Te sam godine u to vrijeme bila u pakiranju za Zg, pripremama za prijemni i kovanju planova za svijetlu budućnost koja me čeka iza prvog ugla. Protrčala bih ispred TV-a nekoliko puta u danu potpuno nesvjesna onoga što se događa u državi do čije smo granice mogli došetati (iako, istini za volju, nitko u toj granici nije vidio ništa stvarno i granično). Već sam bila zasićena vijestima o ratovima, prognanima, izbjeglima, zarobljenima, tajkunima, uniformama, UN-ovim rezolucijama... Balava k'o puž golać, a tako samouvjereno zasićena svim lošim vijestima da je sramota i danas to napisati/pomisliti. U dnevniku sam pisala o uzbuđenju zbog faksa, odlaska od kuće, ljubavi prema stanovitom momčiću koji vrlo brzo potpuno nestaje iz mog života, a tih je dana još uvijek bio jedna od ključnih planeta mog malog svemira. Kakva Srebrenica, kakvi Potočari, kakva Bosna?
Nekih 8 godina kasnije gledala sam prijenos ukopa u Potočarima i otvorenje memorijalnog centra. Cjelodnevni program na nekom od bosaninskih tv programa. Od tada svake godine gledam. Gledam i plačem, onako nemušto kako plačem zadnjih desetak godina. Plačem nad nizovima tabuta tih 8000 ljudi kojih više nema, čiji su životi nestajali u koraku i dahu tog ljeta 1995. dok je meni na pameti bilo moje zadnje ljeto u roditeljskom domu prije početka novog, ljepšeg i sretnijeg života. I svaki put dok tako plačem razmišljam o svom komadu odgovornosti za Srebrenicu, Ovčaru, Ćelije, Borovo, Dretelj... Što možda nije suvislo jer sam tih godina imala 15, 16 ili 18 godina. Kako bih ja uopće mogla u tim godinama i na tom mjestu biti odgovorna za bilo što od spomenutog? A jesam. Kao i svatko tko ima bilo kakvih ambicija sebe doživljavati kao ljudsko biće. Ako već ne u tom trenutku dok se zlo događa onda u onom trenutku kad postanem svjesna postojanja tog zla. Odgovorna ako ne učinim ništa da se zlo ne ponovi, ako ga prešutim, ako nastavim živjeti kao da se nikada ništa nije dogodilo. Odgovorna za 8000 mrtvih u Srebrenici, 264 mrtva na Ovčari, za mučene u Dretelju... Svaki put kad radi vlastite komocije prešutim neki neumjesni komentar postajem odgovorna. Svaki put kad napravim razliku među nevinim žrtvama - odgovorna. Jer nema nikakvih jamstava da se neće ponoviti. Baš zato što šutimo i pravimo razlike.
< | srpanj, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pisanjem do mentalnog zdravlja
Hypem.com
The Hype Machine
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Trenutna glazbena stvarnost
Stalna postava:
Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre