Jazzie

Ako ne znate što je pimpanje, posjetite LINK.


Ako znate što je pimpanje, svejedno posjetite LINK.

Gotovo svakom čovjeku je urođena želja za moći. Ne mislim na vladanje svijetom ili kolonijalističke pretenzije, nego jednostavno većina nas želi biti barem sam sebi gazda, ako ne i naređivati drugima. Ja osobno nemam želje biti poduzetnik i voditi nekakvu firmu jer odgovornosti su prevelike, ali u poslu, kao i svakoj drugoj sferi života, puno puta moram smiriti svoje unutrašnje želje da se usprotivim onome koji je iznad mene. Teško je ponekad željeti nešto napraviti po svom, a morati napraviti kako ti drugi kaže, a još teže kada te počnu gaziti za nešto, ti smatraš da je to velika nepravda, ali on/ona/ono ti je nadređeni i moraš pokupiti svoja govna i napraviti kako ti kažu. Sada bi uslijedilo pitanje nekih od vas "što se događa na poslu", ali tamo je situacija stvarno odlična i za sada nemam nikakvih problema i dvojbi. Nekako promatram ljude oko sebe i primjećujem da se teško nositii sa nečim što nas "kači", a drugi o tome odlučuju.

Sjetite se samo svoga djetinjstva i koliko puta ste se bunili kada su vas roditelji tražili da nešto napravite. Meni je bilo najgore kada bi mi rekli da odnesem smeće baciti. I iako u tom trenutku nisam radila ama baš ništa, bilo mi je potpuno neprihvatljivo to učiniti odmah - jer šta će oni meni naređivati, pa bih najčešće odnjela smeće za deset minuta. Da, učinila sam što su mi rekli, ali kada sam ja to htjelo i to mi je davalo nekakvu lažnu iluziju da sam držim sve konce svoga života u rukama - da sam sama svoj šef.

Pričala sam nedavno s čovjekom koji se puno "izdirektorirao" u životu. Kaže da je nemoguće biti šef kojeg zaposlenici vole - barem većina. Naime, koliko god pošteno i ravnopravno želio čovjek raspodijeliti plaće te omogućiti poštene uvjete rada, uvijek će biti nezadovoljnika koji žele više ne razmišljajući nimalo objektivno, već brinući se samo za svoju guzicu. Ljudi žele sebi bolje i ne razmišljaju da ponekad traže nemoguće. Kaže čovjek da kada bi svima dao plaće koje oni smatraju adekvatnima te im omogućio godišnje odmore, božićnice, uskrsnice, darove za djecu i slično, tvrtka bi bila u debelom minusu. A to znači ništa drugo, nego da bi ljudi dobivali veće plaće nego što su svojim radom privredili za tvrtku.

Simptomi problema nošenja s autoritetom primjećuju se i u virtualnom životu. Odličan primjer je i ovaj naš blog. Naime, tu postoje nekakve gazde - i iako oni ne mogu kontrolirati naše misli i ono što ćemo napisati na svom blogu, mogu našu eksponiranost. Tako uredništvo određuje tko će se pojaviti na naslovnici i kad, tko će biti na kojoj listi, a većina onih koji se smatraju zapostavljenima pizde jer nije po njihovom. Dosta blogera smatra da je svaki njihov post za naslovnicu, da nakon prvog posta trebaju biti na cool listi, da trebaju imati više komentara od nekog blogo-susjeda jer su puno bolji i slično. I dok neki pametno šute i drže te svoje misli za sebe, drugi se otvoreno sukobljavaju s gazdama tražeći svoja navodna prava koja na takav način zasigurno nikada ni neće dobiti. Nije rijetkost niti na internet forumima koji su iole moderirani da se ljudi bune i protestiraju. Naravno da niti jedan moj post nije za upozorenje ili brisanje, warn ili nešto slično. Najviše boli što neki drugi odlučuju o tome što naše nije u redu, a iste te "gazde" nitko ne kontrolira.

E pa ljudi moji, nedostatak poštovanja autoriteta u bilo kojoj sferi života očit je primjer neodraslosti i egotriperstva. Svaka osoba je svoj autoritet stekla na neki način i to treba poštovati. Da smo na bilo koji način bili sposobni promovirati sebe u takvu nekakvu poziciju, mi bi bili ti koji naređujemo. Roditelji su nas stvorili i velik dio života nas uzdržavaju te sve dok ne postanemo sposobni živjeti potpuno samostalno, moramo koji put progutati drek i napraviti po njihovom. Šef, gazda, direktor je osoba koja je stvorila tu firmu ili koja ju vodi - sigurno postoji razlog zašto je on na vrhu, a mi negdje ispod. Blogerske gazde su stvorile ovaj "portal" i imaju potpuno pravo samostalno odlučivati što će i kako. Ako se ne možete nositi s tim, najbolje da se preselite pod stakleno zvono i više nikada ne izađete van. Ili jednostavno zašutite i odite pisati u MSWord.

Ipak, najzanimljiviji fenomen u priči o autoritetu je ono što se dogodi kada osoba koja ima problema s autoritetom postane autoritet itself. Ta osoba se onda pretvara u ono što je nekada mrzila, samo u puno većoj mjeri. Radnik koji se uvijek bunio protiv svoga šefa, kada postane šef bude onaj najgori mogući, koji gazi sve podređene. Ljudi koji na blogu na sva zvona šire svoj antagonizam prema uredništva, bili bi odvratno nesposobni i još dvadesetak puta nepravedniji da oni postanu uredništvo. Razlog je vrlo jednostavan - ljudi koji se bore protiv autoriteta uvijek misle samo na sebe, a tako ostane i kada sami postanu autoritet.

EDIT:
Nije mi drago da neki nisu shvatili na koju vrstu autoriteta se ovdje misli, ali stvarno mi se ne da objašnjavati. Ipak, oduševljava me koliko vas je spremno buniti se protiv hijerarhijskog autoriteta osobe koja je nezasluženo došla na tu poziciju jer vi ste sposobniji od nje. Sposobnost je još jedna od onih osobina koje leže u očima promatrača.

Na www.spreha.net možete pronaći moj malo izmijenjeni berlinski putopis koji je u dijelovima izlazio i na blogu u prvoj polovini prošle godine. Tamo se također nalazi i galerija mojih fotografija s tog putovanja. Pa ko voli, nek izvoli.

Prije nekog vremena sudjelovala sam u sudaru. Potraživanja za materijalnu štetu su rješena, ali ostala je moja krivica pred državom. Ja se nisam osjećala krivom, iako sam službeno bila.

Naime, predočiti ću vam slučaj primjerom. To nije bio moj slučaj, ali je analogija ista. Vozite se ulicom, istrči vam mačka pred auto, naglo skrenete da ju ne pregazite te zbog toga lupite auto koji vozi usporedno s vama. Iako ste krivi za štetu na drugom vozilu, skrivili ste sudar, većina nas se neće osjećati pred zakonom krivim. Nagađam da će vas prekršajno prijaviti za neprilagođenu brzinu uvjetima i stanju na cesti. Naravno, nemoguće je dokazati da vam je mačka stvarno izletila.

Tako sam ja dogurala do suda i izjasnila da se ne osjećam krivom. Sud nije imao dokaze kojima bi me osudili te je pozvan sudski vještak. Gospodin je došao na sud, popio kavicu sa sucem u sudnici dok sam ja čekala ispred vrata, te iznio svoje "stručno" mišljenje. Naime, povijest sudara uzrokovanih istrčavanjem mačke pred automobil je pokazala da je u tom slučaju udarac pod xy kutem, a moj je pod uv kutem i iz toga on zaključuje da nije bilo mačke. Malo matematičke logike treba čovjeku da primijeti da to nikako ne može biti zaključak, nego samo pretpostavka te da dosadašnji empirijski slučajevi ne moraju odgovarati svim teoretskim mogućnostima. Činjenicu da je vještak bio bezobrazan i nekulturan prema meni kao optuženoj strani možemo zanemariti. Znala sam što će uslijediti. Ja ne mogu dokazati što se stvarno dogodilo, oni imaju mišljenje "stručne" osobe i proglasiti će me krivom.

Jučer mi je pozvonio poštar sa sudskim rješenjem. Dobila sam 800 kuna kazne te 1050 kuna troškova. Ne znam otkud im uopće ideja da ja imam 1850 kuna da im platim! Pa to je nekim ljudima mjesečna plaća. Da, reći ćete, tko nema za plaćanje kazni, nek ne čini prekršaje ili nek na sebe ne preuzima rizik, dakle ne sjeda u automobil. Naime, ovih 800 kuna bih ja mirne duše platila, ali 1050 kuna troškova je čisti bezobrazluk. Naime, moram platiti 200 kuna paušalne svote - koji je klinac paušalna svota? 110 kuna je trošak očevida iako policiju nitko nije zvao na očevid, nego su se sami pojavili i počeli pisuckati. 740 kuna je prometno vještačenje koje ja nisam niti tražila, pa zašto bih ga plaćala. Ukoliko država nije mogla dokazati moju krivicu bez tog vještačenja, mogli su me osloboditi, a ne tražiti vještačenje da bi "dokazali" da sam kriva i onda to još meni naplatiti. Naravno, svjesna sam da je to sve po zakonu, ali zakon nam je kretenski!

Ja 1850 kuna nemam, ako želim jesti sljedeća dva mjeseca. Alternativa mi je zatvor - tamo ću bar jesti na njihov račun.

Prvo sam osjetila kako moji stari drveni prozori vibriraju. Pomislih da se opet neki kreten bez zadnjeg lonca vozi mojom ulicom. Nakon toga osjetila sam vibriranje betonske deke pod mojim nogama, koje nikako nije bilo ugodno.

Vjerojatno ćemo čuti da se radi o nekom malom potresiću, a ja sam se upravo usrala ko grlica (metaforički), nazvala sve sebi drage i vrištala "hoću živjeti!"... Totalna sam kukavica. Nikad ja ne bi išla u dragovoljce na prvu liniju fronte, previše ja sebe volim.

Idem dalje raditi.

1. Obećala sam da više nikada neću pisati post o blogu, ali crv u guzici mi ne da mira pa vas lijepo molim da pretrpite ovaj moj izlet. Ovom postu mogu odrediti povod i uzrok - to vam je kao ono što vas uče u školi o Drugom svjetskom ratu, a ja razliku nisam nikada zapamtila - uglavnom trenutna afera me samo podsjetila da mi se par misli umnožilo u glavi, a nisam ih još pretočila u riječi.

2. Ovaj blog je jedno moje mjesto, na koje se ja često vraćam, prazneći svoje frustracije, trošeći slobodno vrijeme, zabavljajući se. Ali ne jednom sam čula od blogera kako kažu da su puno uložili u svoj blog i to doživljavaju poput neke svoje knjige, znanstvenog članka ili nekog jebeno bitnog uratka. Možda ti ljudi i stvarno puno ulažu u svoje tekstove, pišu ih po nekoliko dana, ispravljaju, popravljaju, dorađuju i slično, ali mi stvarno nije jasno zašto to onda rade besplatno. Pretpostavljam da se radi o nekim wannabe novinarima ili književnicima, što ja nikako nisam - moji postovi su plitki, obični, prosječni, pisani su u dahu, a nisu proletjeli niti kroz spelling check vulgaris. Volim svoj blog, ali ga iskreno ne doživljavam kao neku instituciju.

3. Obzirom na sadržaj mojih postova, ovaj blog NIJE zaštićen copyright-om i dozovoljeno ga je kopirati kako god želite, bez pismene dozvole i blablabla autora. Ne znam za koji kurac će mi nekakav copyright - ja od ovoga ne zarađujem, od mojih piskarija sumnjive umjetničke vrijednosti čisto sumnjam da će netko i kunu na Trgu isprositi pa dakle nema potrebe za dodavanjem onog znakića. Jedino volim dodati copyright na svoje fotke, vjerojatno jer sam se oduvijek željela baviti fotografijom, iako sam lošeg fotograskog oka pa su i moje fotke sumnjive umjetničke vrijednosti. Jebemu, nisam umjetnik u niti jednom području.

4. Nedavno sam čula jedan zanimljiv detalj - ukoliko neku sliku s Interneta iskopirati na svoj komp, uplodate na neki server i uključite u svoj sajt (blog) time krište autorska prava. Ako pak na svom blogu stavite tu sliku, ali tako da u URL bude s originalnog servera (ukoliko on to dozvoljava), time niste prekršili nikakva prava jer se to smatra citiranjem. Zanimljiv detalj koji ja nisam znala.

5. Lagano sam alergična na jednu pojavu na blogu - a to je nekakvo posebno divljenje blogerima koji pišu iz bijeloga nam svijetu. Ne znam što su oni to vredniji od ovih domaćih, niti što smo mi jadniji od njih. Evo recimo, Xiola i Marisi - da jedna piše iz Pušće, a druga iz Bistre ja bih ih čitala jer one jednostavno dobro pišu i boli me kita gdje žive. Skoro pola postova na mom blogu je napisano u bijelome svijetu pa većina ljudi to nije niti znala nego su mislili da živim u Zagrebu - nije mi padalo pamet osvajati bodove među publikom i pokoju naslovnicu, činjenicom da živim u mjestu na kraju čije adrese ne piše Croatia, a udaljeno je par tisuća kilometara.

6. Čisto sumnjam da će netko ići recenzirati moj blog, iz jednostavno razloga što nije dovoljno kvalitetan niti zanimljiv, ali ukoliko se i to čudo dogodi, lijepo bih molila da me samo hvalite jer se loše nosim s kritikom. Hvala. :)

Kraljica neorganizacije i gubljenja vremena (to bih bila upravo ja) je u zadnje vrijeme toliko zatrpana sa svih strana da se ne stigne u miru popišati. Ne samo da sam zatrpana na svom "novom" poslu, već pomažem na izradi jednog magisterija, držim instrukcije lijenim klincima (ili djeci lijenih roditelja kojima je lakše platiti da se netko pozabavi njihovom djecom), radim neke pizdarije za faks, počeh raditi na diplomskom, letim na strani jezik čiji se test opako bliži i još puno stvari koje ne smijem napisati radi očuvanja svoje već narušene anonimnosti (dvoje ljudi me u tjedan dana razotkrilo). Istina, ima se i para, ali su me i troškovi, što očekivani, što neočekivani stisli sa svih strana.

Znajući da je dobra organizacija rješenje svih mojih problema, jednom "kućnom" rokovniku u koji pisuckam svašta, dodala sam i planer u koji po danima zapisujem sve obaveze te poseban rokovnik samo za posao. Kupila sam se i one male ljepljive označivače stranica u svim bojama, flomiće u više boja kojima označavam prioritet zadataka i slično.

Najslabija karika je ispao blog - nemam vremena za pisanje, još manje za čitanje... Počela sam pisati nešto za Bestseler (koji neću linkati jer mi se čini da već lagano iskače iz paštete), ali nemam vremena za dovršiti, Sprehi sam napokon poslala davno obećani putopis i fotke pa će nadam se to ubrzo biti dostupno.

Tako dugo vas nisam čitala da dolazim u napast napisati vam na kraju "pusa"!

Od jučer jedna plastična boca vrijedi 0.50 kuna. Potrošaču, kada je praznu (ili punu :)) ide vratiti u dućan. Istom tom potrošaču ista ta boca vrijedi i nekoliko kuna kada kupuje piće, pohranjeno u njoj.

Osim proizvođača pića još su neki lešinari vidjeli svoju priliku u novom pravilniku za zaraditi nešto para. Naime, računica je jasna - 50 lipa po boci, 5 kuna za 10 boca, 50 kuna za 100 boca, 500 kuna za 1000... mislim da dalje ne trebam. Jedini problem je bio gdje nabaviti boce.

Nije dugo trebalo sjetili su se i toga - čitavim Zagrebom (a pretpostavljam i Hrvatskom) postavljeni su kontejneri namjenjeni skupljanju prazne PET ambalaže, koji su u vlasništvu pretpostavljam Čistoće. Pa ništa lakše od laganog krstarenja gradom i pražnjenja tih kontejera.

Večeras u večernjim satima, žuti caddy starijeg datuma, dolepršao je i do mog kvarta te opustošio kontejere. Auto je u vlasništvu tvrtke Adriana, što je velikim slovima i ispisano na njemu. Potražila sam po T-com-ovom imeniku te po sjećanju opisa tvrtke, pretpostavljam da se radi o vozilu tvrtke Adriana d.o.o iz Sesveta. Ukoliko griješim maknut ću naziv tvrtke iz posta te se ispričati navedenoj firmi.

Postavlja se tu sad jedno veliko pitanje - je li kažnjivo vaditi plastične boce iz kontejnera te ih iskoristiti za vlastitu dobit. Naime, pretpostavka je da se u kontejnere (sve - za plastiku, limenke, staklo, papir i one za sve) baca smeće, odnosno ono što ljudim više ne treba. Tako po kantama često kopa sirotinja, cigani prekapaju naš glomazni otpad, čudaci čupaju van stare novine. Ako bi to bilo zabranjeno, onda svi oni krše zakon, jednako kao i ovi koji sakupljaju plastične boce, a kako znamo, ništa od toga se ne sankcionira. Iz ovog kuta, kopati po smeću bilo koje vrste bilo bi dopušteno te ovi lešinari koji noću ordiniraju po kvartovima zapravo ne rade ništa protuzakonito odnosno kažnjivo.

Ipak, ja nisam pravnik, ali sam sigurna da ih na Blogu ima. Dakle - smiju li to raditi ili ne?

Što su neobjavljene vijesti vidi na linku.

Jedno jedino mjesto u Hrvatskoj, gdje čovjek može sklopiti posao, saznati sve relevantne podatke i čuti najnovije tračeve definitivno je Birtija. Tako je i do mene nedavno, dok sam ispijala večernju Zidarušu, došao glas o najnovijem trendu u Hrvata. I ako ste mislili da ću ja sada progovoriti o zadnjem modelu čižmica koji je prošetao pariškim fashion weekom na nožicama neke anoreksične kenijske manekenke – e pa neću, to čuvam za neki drugi post. U borbi akademskog puka protiv „Mitar Mirić & Co.“ te pomodnih kokica koje paradiraju shpitzom noseći pod rukom mopsa i rozu knjižicu sa slikom stileto potpetice, iskristalizirao se trend inteligencije. Naime, frendica mi je objavila strogo čuvanu tajnu da je bila na Mensinom testiranju.

Dalje...

Sjedeći jutros u svojoj lokalnoj birtiji, gdje svaki dan ispijem barem jedan nes od vanilije, čitam novi Nacional. Datum izlaska novina je 05.01. I iako sam mislila da je moj prošli post zadnje spominjenje BB-a na ovom blogu, moram se kratko osvrnuti na ono što sam tamo pročitala.

Za početak - naslov članka je "Đelem, đelem, ...". Primijetite da je isti naslov kao i mog prošlog posta. Ne mislim da su me iskopirali (božemesačuvaj), niti da neki novinar ove moje kurcobolije uopće čita, nego se sigurno radi o slučajnosti, ali eto - upalo mi u oko.

A ono što sam zapravo htjela reći je zanimljiv osvrt na BB koji su napisali. Tako je novinar, čije ime zapamtila nisam, napisao da je Rom iz Dubrave Hamdija pobijedio Hrvatinu (ili tako nekako - desničara) Matka iz Dalmacije, a u finale je čak ušla Daca Bosančić porijeklom Srpkinja. Parafraziram jer nisam zapamtila točno kako je išla rečenica. Uglavnom, čisto ocjenjivanje ljudi prema nacionalnoj pripadnosti. Krasan članak, krasan osvrt, krasne novine. Sve je prekrašno.

A moj dragi je opet izvalio biser: "Nemoj me više zvati hani bani jer onda mislim da jebem ko zec." Slatkica moja...

U velikom finalu najvećeg reality showa u Hrvatskoj pobijedio je Hamdija Seferović, pripadnik romske manjine. Tako nekako bi započinjala priča kada bi Hamdiju doživljavali isključivo kao Cigana. Budimo realni – prvi dojam se stvara na temelju fizičkog izgleda gdje boja kože uvelike prednjači. Iz tog razloga vjerujem da je prvi komentar svih nas pri ulasku kandidata u kuću bio „gle, cigo“.

Romska nacionalna manjina je vjerojatno jedna od najpotlačenijih u Hrvatskoj. Moramo biti svjesni da nije lako odrastati kao Rom jer se to ne može sakriti pa sve da osoba to i želi. Upravo iz nekakvog sažaljenja činjenica da je Rom, Hamdiji je išla u korist.

Druga velika „olakotna okolnost“ bilo je Hamdijino priznanje da ima završena tri razreda osnovne škole. Opet se budi žaljenje u očima drugih ljudi jer svi smo svjesni da ga život vjerojatno nije mazio, poput mnoge druge djece koja na roditeljskoj grbači žive puno duže. Bio je prisiljen raditi i prekinuti školovanje. Uza sve to, Hamdija pokazuje relativno visoku inteligenciju, veliku spontanost i solidno opće znanje (za svoju razinu obrazovanja).

Hamdija nije prljav cigan koji dane provodi štancajući djecu koju onda šalje na prometna zagrebačka raskršća da bi prosila. Hamdija govori hrvatski bolje od mnogih obrazovanijih ljudi, a puno bolje od prosječnog Cigana. Hamdija služi na čast romskoj nacionalnoj manjini.

I upravo iz tih razloga veliki dio Hrvata odlučje glas dati njemu – čovjeku koji sam radi i zarađuje, ima ženu i djecu te kojeg život (navodno) nije mazio.

Kada bi priču mogli sagledati iz drugog kuta onda bi ona započinjala riječima: U velikom finalu najvećeg reality showa u Hrvatskoj pobijedio je Hamdija Seferović. I točka – nema onog dodatka o nacionalnoj pripadnosti. A u toj priči Hamdija ne bi pobijedio.

Ne bi pobijedio zato što se na kilometar vidi da dečko ima dovoljno za život, a priča o bogatsvu njegove obitelj bi onda vjerojatno izašla u svim novinama, a ne samo kružila kuloarima. Onda bi prosječan Hrvat uzeo u obzir kome su ti novce potrebniji – jer sjetite se, nije on siroti Cigan, nego ravnopravan sudionik.

Kada je u uvodnom predstavljanju ispričao svoju priču o svakodnevnom treniranju u teretani, Hamdo-Hamdija vjerojatno nije niti pretpostavljao da će mu BB-ovci nabaviti sprave za vježbanje te ga time iznenaditi u „Sobi iznenađenja“. A kad tamo – nije znao koristiti niti najosnovnije sprave. Ako bi Hamdija bio ravnopravan sudionik, na to bi se gledalo kao na tipično laganje kako bi se prikazao više macho-cool, a ne kao na jadnog Cigana koji gle – ne zna koristiti sprave.

Kao što je Matku nacionalizam, desničarenje i ponižavajuć stav o ženskom rodu uzet za zlo u konačnom izboru pobjednika, tako bi i Hamdijini stavovi o ženama bili bolje uočeni da se radilo o ravnopravnom kandidatu, a ne sirotom Ciganu za kojega je to toliko normalno. I dok prosječnog Hrvata osuđujemo za intenzivno slušanje narodnjaka kao vrhunac lošeg ukusa, za Hamdiju nas to ne čudi – jer Cigo nit ne zna za drugo.

U konačnici, da se radilo o „običnom kandidatu“, malo teže bi mu se toleriralo poziranje pred kamerama ispred BB kuće i u studiju dok par metara od njega stoje žena mu i djeca koje nije vidio više od 100 dana. Umjesto da grli ženu i djecu, Hamdija im daje pokoju pusu, a onda spretno pozira kamerama uživajući u pažnji koja mu je poklonjena, dok mu najbliži ciganski rod uzvikuje: „Jebo si im majku!“.

I dok se veliki dio Hrvatske ponosi činjenicom da smo jedna slobodna, otvorena, liberalna, demokratska država, gdje čak Cigan može pobijediti u najvećem reality showu u državi, ja bih prije rekla da smo jedna zatucana zemlja gdje se na pripadnika romske nacionalne manjina, gleda kao na običnog cigana. A Hamdija je toga svjestan. Od početka je gradio svoju pobjedu na činjenici da je „jadni Cigan, sa tri razreda osnovne škole, koji nema šanse za pobjedu“ – i zbog toga mu treba stisnuti ruku. Proračunato, lukavo i nadasve inteligentno!

Dosta ljudi donosi novogodišnje rezolucije. Dosta blogera pak to kategorički odbija napraviti. Jesu li razlozi učestala želja blogera da budu smatrani alternativcima jer mainstream je po definiciji loš ili su razlozi stvarno ono što navode, teško je reći. Ipak, ja još nisam naišla na niti jedan dobar razlog zašto to ne učiniti, osim potrošenih par minutica vremena dok sam smislila svih 5 točaka. Volim držati sve pod kontrolom, volim imati planove, a trenutak kada ću odlučiti početi ih provoditi je istinski nebitan. Ipak voljela bih da se sve navedeno ostvari u ovoj godini, iako sam na nekim stvarima već počela raditi.

1. Položiti ovih nekoliko preostalih ispita u što kraćem roku.
2. Napisati diplomski i diplomirati.
3. Naći stalan posao, baš onakav kakav si želim.
4. Usavršiti treći strani jezik.
5. Putovati, putovati, putovati – destinacija nebitna, iako imam nekoliko favorita.

Ovo je ono što moram i želim napraviti ove godine. Ako bude zdravlja, sreće i para.