Jazzie

Gotovo svakom čovjeku je urođena želja za moći. Ne mislim na vladanje svijetom ili kolonijalističke pretenzije, nego jednostavno većina nas želi biti barem sam sebi gazda, ako ne i naređivati drugima. Ja osobno nemam želje biti poduzetnik i voditi nekakvu firmu jer odgovornosti su prevelike, ali u poslu, kao i svakoj drugoj sferi života, puno puta moram smiriti svoje unutrašnje želje da se usprotivim onome koji je iznad mene. Teško je ponekad željeti nešto napraviti po svom, a morati napraviti kako ti drugi kaže, a još teže kada te počnu gaziti za nešto, ti smatraš da je to velika nepravda, ali on/ona/ono ti je nadređeni i moraš pokupiti svoja govna i napraviti kako ti kažu. Sada bi uslijedilo pitanje nekih od vas "što se događa na poslu", ali tamo je situacija stvarno odlična i za sada nemam nikakvih problema i dvojbi. Nekako promatram ljude oko sebe i primjećujem da se teško nositii sa nečim što nas "kači", a drugi o tome odlučuju.

Sjetite se samo svoga djetinjstva i koliko puta ste se bunili kada su vas roditelji tražili da nešto napravite. Meni je bilo najgore kada bi mi rekli da odnesem smeće baciti. I iako u tom trenutku nisam radila ama baš ništa, bilo mi je potpuno neprihvatljivo to učiniti odmah - jer šta će oni meni naređivati, pa bih najčešće odnjela smeće za deset minuta. Da, učinila sam što su mi rekli, ali kada sam ja to htjelo i to mi je davalo nekakvu lažnu iluziju da sam držim sve konce svoga života u rukama - da sam sama svoj šef.

Pričala sam nedavno s čovjekom koji se puno "izdirektorirao" u životu. Kaže da je nemoguće biti šef kojeg zaposlenici vole - barem većina. Naime, koliko god pošteno i ravnopravno želio čovjek raspodijeliti plaće te omogućiti poštene uvjete rada, uvijek će biti nezadovoljnika koji žele više ne razmišljajući nimalo objektivno, već brinući se samo za svoju guzicu. Ljudi žele sebi bolje i ne razmišljaju da ponekad traže nemoguće. Kaže čovjek da kada bi svima dao plaće koje oni smatraju adekvatnima te im omogućio godišnje odmore, božićnice, uskrsnice, darove za djecu i slično, tvrtka bi bila u debelom minusu. A to znači ništa drugo, nego da bi ljudi dobivali veće plaće nego što su svojim radom privredili za tvrtku.

Simptomi problema nošenja s autoritetom primjećuju se i u virtualnom životu. Odličan primjer je i ovaj naš blog. Naime, tu postoje nekakve gazde - i iako oni ne mogu kontrolirati naše misli i ono što ćemo napisati na svom blogu, mogu našu eksponiranost. Tako uredništvo određuje tko će se pojaviti na naslovnici i kad, tko će biti na kojoj listi, a većina onih koji se smatraju zapostavljenima pizde jer nije po njihovom. Dosta blogera smatra da je svaki njihov post za naslovnicu, da nakon prvog posta trebaju biti na cool listi, da trebaju imati više komentara od nekog blogo-susjeda jer su puno bolji i slično. I dok neki pametno šute i drže te svoje misli za sebe, drugi se otvoreno sukobljavaju s gazdama tražeći svoja navodna prava koja na takav način zasigurno nikada ni neće dobiti. Nije rijetkost niti na internet forumima koji su iole moderirani da se ljudi bune i protestiraju. Naravno da niti jedan moj post nije za upozorenje ili brisanje, warn ili nešto slično. Najviše boli što neki drugi odlučuju o tome što naše nije u redu, a iste te "gazde" nitko ne kontrolira.

E pa ljudi moji, nedostatak poštovanja autoriteta u bilo kojoj sferi života očit je primjer neodraslosti i egotriperstva. Svaka osoba je svoj autoritet stekla na neki način i to treba poštovati. Da smo na bilo koji način bili sposobni promovirati sebe u takvu nekakvu poziciju, mi bi bili ti koji naređujemo. Roditelji su nas stvorili i velik dio života nas uzdržavaju te sve dok ne postanemo sposobni živjeti potpuno samostalno, moramo koji put progutati drek i napraviti po njihovom. Šef, gazda, direktor je osoba koja je stvorila tu firmu ili koja ju vodi - sigurno postoji razlog zašto je on na vrhu, a mi negdje ispod. Blogerske gazde su stvorile ovaj "portal" i imaju potpuno pravo samostalno odlučivati što će i kako. Ako se ne možete nositi s tim, najbolje da se preselite pod stakleno zvono i više nikada ne izađete van. Ili jednostavno zašutite i odite pisati u MSWord.

Ipak, najzanimljiviji fenomen u priči o autoritetu je ono što se dogodi kada osoba koja ima problema s autoritetom postane autoritet itself. Ta osoba se onda pretvara u ono što je nekada mrzila, samo u puno većoj mjeri. Radnik koji se uvijek bunio protiv svoga šefa, kada postane šef bude onaj najgori mogući, koji gazi sve podređene. Ljudi koji na blogu na sva zvona šire svoj antagonizam prema uredništva, bili bi odvratno nesposobni i još dvadesetak puta nepravedniji da oni postanu uredništvo. Razlog je vrlo jednostavan - ljudi koji se bore protiv autoriteta uvijek misle samo na sebe, a tako ostane i kada sami postanu autoritet.

EDIT:
Nije mi drago da neki nisu shvatili na koju vrstu autoriteta se ovdje misli, ali stvarno mi se ne da objašnjavati. Ipak, oduševljava me koliko vas je spremno buniti se protiv hijerarhijskog autoriteta osobe koja je nezasluženo došla na tu poziciju jer vi ste sposobniji od nje. Sposobnost je još jedna od onih osobina koje leže u očima promatrača.