Jazzie

Odlučila sam dočekati N/novu godinu doma. Reakcije su redom iščuđavanje nad mojim jadnim životom jer (navodno) nemam s kim na doček. Nitko mi ne vjeruje da je to moj izbor.

Ne sjećam se kada sam zadnji put bila za Novu doma, a pamtim nekakvih 10tak dočeka. Bilo je tu privatnih tuluma u većem ili manjem društvu u nečijoj kući ili kafiću, velikih "društvenih događanja", restorana sa živom muzikom... I svake godine mi je doček bio sranje. I svake godine se ponovno pitam zašto nisam ostala doma u toplom, nego se vucaram po vani i dosađujem.

Ove godine sam definitivno odlučila ostati kod kuće. Gledat ću telku, možda nešto i raditi i ići spavati. Sita, napojena, u pidžami.

Sve ponude sam ležerno odbila - kućne tulume, birceve, restoran, sa različitom škvadrom. Dragi će raditi (kao i svake godine do sada).

U proteklih 20tak dana, mislim da sam bila doma oko dvije večeri. Jučer smo kod frenda radili kotlovinu, danas sam cijeli dan bila u Zagorju na sanjkanju - pekli smo roštilj, kartali belu, grudali se, sutra idem na jedan ležerniji koncert. I tako se događanja izmjenjuju već danima.

A doček Nove godine je nekakav isforsirani događaj, kada je netko nametnuo da se mora ići van i tulumariti, a mnogi manje planirani i manje "obavezni" eventovi ispadnu puno bolje. Zato ove godine ostajem doma.

Iskreno sam sretna. A većini je to tako teško shvatiti...

Kako se bliži kraj ove godine, koja je za mene u poslovnom smislu (uf, kako to napuhano zvuči) bila odlična, privatno tako-tako, a globalno who-cares, tako je došlo vrijeme da napišem svoje novogodišnje rezolucije. Ja sam jedna od onih koji to ekšli rade, a objašnjenje je jednostavno – neke težnje i planovi za budućnost nam svima trebaju, a lakše mi je kada odredim datum početka. To je ona od-ponedjeljka-sam-na-dijeti metoda koja se u praksi pokazala uspješna kao plan i program HČSPa, ali čovjeka veseli. Ipak, ideju mi je u zadnje trenu odgurala u bespuća zaboravljenog jedna komunjara (ovisnica liječena u komuni) čiji mi je desktop mobitela otkrio cijeli novi trend u Hrvata – a on se zove nacionalizam.

Za početak odmah da razgraničimo patriotizam s nacionalizmom, odnosno domoljublje s „prekomjernim isticanje prava, težnji i vrijednosti vlastite nacije, često na račun drugih etničkih skupina i nacija“, kako kaže moj Hrvatski enciklopedijski rječnik iz Jutarnjeg. Ovo što sljedi nema veze s domovinom, nego s... ne znam niti sama s čim. Valjda s nečim ima.

1. Vjerojatno znate što je MMS. Vjerojatno na mobitelu imate infrared, možda čak i plavo-zubalo. Ili barem USB kabel kojim ćete svoj mobilni uređaj spojiti s računalom. A sljedeći koraci su laki – nabavite sliku uhićenog nam generala i postavite je za desktop. Ako ste pak informatički ograničeni do te mjere da ne znate obaviti taj složeni prijenos podataka, lako možete svojom kamericom mobitela uslikati Antu u nekim novinama. Ali nemojte ostati na tome – stavite sliku i na desktop kupćnog računala, onog u firmi, neka iskače iz paštete poput Jadranke na zadnjim predsjedničkim izborima. Tko to ne napravi, Hrvat nije!

2. Slika Ante obavezno mora ići s CD-om (sprženim, pobogu, tko još danas kupuje CD?) Mate Bulića. Thomspon i Škoro su ipak čitavu ligu iznad. Razlog zašto se sluša taj piroman koji nije zapalio pola grada, već sanja o paljenju šume u Hrvata, jest što je on Hrvat pa nas nitko neće optužiti da slušamo srpske narodnjake. Naravno, u autu je skriven i CD s Cecinim najvećim hitovima, ali to je samo za trenutke kada se stvarno opustimo.

3. Kako se nalazimo u trenutku kada se povijest Hrvata piše zlatnim slovima, nije na odmet podržati i tu akciju te poster sa slikom Matka staviti u okno. Naime, čini mi se da će Klub najvećih hrvatina, čija vrata čuvaju Demetori poput zloglasnog Azkabana, povećati se na tri člana. Tako će se pokojnom nam predsjednike i Rojsu pridružiti i Matko. (prezime je potpuno nebitno jer on je jednostavno Matko, kao što je i Jole jednostavno Jole) A moja nostradamusovska duša može već sada proreknuti da će prsten i zlatni lanac postati hit u bližoj nam budućnosti.

4. Od šahovnice kao ultimativne frizurice sezone ne odustajem lako, ali ako ipak imate prostornih problema s iscrtavanjem svih 25 polja (skrušeno priznajem da sam morala guglati da otkrijem koliko polja ima grb), može se iznimno dozvoliti istetovirano slovo U ili eventualno G. Pitate se kakve veze ima U s G ili G s U– ali zar je bitno? Glavno da se hrvatsvo vidi na kilometar (onima kojima ćete pokazivati intimne dijelove, bar).

Točka 5. ostaje otvorena za prijedloge i sugestije, obzirom da s gađanjem odbacujem sve nametane kriterije vrijednosti, pa tako nisam baš potpuno upoznata sa svim trendovima neonacionalista u Hrvatskoj.

I da se odmah ogradim od napada onih žednih krvi, neka ljudi izražavaju svoje želje, težnje i pripadnost kako žele, ali neka mene ne guše time!

Kažu da odijelo ne čini čovjeka. Ali kažu i da govori dosta o njemu. Prvi dojam je izuzetno bitan, a on se ne stvara iz unutrašnje ljepote nekog čovjeka, nego samo iz vanjskog izgleda. Iz tog razloga svi koliko toliko pazimo na to kako izgledamo.

Održavanje osnovne higijene je nekakav minimum, na koji se nema smisla niti osvrtati: čista kosa, podrezani nokti, uredna odjeća... Ono na što se želim osvrnuti je ljudska osobina da na temelju vanjskog izgleda donosi stav o osobi koju uopće ne pozna. I to ne nekakav „privremeni“ stav, nego na temelju vanjskog izgleda, prije svega odjeće, se danas zaključuje kakav je tko čovjek. Primjera je masa: punkeri su narkomani, a šminkerice sponzoruše.

Moja vrlo draga frendica je šminkerica prve klase. I dok se ja volim lijepo obući i ne štedim na obleki, ona je stilom pet kategorija iznad mene, a cijenama možda i više. Potječe iz bogate obitelji i može si to i priuštiti. Neki njezini dečki su vozili Porche-e, dok je drugima serijska oprema bio ZET-ov pokaz. Nikada nije ocjenjivala ljude po odjeći, niti cijeni niti stilu. S druge strane, mnoge po mojem ukusu prosječno odjevene cure (i prosječnog materijalnog stanja), su već na prvi pogled zaključile „vidi koja sponzoruša“, „ne volim takve plitke osobe kojima je odjeća sve na svijetu“ i slično. Upravo te iste djevojke su one koje će uvijek glasno uzviknuti parolu „odjeća ne čini čovjeka“.

Ne mogu shvatiti da su ljudi toliko zaokupljeni svojom mentalnom kvazi superirornošću da osuđuje sve ono što je drukčije od njih. Možda netko ne može shvatiti da sam ja za cipele ostavila 1200 kuna, ali ja mogu da je ta osoba i više od toga za PS2 ili I-Pod. Ja ne volim igrati igrice pa si Playstation kupiti neću. I-Pod mi totalno ne treba, a izbjeći ću i nošenje istog oko vrata kao modnog dodatka sezone, pa si ga neću kupiti. Zbog toga ću otići u Guliver i iskeširati pare za cipele. Meni je to gušt, ja to volim. Ne znam da sam zbog toga išta plića od onih koji će iste novce utrošiti na novogodišnje putovanje u Čatež ili kupnju kućnog kina.

Ocjenjivanje po vanjskom izgledu me jako boli i stvarno mi ga je pun klinac. Nekoliko puta sam čula za sebe komentar – lako tebi, ti imaš para. Naime, netko je vidio moj Sisleyev sako i zaključio „sirota mala, b(l)ogatašica“. Uvijek se iznova nasmiješim. Ne zna ta osoba da meni roditelji ne plaćaju VERN ili neko slično šminkersko učilište, ne zna niti da sama zarađujem od prve godine fakulteta, da ko apsolventica ne hladim jaja poput većine mojih kolega, nego honorarno radim. I da svoju zarađenu lovu s veseljem utrošim na nove cipele! Naravno, ako mi ostane kada platim sve račune. Dosta mi je već tih komentara sirotih djevojaka, koje nemaju novaca za majicu na Trešnjevačkom placu (jadnice :shmrc:), a dane provode u lokalnim birtijama trošeći đeparac koji ima starci daju svakog 10-tog u mjesecu.

Ljudi dragi, zagrebite malo ispod površine!

Sretan Božić svim vjernicima i nevjernicima poput mene koji ga ipak slave (jede se i pije - pa ko ga ne bi slavio?).

Sinoć se tulumarilo. Ne znam zašto, ali ovi badnjačko-božićni tulumi uvijek ispadnu bolje od novogodišnjih. Danas se papalo kod svekrve - purica s mlincima, dalmatinska pašticada s njokima i istarskim fužima te zagrebački šnicli. Zalijevalo se svačim.

Ispod bora me nije dočekalo ništa jer sam sve poklone pobrala unaprijed. Mama mi je dala neke novce za koje sam ja kupila jednu cipelu (drugu sam morala sama financirati), dragi mi je kupio privjesak/medaljon (može li netko pogoditi kakav?), od svekrve sam dobila lijepe tanjure kvadratnog oblika koji odlično pašu uz beštek, nedavno kupljen u Ikei.

I to je to. Kratko i jasno.

Pozdrav svima, a posebno Štefekima i Šteficama!

Sjedosmo danas On i ja u veliki karavan njegovih roditelja s ciljem kupovine božićnog drvca za naš mali dom. (zapravo nam dom ima dobrih 64 kvadrata, što baš i nije malo za hrvatske standarde, ali ovako je rečenica bolje zvučala)

Target je bila nordijska jela, visine 2.40m, širokih i bujnih grana.

Naime, princeza (to sam ja :)) si je zamislila u velikom dnevnom boravku bor od poda do stropa, bitno je bilo da iglice ne padaju (zato ne klasična smreka, nego nordijska jela, koja je i tamnije zelene boje) te da bude raskošna u svim smjerovima.

Našli smo lijepe jele nordijane visoke cca. 1.80m (dakle, preniske), one visoke 2.50m, ali pomalo ćelave te klasične smreke koje ispunjavaju sve uvjete, osim što su smreke.

Vratili smo se doma bez bora, dakle opet kitimo isti bor ko prošle godine - umjetni, zlatnim kuglicama i mašnama, i crvenim sigama.

Ja sam razmažena.
Ja sam bahata.
Ja sam tvrdoglava.
Ja sam neodgojena.
Ja sam jednostavno zlo od čovjeka.

I onda sam se susrela s još jednim takvim zlom.
I prisiljena sam surađivati.
I to mi je veliki trening za živce.
I lagano pucam po šavovima.

Tek sada shvaćam što ljudi moraju pretrpiti samnom.
Tek sada shvaćam koliki sam "pain in the ass".
Tek sada shvaćam da je potpuna istina da sam nemoguća.

Na kraju ne znam da li ja to mogu izdržati.
Na kraju se divim onima koji mene konstantno trpe.

Nadam se da je istina da ti bog/priroda/život zadaje samo one probleme s kojima se možeš nositi.

U četvrtak sam planirala ići u Graz. Dragom sam rekla da mora ići samnom jer će još malo biti gol i bos. I pristao je, začudo. Digli smo se ujutro, obukli i uputili k njemu doma. Podoručkovali i krenuli za Usterajh. Obavili smo shopping i vratili se u Zagreb u ranim večernjim satima.

To bi bila priča, onako u grubo. Ali zar stvarno mislite da shopping s jednim čovjekom koji ima penis među nogama može biti tako jednostavan? Ooo, ne... Priča je puno, puno složenija.

Odmah nakon buđenja smo se posvađali prvi put te sam ja odlučno rekla da ne idem nigdje. Zavalila sam se ispred kompa i ni makac. Onda je on pizdio jedno vrijeme, sve dok nije shvatio da to neće proći te da će morati promijeniti taktiku. Postao je sav drag i nagovorio me. Jebeš žensku odlučnost... Kada smo došli ispred njegove zgrade (on u prinicipu živi sa starcima, ali zapravo živimo kod mene) trebalo je pretovariti stvari iz mog auta u njegov jer s mojim smo trebali putovati. Onda je popizdio drugi put, čudeći se kako mogu tako natrpati gepek glupostima.

Nakon što smo brzo pojeli doručak, made by njegova stara, sjeli smo u auto. Na to se on sjetio da se mora vratiti gore jer je zaboravio (s)lance. Ja sam mislila da se vraća po lance za snijeg, ali se vratio sa pravim šiptarskim slancima koje smo trebali grickati po putu. Onda se vratio i drugi put po baš lance. I krenuli smo - sa 45 minuta zakašnjenja u odnosu na plan.

Čim smo izašli na autocestu prema Krapini, ja sam skužila da nemam tekućine za pranje "vjetorabranskog stakla" aka šoferšajbe pa sam stala na pumpi kupiti je. Tu je popizdio treći put, da zašto plaćam litru te tekućine 12 kuna na pumpi kada mogu kupiti za iste novce 5 litara u Metrou. Onda sam išla natočiti tekućinu, ali nisam znala ju otvoriti, odnosno skinuti foliju koja se nalazila ispod čepa. Onda je popizdio četvrti put jer mu nije bilo jasno da nisam vidjela da je otvarač zapravo druga strana čepa. "Reko sam ja da žene nisu za auto!"

Onda sam se sjetila da već par mjeseci nisam provjeravala tlak u gumama pa rekoh "odi ti meni napumpaj gume, prednje na 2.3, zadnje na 2.0". Onda je popizdio peti put jer kako mogu reći takvu glupost, da ćemo se sklizati do Austrije s ovim mojim tlakovima. Izašao je napumpati gume, ali ono čudo na INInoj pumpi nije radilo pa je prislonivši pipac na ventil na pola ispraznio gumu. Onda je popizdio i šesti put. I za ovo sam ja bila kriva, zato što sam uopće tražila da ih ide prekontrolirati. Nekako smo se dovukli do druge pumpe, gdje smo i problem tlakova riješili.

I napokon smo se otisnuli na pravi put! Onda je on htio popiti kavicu putem, ali mu ja nisam htjela stati. Reko je da više nikada neće ići samnom nigdje, da sam ko Gestapo, nema šale i opuštenog putovanja. A mene je zapravo cijelim putem jebala neka ženska u Alfi 147, koja se špranjila koliko je išlo. Išla mi je toliko na živce da sam čvrsto odlučila da joj neću pustiti da me pređe pa sam stiskala gas ko kreten, čak i kroz cijelu Sloveniju. Tek na autocesti nakon Maribora me oprala jer njezin 1.8 motor ide bolje od moje bebice...

I stigli smo u Graz. Prvo odredište je bio centar. Tamo je dragi preuzeo kormilo, a ja navigaciju. Prvo se htio sparkati u neku garažu gdje je 4 eura sat (!!!), ali sam na vrijeme to skužila pa smo pobjegli glavom bez obzira. Onda smo našli neku jeftiniju garažu, gdje nam je Srbin na blagajni dao da cijeli dan ostanemo besplatno. I malo smo shoppingirali, po Zari i H&Mu. Našao je u H&Mu dobru jaknu, ali bež, a htio je crnu pa sam mu rekla da će je sigurno biti u nekom drugom H&Mu. Ovo će se kasnije pokazati ko orgromna greška.

Za ručak sam predložila NordSee. Nije baš bio za ribu (tu je popizdio još jednom), ali nagovorila sam ga. Ja sam maznula fini filet lososa, a on neku drugu paniranu ribetinu. Na kraju je rekao da je dobar taj moj NordSee.

Za kraj smo se uputili u Centar West, gdje se nalazi Ikea te Seiersberg, također veliki shooping centar. Kupili smo nekoliko sitnica u Ikei. On u preostala dva H&Ma nije našao onu jaknu koju je tražio, čak nije bilo niti one bež, te je OPET popizdio na mene jer sam ja rekla da će je biti. Nije bilo vremena za povratak u centar Graza pa smo bez riječi krenuli put Zagreba.

Onda se sjetio da postoji H&M i u Mariboru pa smo stali tamo, nadajući se da će on naći tu svoju jaknu. U 19.10 smo bili sparkirani te cipelcugom do dućana, da bi otkrili da tamo dućani rade do 19.00h. E tu je definitivno puko. Hvala bogu, ovaj put nisam ja bila kriva. "Jebo im vrag mater slovensku, fina gospoda, radi se do 7.", orilo se centrom Maribora, a ja sam se pravila da ga ne poznam.

I došli smo u Zagreb. Ja presretna odličnim shoppingom, on nadrkan ko slon. Navodno, više nikada neće ići u shopping van.

I samo za Beštiju opaska - carinu nismo platili.

Dragi Djedice,

napisala sam ti prošle godine pismo i objasnila svoje želje za ovu godinu. Prva je bila da čitavu godinu ne moram posjećivati bolnice i da svi moji imaju puno zdravlja. Kako mi je sredinom godine umro deda, smatram da si totalno zakazao.

Novi laptop sam te isto tražila i dobila sam ga pa bi ti sad trebala olfo zahvaliti? Pih, stara ga još godinu i pol mora otplaćivati po 600 kuna mjesečno, zato se nemoj kititi tuđim perjem.

Mikrovalnu nisam dobila – gdje je moja mikrovalna?

Stan mi isto nisi kupio, nego si me doveo u situaciju da se moram ili seliti iz ovog u kojem živim ili dizati stambeni kredit da mogu ostati tu.

A nisam dobila niti naslon za ruke između prednjih sjedala u autu.

Na fakultetu si me isto turbo zajebao pa sam morala u 9. mjesecu polagati puuuno previše ispita. Naravno da sam tu prvenstveno ja zakazala, ali nisi se niti ti potrudio olakšati mi posao!

Sve u svemu, 0/6 želja ispunjenih!

I zato Djedice, jeb' si mater! Puši kitu stari prdonjo i jadni oni kojima ti podvaljuješ nekakve fore o svojoj dobroti!

Ne trebaš mi seronjo, sve što želim za sljedeću godinu, sama ću i ostvariti!

Zbogom,
Jazzie

U našem društvu postoji razmišljanje da je biti debeo nešto loše i sramotno. Ako to ipak ne smatrate takvim, zapitajte se koliko ste puta rekli u životu nekome "ti si tako debela", "ti si predebela". A onda se sjetite koliko ste puta rekli "baš si mršava", "pa čak si i malo premršava" i slično. Omjer nikako nije 1:1, u to mogu biti sigurna. Zato što ćemo mršavoj osobi to reći na glas, a debeloj ili bucmastoj nećemo. Razlog iz kojega sam ja primjetila tu činjenicu i doživjela je upravo tako je vrlo jednostavan - ja sam mršavica. I u jednom periodu mog života sam izgledala čak više skinny, nego danas, a ljudi su me počeli nagovarati neka odem doktoru jer vjerojatno bolujem od anoreksije.

Kod mene je mršavost genetska predispozicija i ja se u principu ne debljam. Naravno, kada bih krenula jesti visoko kaloričnu hranu u pet velikih obroka dnevno pretpostavljam da bih se mogla udebljati, ali s normalnom prehranom moja kilaža je više manje konstantna. I tako sam ja, uvjerena da nešto nije u redu samnom, otišla doktorici. Ušla sam u ordinaciju i rekla "ja mislim da imam anoreksiju". Žena me pogledala u čudu jer nije normalno da netko sam prvi prepoznaje problem i tako otvoreno nastupi. Pitala me jel jedem normalno, jel jedem raznoliko, dal sam nezadovoljna svojim izgledom, dal povraćam možda nakon jela (sumnjajući na bulimiju). Na kraju mi je odgovorila "prestani čitati te ženske časopise". Naime, moja prehrana je bila najnormalnija i nisam bolovala od nikakve anoreksije, nego sam jednostavno tako građena. I onda sam se zapitala, zašto mi ljudi tako ružno govore da sam premršava? I to redom ljudi koji imaju problema s kilažom. Univerzalnog odgovora nema, ali pretpostavljam da je kod dijela njih moja "šlank linija" budila ljubomoru.

Nemojte misliti da sam ja svojom mršavošću sretna! Iako biti mršav ima svojih prednosti, ima i jako puno mana. Prva je definitivno problem kupovinu garderobe - više od pola proizvođača uopće ne proizvodi tako male brojeve. Posebno je problem s ovim domaćim "starim" firmama poput Varteksa, koji su modernizirali dizajn, ali ostali pri starim veličinama. Sva sreća da postoje ove talijanske firmice poput Benettona i Sisleya jer jedino u njima mogu se ponadati talijnskom 38 (koji ipak ponekad zna biti prevelik) i XSu. O problemu kupovine grudnjaka, kada su mi košarice dobre, a u leđima mi je preširok neću niti pričati. Zato kada pronađem odgovarajući grudnjak, kupim isti model u svim bojama.

Drugi problem bi bio nedostatak autoriteta kada bi ga trebalo imati. Upravo s tim se ja sada suočavam, kada počinjem raditi. Kada slušate mladu osobu od 60kg, ona i izgleda kao ozbiljna osoba u većini slučajeva. Kada vidite mene, od mojih 48kg, jedino što možete reći je "vrati se ti u osnovnu školu dušo". Karikiram, ali recimo da se čovjek mora potruditi više da ga se shvati ozbiljno. O onim smiješnim problemima, kao npr. kada se na svadbi najedete već na predjelu pa glavno jelo ne možete niti probati neću niti pričati.

Sve što želim reći je da biti mršav nije tako krasno kako debeljuce misle. To ima svojih prednosti i mana, a nisu niti sve mršavice zadovoljne svojim neimanjem masnih naslaga. Zato drugi put kada svojoj frendici kažete "kak si ti mršava pa jel jedeš išta?", pazite da vam ne odgovori istom intonacijom "kak si ti debela, jedeš previše, a?". Ako bi se vi uvrijedili da vam kaže da ste predebeli, zašto ona ne bi kada joj kažete da je premršava!

Ja sam perfekcionist. I oduvijek mrzim započinjati rečenice, a kamoli tekstove sa ja. Ne samo da sam perfekcionist, nego sam još i izrazito kritična prema sebi koliko i prema ostalima. Ofkors, svjesna sam ja da to nije dobro i stalno si ponavljam "nitko nije savršen", ali protiv sebe je teško ići. U duetu sa perfekcionizmom i kritičnošću, još je došao dugi jezik, tako da u konačnici ja sam prava baba jambralica. I ništa mi nikada nije dovoljno dobro.

Nemojte misliti da se ja time hvalim, ali dovoljno se poznam da to otvorenom mogu reći za sebe. Loša strana u cijeloj priči je da se izuzetno loše nosim s kritikom. Pri tome mislim na onu konstruktivnu. Kritiku radi kritike zanemarujem, kao i one koji kritiziraju da bi sebi pumpali samopouzdanje na drugima/meni. To što se loše nosim s kritikom ne znači da se ljutim na dotičnog kritičara ili mu nešto zamjeram, nego ako kritiku smatram utemeljenom ljutim se na sebe. Toliko sam nepopustljiva prema samoj sebi da si odmah u sebi ispičkaram sve po spisku kako sam takvu grešku mogla napraviti.

I iskreno ne znam kako si pomoći. Naime, kako počinjem raditi morati ću se naučiti nositi sa pozitivnom kritikom, onom u smislu mog usavršavanja. Ali ja jednostavno u tom trenutku se uvlačim u svoju rupicu (mišju, ne onu drugu). Propadam tri metra ispod zemlje i odmah se doživljavam kao totalni promašaj i antitalent za to što radim. Umjesto želje i ambicije da budem bolja i ispravim tu grešku, ja bih najrađe odustala. Sva sreća da sam jako ponosna i inatljiva pa nikada ne odustajem, nego uvijek tjeram do kraja.

Dakle, vidite što mi posao već nakon prvog dana radi!

APDEJT:
Uf, da ne bi ispalo sad nešto, na poslu je bilo odlično, ali to su neke moje unutarnje borbe koje ću morati nadvladati!

Poslala sam nekoliko molbi za posao, cca. 5. Na jednu su mi negativno odgovorili (imala bih i o tome šta reći, ali suzdržati ću se da ne ispadnem još jedna od onih koji smatraju da su savršeni samo drugi to ne vide), nekoliko ih nije uopće odgovorilo, a jedna molba je rezultirala pozivom na razgovor. Nakon odrađenog prvog razgovora za posao, koji je navodno prošao odlično iako je bilo i negativnih kritika mojih sugovornika, primljena sam! U prinicipu je statistika odlična - jedan razgovor, jedan posao dobiven.

Iako meni ne bi trebalo biti preteško naći posao, problem s kojim sam se suočavala bio je naći odgovarajući posao. Trebao je biti honorarni kako se ne bi dogodilo da diplomiram tek za par godina, satnica ne bi trebala biti prenaporna da stignem pisati i diplomski paralelno, plaća je trebala biti odlična, opis posla odgovarajući. A ovaj je upravo to sve. Posao je u struci, vremena će mi ostati dosta, satnica je dvostruko veća od one koju dobivaju moje frendice na svojim poslićima, a i nakon što se zaposlim mogu u večernjim satima odrađivati ovo te si tako dodatno puniti budžet. Za sada zvuči tu gud.

Ovaj tjedan mi kreće obuka, a onda ćemo vidjeti kojim tempom će se to sve kretati. Iskreno jedva čekam da počnem raditi "za pravo" i slatke muke što obući da bih izgledala dovoljno ozibljno, a ne ko prosječna tinejdžerka.

A jedva čekam i svoj $$$$$/€€€€€.

Kada mi je tema ovog posta pala na pamet, znala sam da sam daleko od otkrivanja tople vode, ali ne mogu izdržati da ne progovorim zato što je to moja svakodnevica. Pretjeranu kritičnost ne mogu izbjeći zato što je ona dio mene, ali ovo nikako nije post jedne isfrustrirane studentice koja za svaki pad na ispitu okrivljuje nepravedne profesore. Razlozi su jednostavni – nisam isfrustrirana studentica jer sam više nego uspješna u studiranju, a u meni čuči poprilična doza objektivnosti pa sam svjesna svojih pogrešaka odnosno ne okrivljujem druge za njih.

Prema statistici Hrvatska ima 7-8% visoko obrazovanog stanovništva. Obzirom na krugove u kojima se krećem brojka je iznenađujuća, zato što oko mene svi nešto studiraju. No, nisu bezveze hrvatski studiji (pri tome ne mislim na one Hrvatske studije, nego općenito) na glasu kao jedni od težih u svijetu/Europi (iako često službeno nepriznati). Naime, velik broj ljudi se upiše i nikada niti ne završe. Kriteriji su vrlo visoki, iako koliko sam upoznata Bolonjska deklaracija bi i to trebala promijeniti, ne u smislu svjesnih pretjeranih spuštanja kriterija, nego novog principa rada koji bi doveo do većeg postotka završenosti fakulteta.

Problem 1. je korupcija. O toj temi progovorila sam već u jednom tekstu kada se dosta ljudi isčuđavalo da u kakvom se ja to društvu krećem, kada osobno znam za toliko primjera polaganja ispita za novac. Recimo samo da ljudi imaju dovoljno povjerenja u mene da mi to kažu. Neću ih cinkati, neću se zgražavati, odgajana sam vrlo liberalno i nemam nikakvih moralnih dilema. Da to ne smatram činom koji je u redu, nije tajna, ali osuđivati neću. Barem ne ljude koji tako prolaze ispite – one druge, profesore koji uzimaju pare sa osmjehom bih otpratila iz toplih kabineta. Iako stara narodna kaže da su krivi i kradljivac i onaj koji mu drži lojtre, malo je ljudi koji ne bi iskoristili priliku da se bilo čega dokopaju bez rada. Potpunu krivnju svaljujem na visoko školovane profesore, koji su bili ponajbolji studenti svoga vremena (da bi mogli uopće ostati raditi na fakultetima), rade jedan teoretski častan i praktično vrlo cijenjen posao, odlučili su život posvetiti znanosti i edukaciji umjesto „tržišnom gospodarstvu“, a onda na kraju se prodaju za jedan Golf ili čak manje.

Poseban slučaj, nazovimo ga problem 1a je prisiljavanje studenata na kupnju vlastite literature. Naime, u tom slučaju radi se također o korupciji na koju nas (studente) prisiljavaju, kako bi im knjiga bila prodavanija te zarada veća. Ima jedan profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu koji zahtjeva da se kupi njegova knjiga i to direktno od njega na predavanju. Kada mu date novce, on vam da knjigu i zapiše ime na svoju listu. Onaj koji nije na listi ne može proći ispit. Suprotno, imanje knjige kupljene kod njega ne garantira prolazak na ispitu. Ne prolaze niti priči o sestri koja je godinu dana prije kupila tu istu knjigu kod njega te da ćete iz nje učiti, kao niti one o posudbi iz knjižnice. Hoćeš proći ispit – kupi knjigu. Jednostavno, zar ne?

Na nekim fakultetima postoji poseban sustav – tako vam nije dozvoljeno kopiranje knjige (što i nije nepravedno jer su one zaštićene copyrightom), ali vas nitko ne prisiljava na kupnju iste. Ipak, ako ju kupite smijete ju donijeti na pismeni ispit i koristiti (ili neki dodatak knjizi koji čini njen sastavni dio). Time je situacija nešto olakšana jer je dozvoljeno posuđivanje knjige, ali ja to svjedno doživljavam kao svojevrsnu ucjenu. Kada knjiga košta 30, 40 kuna čovjek pređe preko toga, ali kada vas traže 200, 300 i više kuna čovjek se lako ne miri s tim.

Problem 2. s kojim sam se ne-jednom susrela (u svim vrstama školstva) jest problem nepotizma. Pri tome ne mislim samo na rođake, kumove i slične koji će ispit položiti lakše nego oni bez rođo/jaran veze, nego i na posebnu naklonost koju neki profesori gaje prema studentima iz svoga kraja – regionalnu diskriminaciju. Tako na nekim fakultetima preko svog hercegovačkog naglaska i prezimena koje sugerira isto selo podrijetla, možete dobiti ocjenu direktno u indeks dok će drugi morati usmeno odgovarati. Sve me to podsjeća na ovu buhtlja mafiju koja drži čitavu „industriju kruha“ i sladoleda.

Problem 3. je ogroman nedostatak predavačkih sposobnosti naših predavača. Po završetku fakulteta najboljim studentima nerijetko se nudi ostanak na fakultetu kao asistent ili znanstveni novak. Ti ljudi su često izrazito introvertne osobe bez imalo predavačkih sposobnosti. Metodika im je špansko selo i ravnaju se po osjećaju, koji im i nije bog zna što. Čast iznimkama, ali malo profesora i asistenata ima dobre predavačke sposobnosti i navike, i može na razumljiv i jednostavan način prezentirati gradivo. Rijetka su predavanja koja možete odslušati u komadu 2-3h, a da vam glava ne počne padati na stol. Jedina dobra stvar je da praksa ispravlja mnoge greške pa dok od asistenta postanu profesori, nešto i nauče o predavanju.

Problem 4. su potpuna sloboda i nekontrola, u duetu sa lijenosti! Profesori imaju potpunu slobodu donositi odluke kako žele, ocjenjivati studente kako žele, prilagođavati gradivo, predavati po volji i želji, vrijeđati studente i slično. I što je najbolje – nitko im ništa ne može (skoro). Teoretski je moguće se žaliti i buniti, ali vjerujem da ti ljudi naprave sebi više zla, nego dobra. Bolje im je šutjeti.

Tako sam i ja jednom došla na usmeni ispit (pismeni riješila sa 4, što je bila najveća ocjena na tom roku), da bi me profesorica izvrijeđala na mrtvo ime! Ne samo da sam prozvana glupačom koja ništa ne shvaća i koja je zasigurno prepisala čitav ispit, nego mi je i zagarantirano da ispit nikada neću položiti, niti fakultet završiti. Imala sam svako pravo žaliti se na profesoricu, ali sam zatvorila ustašca i izašla iz učionice. Suze sam uspjela zadržati dok nisam zatvorila vrata, a onda u plač. Grozna i djetinjasta reakcija, ali moram reći da nisam bila spremna za to da me profesor na ispitu izvrijeđa. A i bio mi je to prvi pad (i na drugoj godini kada sam bila nešto uplašenija nego sad). Na sljedećem roku, kod iste profesorice, prošla sam bez problema, iako u međuvremenu nisam ništa više naučila, nego samo ponovila ono od prije. Čak mi je nudila za odgovaram za 5, kada tako dobro znam. Na kraju sam saznala da se zapravo radi o (ne)sreći u kojem danu čovjek naleti odnosno ispit direktno zavisi od raspoloženja profesorice.

Kod drugog profesora smo morali prepisivati predavanja u bilježnice, iako je on na predavanju vrtio Powerpoint slajdove. Bilo bi puno jednostavnije da nam je dozvolio kupiti te materijale ili ih uploadao na Internet. Čovjek bi onda lijepo imao to isprintano ispred sebe i mogao se skoncentrirati na ono što on priča. Ovako sam dva sata provodila pišući extra brzo bez imalo razumijevanja. Njegovo obrazloženje je bilo da nema vremena to uploadati na net, iako je plaću za predavački dio svoga posla uredno primao, jednako kao i za znanstveni.

Problem 5. su previsoki odnosno neprilagođeni kriteriji. U Hrvatskoj profesori imaju svoje kriterije koje niti najmanje ne žele prilagođavati studentima. Već davno su statističari izradili grafove koji pokazuju kako se prosječna grupa raspoređuje, odnosno kakav je odnos npr. ocjena u referentnoj grupi. Tako se zna da je nemoguće da je prolaznost na ispitu 5% ili da je prosječna ocjena 2.3. U tom slučaju nešto ne štima – ili je grupa loša, odnosno mi studenti smo turbo extra ljenjivci i glupani ili su kriteriji previsoki i treba ih spuštati. Veliki respekt imam prema onima koji svoje ocjene skaliraju prema najboljem rezultatu, odnosno naštimavaju Gaussa. Visoki neutemeljeni kriteriji odraz su lošeg profesora, koji traži više nego što studenti mogu dati, prikrivajući na taj način neke svoje slabosti!

Problem 6. je nebavljenje studentima. Tako na Ekonomiji profesori imaju konzultacije dva puta mjesečno – morate na početku mjeseca zapisati datume i vremena i onda se pojaviti. Još je dobro ako u toku mjeseca ne promijene datume, i to na dan ranije, da se čovjek fino zajebe kada dođe jer otkrije da su konzultacije bile jučer. Na mom faksu su češće, ali nerijetko mi se dogodi da dođem na konzultacije, a profesora nema. Posebna priča je kada nekoga izaberete za mentora, a onda ga morate lovati po faksu da bi vam uopće temu dao, a kamoli pogledao gotov rad (a i za to im treba vremena i vremena).

Kako se ovaj tekst već jako otegao, prestati ću nabrajiti probleme jer bi tako mogla u nedogled, ali sigurna sam da možete smisliti još koji aktualni problem. Zato ću početi nabrajiti moguća rješenja tih problema. Ili da se ispravim – samo je jedno rješenje! A ono se zove kontrola!

„Kontrola je majka izvršenja“, voli reći moj hani-bani. I ne griješi puno. Sveučilište bi trebalo početi provodi strože kontrole svojih profesora, možda ubacivati zečiće (a može i zečice) u predavaone koji bi onda opisali načine rada određenog profesora. Nešto kao „secret buyer“ u dućanima. Dekan svakog fakulteta bi trebao provoditi ankete i to među svim studentima, o svim profesorima koji su im u prošlom semestru predavali. Na taj način moglo bi se vidjeti kako studenti razmišljaju. I ne vjerujem da bi se recimo pokazalo da je strog profesor loš jer koliko poznam studentska razmišljanja, mi smo često relativno objektivni, odnosno nećemo „osuditi“ nekoga za strogost, dok za bahatost i loša predavanja hoćemo. Bar većina nas tako razmišlja.

Na jednostavan i potpuno objektivan način se može dobiti i statistika uspješnosti studenata na određenom kolegiju. Danas su se svi fakulteti donekle kompjuterizirali i pokoja SELECT naredba bi trebala izbaciti sve relevantne podatke iz kojih se lako donesu zaključci.

A onda bi sljedile kazne! Profesori koji se pokažu po anketama loši, dobiju upozorenje da se moraju popraviti. Udari im se po džepu (u Hrvatskoj ovo sigurno pali!). Za velike nepravednosti koje se mogu dokazati daje im se otkaz, a ne gura slučaj pod tepih. Ako se dogodine oni upozoreni ne poprave, lete van! Jednostavno! Na taj način bi ih se prisililo na promjene. I to one nabolje. Poboljšanja.

Istina, potpuno sam svjesna i mogućeg kontraefekta – profesori bi se mogli početi ulizivati studentima jer im o njima ovise plaća i posao, drastično bi spuštali kriterije i „olakšavali“ predmete. Zato bih kažnjavala i one kojima je prolaznost prevelika ili prosjek ocjena na kolegiju previsok – jer bome niti to nije u redu! Ali sigurna sam da bi se odnos između studenata i profesora poboljšao. Jedino ostaje upitan moral studenata koji ocjenjuju profesore, ali vjerujem svojemu instinktu da nas ima dovoljno poštenih koji ćemo dati lošu ocjenu i onom preblagom profesoru kod kojega svi prolaze.

A opet – teorija je uvijek jednostavnija od prakse!

APDEJT:
Da ne odgovaram pojedinačno na komentare jer to nije moja praksa niti inače, napisati ću (obećajem kratki!) dodatak.
Ovaj post je pisan općenito i u njemu su spomenuti različiti primjeri. Nisu svi iz mog iskustva, nego i iz iskustva meni bliskih ljudi: dečka i prijatelja. Iz tog razloga nisu niti svi primjeri sa jednog fakulteta (da ne bi ispalo da mi je fakultet neki shit gdje ništa ne valja - samo je dio sa mog).
I na kraju - ja ne studiram ekonomiju, kako su neki zaključili!

Što su neobjavljene vijesti vidi na linku.



APDEJT:
Dobila sam posao, dobila sam posao, dobila sam posao! :))))))

Postoji nekolicina blogova koje ne čitam. Odnosno da se ispravim, iako se s vremena na vrijeme navirim da vidim „što se nudi“, ne bih ih komentirala ni za živu glavu. Zato što autore smatrama ne-simpatičnim ljudima (vrlo diplomatski sam se izrazila). Naravno, u skladu s tim ima i ljudi koji mene smatraju ne-simpatičnom (ili ti kretenkom), a s vremena na vrijeme kažu to i na glas, za razliku od mene koja pristojno čkomim.

Gotovo sam sigurna da svaki bloger s malo dužim stažom ima tu neku svoju (više manje kratku) listu s „nepoželjnim blogovima“. To su redom ljudi koji su nas na neki način uvrijedili, bezobrazni su bili prema nekom nama dragom blogeru (ili nama samima) ili se pak toliko razlikujemo u stavovima da njihove postove ne možemo čitati da nam para ne izađe na uši, usta i sve u tom trenutku nezatvorene rupe.

Nemojte odmah skakati pred rudo i misliti da ja tu zagovaram neku netoleranciju – poštujem naravno i mišljenja koja nisu jednaka mojem, ali – ako se netko u svemu onome što smatram bitnim razlikuje od mene, jednostavno ne želim gubiti vrijeme na takvo blog-prijateljstvo. Posebna kategorija su oni suprotna mišljenja, koji nisu u mogućnosti to izreći na bilo kakav iole pristojan način, nego su prostote i vrijeđanje njihov jedini način. Došla sam ovdje zbog svog gušta i čitam one koje mi je gušt. Biram društvo u stvarnom životu pa što ne bi i na blogu.

I nakon ovog elaborata, vi ste se možda i ponadali da ću vam imena i linkove bubnuti, a? Ah, hrvatski puk (i susjednih nam zemalja, naravno), živi za senzacije i skandale! Nema toga – nomina sunt odiosa. Nije ovo jedan od onih pljuvačkih blogova.

Oni koji me bolje poznaju prepoznati će o kome se ovdje, između ostalog, radi. Oni koji me potajice čitaju prepoznati će sebe možda, ali će, gotovo sam sigurna, to mudro prešutiti. A sve si mislim, možda će netko imati i muda to reći na glas.

Još tamo u 08. mjesecu Amy Damon je na svom blogu napisala vijest da je legendarni Ribafish počeo pisati blog. Poslah mail Dariusu da bi to bilo zgodno staviti na naslovnicu – ne zato što je Riba javna osoba, već zato što se radi o genijalcu pisane riječi. Bar za mene, a koliko vidim i za mnoge druge ovdje. I Darius reče – napiši vijest, ja ću je objaviti.

Nakon toga tu svoju mogućnost pisanja vijest iskoristila sam više puta, ali nisu svi moji prijedlozi ugledali svjetlo dana, odnosno prošli uredničku selekciju. Negdje oko 50% prijedloga je objavljeno, ostalo stoji negdje u bespućima baze (dio vijesti je i sažet u flash vijesti). Ukusi se razlikuju – zato je i dobro da postoji netko tko moje prijedloge pregledava, a ne slijepo puca na naslovnicu jer bi onda to bio mali prostor za moje favorite. A to nikako ne bi bilo dobro.

No međutim, nekako gledam te vijesti koje nisu prošle selekciju i baš mi ih je žao... Jadne ostale zaboravljene. Zato sam odlučila da ću svako malo (svakih par tjedana) staviti u koji post po nekoliko tih neobjavljenih vijesti. One nisu u tom trenutku bile za glavnu naslovnicu, ali po meni se radi o dobrim i/ili zanimljivim postovima i autorima pa mi nekako žao da nikada ne ugledaju svjetlo dana.

Ne želim da pomislite da stvaram neku alternativnu naslovnicu jer ona već postoji, niti sam ljubomorna na njezine urednike jer i sama sam imala mogućnosti biti dio toga tima. Ovo su jednostavno neki moji prijedlozi dobrih i/ili zanimljivih postova! (onu drugu polovicu koja je prošla selekciju već ste mogli pročitati na naslovnici)

Vozimo se on i ja u autu. Nije to niš posebno, obzirom da se mi stalno vozikamo sim-tam. Unatoč stalnom Ininom dizanju cijena. Ali ja točim na Tifonu. A njihovo gorivo je još skuplje. Nije bitno za priču... odlutala sam.

U jednom trenutku krene nekakva rasprava o vožnji, odnosno davanju i nedavanju žmigavca u određenoj situaciji. Započelo je lijepo i pristojno. Nastavilo se divlje. Iako se nismo svađali, nego stvarno raspravljali. U svađi pazimo što kažemo jer afekt je grda stvar. U žučnoj raspravi ne štedimo riječi.

Kada smo nježni i mazni onda je to MIŠIĆ.
Kada nas naljuti pederčina koja se kilavi po cesti onda ga nabijamo na KITU.
Kada radimo nešto uzalud, onda možemo dobiti samo KURAC u guzu.
A kažu da je ponekad i mlohava ČUNA...