano u ukusu i shvaćanjima...; profinjeno.
Dakle, Tomo Jurak, jedan od alfa-mužjaka serijala (glumac kojega se, upravo neki dan, pojavio u Boljem životu, u ulozi Velje Kalemara - rukometnog trenera) sjedi za grandioznim stolom blagovaonice svoje vile. Sam. Jedna od pripadnica posluge mu nudi nešto za pojesti i/ili popiti, a nakon toga svjedočimo slijedećem dijalogu.
˝Ma znaš šta? Mogla bi mi napraviti jedan Franckov kapućino!˝ - kaže Jurak veselo.
˝A da ja vama pripremim jednu Nesicu?˝ - pita još veselije sluškinja Maca (ili Mica).
˝Ma ja bih ipak radije jedan Franckov kapućino!˝ - odgovara Jurak s osmijehom.
˝Ma složit ću vam ja Nesicu, bit će prste da obližete!˝ - odgovara Maca s još većim.
˝Pa dobro šta ti je s tom Nesicom, rekao sam ti da želim baš Franckov kapućino!˝ - zapovijeda Jurak, lagano iznerviran.
˝Znači vi hoćete baš Franckov kapućino?˝ - odgovara Maca, u čudu.
˝Da, baš Franckov kapućino!˝ - okončava Jurak, mirnijim tonom, koji, nakon vrtoglavih replika i ping-pong izražavanja argumenata i stavova, ublažava napetost situacije.
E, sad. Gornja 'reklama' (nazovimo je tako, iako većina vas vjerojatno nije ni primjetila da se radi o reklami) je toliko suptilna, da uopće nije moguće razaznati koga se tu reklamira – Franck ili Nesicu! Naime, svaki od likova jednakog žestinom pokušava nametnuti svoj napitak! Tek pažljivijom analizom dolazimo do prikrivenog zaključka: ako sluškinja forsira Nescaffe, a gazda (koji je ujedno jedan od alfa-mužjaka serijala) Franckov kapućino, onda nam se nameće samo jedan mogući zaključak – Franck kapućino je vaš izbor! Dajte molim vas, kao da sluškinja (koja se još k tome zove Maca ili Mica) ima pojma o tim stvarima.
Čak ni nakon što sam, na gornji način, rastrančirala i proanalizirala tu (možemo reći šekspirijansku) scenu, još uvijek nisam bila sto posto sigurna je li to doista reklama za Franck, tako da sam s nestrpljenjem čekala kraj epizode, nadajući se da će možda, samo možda, na kraju biti nekakav popis sponzora. I, da - IZNENAĐENJE! - Franck jest jedan od glavnih mecena, a njegov logo na odjavnoj špici na nekoliko sekundi prekrije čak 3/4 ekrana, sažimajući tako Doru Jurak u jahaćem kompletu na preostalu četvrtinu.
Ali, bez obzira na to, kakva suptilnost, kakva profinjenost. Bravo, bra-vo...
Samo jedna primjedba, odnosno više dobronamjerni savjet marketinškim stručnjacima ove serije, a i drugima. Prilikom nedavnog putovanja, imala sam privilegiju sjediti više sati na aerodromu u Budimpešti, gdje se, između svekolike (jamačno vrlo zanimljive) štampe na mađarskom jeziku, našao i neki business časopis na engleskom. Iako od businessa, managementa i ostalih znanosti vezanih uz ekonomiju dobijem osip, ipak sam čitave novine pročitala dvaput, slovo po slovo, a u njima i jedan stvarno dobar članak o reklamiranju baziranom na (pljucanju po) konkurenciji. Autor navodi kako je jedna od glavnih zamki takvog reklamiranja upravo to što spominjanjem konkurencije, istoj pravite – što? – reklamu! A znate kako se kaže u poslovnom svijetu (što su nas dobro naučili američki filmovi) – there is no such thing as bad publicity!
Sad odoh, grije mi se voda za Nesicu. A i Maca mi je simpatičnija od Velje.
Post je objavljen 11.12.2004. u 07:00 sati.