(meno)pauza
Do daljnjega me ovdje nema. Ali čitam...
![]() (a slika - nema povod, slučajno sam naišla na fotku mog azijatskog prijatelja kopajući po arhivi, slikano prošlo proljeće) Pusa od krampusa! (28.02.2006. 23:19) uzivaj. ovde veju velike bele pahulje, ovde je isto beo grad - beo grad na severu. pozdrav (02.03.2006. 13:12) |
Fakat je turcizam
ivan ljubičić je rođen u banjoj luci. mama mu se zove hazira. miroslav blažević je iz travnika. ne postoji kroatizam za riječ jastuk, iako ste uspjeli ukloniti jorgan i čaršaf. fakat ne dolazi od engleske ili latinske riječi. fakat je turcizam. i ma koliko se vi, dragi moji hrvati, stidili svojih balkanskih korijena, tvrdili da ne podnosite narodnjake a po noći krišom trčali u disko u kojem ori ceca, koliko god vi govorili da smo mi glupi bosanci, koliko vam se god gadili hercegovci kad dođu u zagreb studirat (a o hercegovcima tek što imam pričat, jer se furaju da su hrvati... al nećemo sad o tome) i koliko god vam oni išli na živce sa svojim zavijajućim akcentom, koliko god vam mrsko bilo otić u makarsku na more jer je puna sarajlija, ma koliko uklanjali "srbizme" iz rječnika pa govorili grješka umjesto greška, ma koliko vi imali popluna i pokrivača i plahti, spavate s jastukom pod glavom, najbolji teniser vam je ljubičić, a ne ančić, i imali ste bronzu na svjetskom kad je fudbalsku reprezentaciju trenirao miroslav (ćiro, pederu!) blažević. a sad odjebite. ova glupa bosanka se sad stidi što je u osnovnoj školi učila hrvatski. p.s. namijenjeno svakome ko se uvrijedi. Ovaj post je 25.01.2006. objavila blogerica nesvjesno.blogger.ba. Zašto ga ja tu ponavljam? Zato što me djevojka/žena stvarno oduševila. Ne zato što ja dijelim ili ne dijelim njezino mišljenje, u jezična pitanja stvarno ne mogu ulaziti jer sam potpuno nekompetentna, ali me oduševilo što prvi put čitam takvo jedno razmišljanje iz bosanske perspektive. Naime, shvatila sam odavno da Hrvati nikoga ne vole - Srbi su četnici, Bosanci seljačine, a Slovenci - ima netko tko ne zna "tri Kranjca, 'en drek"?, Mađari su sirotinja (istina sirotinja iz EU), Talijani su digići (u najgorem značenju te riječi) - imamo li još kojeg susjeda? A ako ćemo iskreno imam krasne prijatelje u Srbiji, Bosanci koje znam su stvarno ljudine i pol, a svoje slovenske prijatelje obožavam. O EU narodima neću niti pričati - pa gdje smo mi od njih... A ipak, svesrdno se "u nas" pljuje po svemu. Ovaj put jedna bosanka je odlučila uzvratiti. Kao što rekoh, ne izražavam slaganje ili neslaganje s izrečenim - ali s obzirom kako mi tretiramo Bosance, već je bilo vrijeme da nam netko vrati. @welcome2 ;) (26.02.2006. 19:25) (ispričavam se na uzurpaciji prostora ali ovo sam morala , neću više) (26.02.2006. 19:31) janjetina, nisam više siguran, ali jedno znam Amerika i Engleska bit' će zemlja proleterska, ma koliko mi šutili o tome! (27.02.2006. 01:21) ne treba generakizirati... ...mi Hrvati...i sl:) (27.02.2006. 12:31) A kad smo već kod riječi, mene je uvijek zanimalo zašto ne postoji hrvatska riječ za boju (još jedan turcizam), odnosno zašto hrvatski nije preuzeo slavensku riječ (koja je u većini slavenskih jezika) barva. I još nešto, oko takvih pitanja morali bi se vratiti u prošlost, možda do Ljudevita Gaja ako ne i ranije. btw.mislim da svatko tko ima malo kulture se nije našao uvrijeđen bosankinim postom! (27.02.2006. 14:15) A što se bosanaca tiče oni su meni jako simpatičan i prijateljski narod. Daleko više od susjeda slovenaca... e o tome se da štogod reći... (01.03.2006. 12:53) |
Praxiteni, normabeli, lexaurini, apaurini i drugi -ini
Prije par godina frendica se zaposlila u jednoj firmi na odgovornoj poziciji, za koju realno nije bila kvalificirana. Pritisak posla, zajedno sa novom okolinom koja ju nije dobro prihvaćala, u mjesec-dva rezultirao je laganom depresijom, da to tako slobodno nazovem, koju je ona riješila kupovinom kutije tabletica poput ovih u naslovu u lokalnoj ljekarni. I kada bi pritisak bio prevelik, popila bi jednu te joj je to davalo snage da izgura dan. Kada mi je to ispričala ostala sam u pravom šoku. Prvi put u životu sam čula da netko uzima tablete za smirenje zbog takvog razloga - normalno bi mi bilo da ona ima stvarnih psihičkih problema, da joj se nedavno dogodila nekakva osobna tragedija, ali uzimati takve tablete radi kolega koji te ne obožavaju i šefa koji te zatrpava poslom mi je bilo čudno.
Nedavno sam razgovarala s jednom friškom učiteljicom koja u skoroj budućnosti mora polagati stručni ispit. Kaže, uči, spremiti će se dobro, a jutro prije ispita popiti jednu tableticu i riješena stvar. Mislim si, završila je faks, već godinu dana predaje klincima u školi, obožava svoj posao i voli ga raditi, i sad prije pokaznog predavanja (ili kako se to već zove) mora piti tablete za smirenje? Otkrila mi je da bez tabletice nikada u životu nije uspjela položiti niti jedan ispit. U meni opet nevjerica - kako je moguće da netko toliko strahuje prije ispita, a da toliki niz godina nije pronašao alternativno rješenje? I to bi ostala dva izolirana slučaja ispijanja tabletica s kojima sam se susrela (izuzev nekakvih "pravih" razloga poput osobnih tragedija, ratnih trauma i slično), da nisam počela pisati blog odnosno čitati tuđe blogove. Puno puta sam čitala o blogerima koji preživljavaju dane jedino s tabletom, koji su depresivni i razočarani u svijet, majkama male djece razočaranim što im brakovi nisu ispali kao u dječjim bajkama, mladim (većinom) curama koje prekide liječe legalnom kemijom. Svjesna sam da su tuđi problemi uvijek manji, a naši osobni ogromni. Znam i da nismo svi isti i da ne možemo podnijeti jednaku količinu tereta. Ali ne znam što bi se moralo dogoditi da ja pribjegnem tako nečemu. Isključivo s problemima u rangu tragedije, poput smrti najbližih, se možda ne bih mogla nositi - a za one svakodnevne izgubim malo živaca i nastavljam dalje. Trudim se prihvatiti činjenicu da neki to ne mogu, ali ipak moram priznati da ih ne razumijem u potpunosti. Pa kada je postalo "normalno" kljukati se time? Kemija ti možda malo pomogne ali ti napravi i hrpu sranja - dok god možeš bez tih tableta treba biti bez njih - postoje razni načini da si olakšaš. Uglavnom - mene je, kak je kasnije zaključeno, sredio ispitni stres (nisam čuo za to prije) - gadno iskustvo ali kaj te ne slomi, ojača te. (25.02.2006. 10:14) |
Cigani vs. Romi
Danas smo dragi i ja išli prema Dubravi na Döner. Ispred nas je jedan dio puta bio stari Opel Kadett pun cigana iz kojega je sukljao bijelo-sivi dim. Komentirali smo da nema šanse da je auto registriran jer ga na Tehničkom nitko ne bi niti za 500 kuna pustio (cijena prolaza na Tehničkom vam je inače 200 kuna). U jednom trenutku cigići su otvorili prozor i bacili plastičnu bocu kroz prozor. Na semaforu su gađali kaugumama prolaznike koji su stajali uz cestu. A onda je dragi izjavio: „A gdje su Skinsi kad ih čovjek treba?“ Bila je to jedna šaljiva reakcija (riječ šaljiva s namjerom stoji u ovom tekstu - namjera je da ju pročitate, a ne preskočite), ali kada čovjek malo bolje razmisli poanta je jasna.
Ja ne volim cigane. I ne namjeravam glumiti toleranciju prema njima. Naravno, kao što razlikujem seljake od seljačina, tako razlikujem i cigane od Roma. Jer Romi su nacionalna manjina, ljudi koje kultura i podrijetlo razlikuju, ali kao i svi ostali, rade, školuju se, kupaju se! U mojim očima cigani su oni Romi koji su prljavi, neškolovani, koji kradu ili u boljem slučaju prose i koji se čak niti ne trude to promijeniti. A njih ne volim. I odbijam ih prihvatiti kao ravnopravne. Možemo pričati o multikulturalizmu i svim vrstama tolerancije, ali ljudi koji žive kao svinje i time su zadovoljni za mene su sramota i razmislila bih o nazivanju njih ljudima. Ljudi koji šalju djecu da idu prositi po gradu, ne zaslužuju niti jedno dijete – ma ne zaslužuju više da uopće imaju kurac koji je tu djecu napravio. Nemam grižnju savjesti prema ovakvom razmišljanju. Ne želim niti razmišljati kako bi se problemi ovakvih ljudi riješili, koje bi bile konkretne metode – samo znam, da se problem niti jednog čovjeka ne može riješiti, ako on sam to ne želi. No nije problem samo u ciganima - zadnjih 15-ak godina promatram kako svi koju dolaze u Zagreb očekuju da bi se starosjedioci trebali prilagoditi njima... U startu me to strašno ljutilo a sad sam već postao indolentan. (23.02.2006. 22:11) btw. pogledaj tv hrt život u živo-misiju, i vidi u kavim uvjetima žive "ljuid" koji nisu cigani, koliko imaju djece...cijela nacija sakuplja hranu, frižider, igračke za ženu i njenih četvero komada. a, nijedno nije napravio ciganin. kad glumiš bolesnu janicu, onda postavi pitanje što je država išto smo mi uradili da se taj svijet integrira u društvo. što se ne pitaš, kako to društvo nije zbrinulo prognanike (pula, gašinci...). lako je svirati nježniku i biti ponosan na hrvatsku latku koja te je napravila. crni nježnici nisu poželjni, dim je suviše taman... (24.02.2006. 14:53) |
Ljubavno gn(i)jezdo*
Moj stan (uvjetno moj) ima dva balkona. Jedan pravi i jedan polu-balkon, polu lođu. Sa strane tog drugog semi-balkona se nalazi nekakvo visoko drveće, koje me ne jebe samo u proljeće kad cvate, nego cijelu godinu jer glumi stambeni prostor hrpi ptica. Tako imamo svrake i još hrpu neidentificiranih ornitoloških vrsta te neizostavne golubove. E sad, ti ljigavi smrdljivi golubovi su se odlučili iz socijalnog smještaja prebaciti u luksuzni hotel gdje će im čistačica svaki dan uređivati stambeni prostor, odnosno preselili su se na moj semi-balkon.
Sve je puno njihovih bijelo sivih drekeca, što još nikakav problem prema mojoj nemogućnosti da spavam. Naime, glupe odvratne ptičurine (neka mi ne zamjere svi ljubitelji tih prenosioca hrpe bolesti na ovakvom rječniku) uživaju spavati na nekakvom prastarom kredencu punom mojih osnovno- i srednjoškolskih knjiga. Osim toga i guguću što je valjda njihov ekvivalent hrkanju, te mi ne dozvoljavaju da spavam u miru. Svaki noć se budim, brat bratu, 5 puta i tjeram ih s balkona. Prije je funkcioniralo da se zaderem iz sobe, onda je bilo potrebno lupiti po prozoru ili balkonskim vratima, a po novome su postali imuni i na taj sistem zaplašivanja te je jedini način da izletim na taj semi-balkon i pogledam ih u oči. Onda oni zbrišu, a mene lijepo ukrase hrpom svog odvratnog sivog perja. Ali niti tu priča ne prestaje - neku noć čujem ja dreku s balkona kao da su se dva goluba pošorala, pogledam kroz prozor i imam što vidjeti - oni se ševe! Ona (valjda su hetero) mlatara krilima i skviče, a on jaše po njoj i proizvodi nekakve golublje-muževne zvukove. Krila lupaju po svuda, perje leti i oni se praše. Na mom balkonu! Rekoh, pas mater, izletim na balkon, a oni se i dalje koprcaju iznad moje glave. Tek ih je glasan urlik otjerao. Čim ulovim slobodnog vremena idem u Baunešto i kupujem mrežu koju ću rastegnuti preko balkona da im onemogućim pristup. I još će dobro proći jer je dragi glasao za zračnicu. *Ne znam kako napisati naslov. Negdje početkom osnovne sam u diktatu iz Hrvatskog napisala "gnijezdo" i drugarica/učiteljica mi je to ispravila na "gnjezdo". Onda sam sljedeći put napisala bez i pa mi je ispravila sa "ije". Tako sam ja do današnjih dana ostala zbunjena i neuka. Uglavnom, shvatili ste. nakotilo se toga po zagrebu previše! (23.02.2006. 20:14) |
8 najboljih izjava o ovom blogu ikada napisanih!
Kako se niti sama ne mogu odlučiti koja od ovih izjava je najmaštovitija, najoriginalnija i jednostavno najbolja, izbor ostavljam vama. Dakle, odaberite najbolju izjavu koju ste ikada čuli o ovom blogu ili autorici. Dio je doslovno citiran, a dio je parafraziran jer nemam pojma gdje sam ih pročitala.
1. Ne čitam njezin blog jer je maknula on/off komentare samo zato da bi se vidjelo koliko ih ima! Kako si me samo pročitao? 2. Čitam te redovito, ali ne komentiram jer imaš previše komentara pa moj nećeš niti vidjeti. Drago mi je da si to podijelio s nama. 3. Ona je užasan bloger jer već mjesec dana nisam osjetio potrebu posjetiti njezin blog. Pa jebote, nisam ti ja drek da osjetiš potrebu kada me trebaš posrati! 4. Ne čitam Jazzie jer je napuhana – nikada ne posjeti moj blog i ne komentara me! Da, mora da je problem u meni. 5. Ona ima nešto protiv mene i objavljuje postove u kojim implicira na mene. Ovo je legendarna izjava koja se nije dogodila na blogu, nego na jednoj blogerskoj kavici (na kojoj ja nisam bila prisutna). 6. Odlučila sam te nečitati jer utječeš na to ko ide na koju listu! Pa kak misliš da sam ja došla na kul listu? 7. Đezi nebi takla stapom, jer je totalno beživotna, bezlicna i dosadna (bas kao i ketrin zeta). Da sam gej i koristim kurve, ovo bi me možda i pogodilo, ali ovako... hm. 8. Jazzie, Jazzie da te jebem lezi. Živi dokaz da se autor treba okaniti proze i prebaciti na poeziju. Nadmoćnom većinom glasova pobjedila je izjava broj 8. Čestitam autoru (koji se i sam prepoznao u komentarima), a svi ostali više sreće drugi put. woow :)))) kiss (22.02.2006. 11:17) 2. Tako je, komentira se da bismo bili "viđeni". 3. Ja osobno imam uvijek potrebu čitati tvoj blog. Mea culpa, ubi(j) me! 4. Odmah je vidljivo koji je drugi razlog komentiranja – gdje mi je bila pamet!?!?!? 5. Kak se zove taj simptom u psihijatriji (manija proganjanja?)? 6. Aha! Sad sam te skužila: ti si u stvari deus ex machina !!! 7. Da sam ja bar tako beživotna, bezlična i dosadna kao Zeta Jones… 8. Ohoho, deseterac se vraća u opticaj (optjecaj, tu mi se malo manta...), jači nego ikada! (22.02.2006. 14:56) wow..kolko komentara... ^^s kim treba spawat da netko i moj blog iskomentira? =D (22.02.2006. 21:32) |
Novi post da mogu prestati odgovarati na pitanja
Gledam na Novoj emisiju o turbofolku u kojoj se najmanje govorilo o tome, s gostima Duškom Lokinom i Nedom Ukraden. Čitava emisija je bila posvećena Lokinovom desničarskom podbadanju Nede i njezinim diplomatskim pokušajima odgovora kako se ne bi zamjerila ni Hrvatima, ni Srbima. Tipično za takvu emisiju gdje se nalaze suprotstavljena dva gosta, pokušavam se odlučiti za jednu stranu. Neda pjeva neke narodnjake i došla je predokoltirana kako samo prekodrinska estrada se zna obući, a na drugoj strani je Lokin, za koga ne mogu navijati u debati prvo zbog frizure (tupea), a tek onda zbog desničarskih uvjerenja i sličnih pizdarija. Puna nedoumica gledam i gledam....
I kaže Neda: "Lokine, ti možeš u Beogradu napraviti koncert..." A moja stara viče iz kuhinje: "Pa ko bi mu doš'o?" Onda sam promijenila program. A to me podsjetilo na jučerašnji RedCarpet kojemu je Dalibor Brun poslao demant u vezi trash liste koja se sastavlja na blogu. Tako on tu nešto demantira - između ostalog da ne nosi tupe (ja-već-tri-mjeseca-nisam-plavuša stil). Čitala sam tu listu još od njenih začetaka i samo bih rekla da se malo pretjeralo - ne zato što branim Daliborove boje, nego će se na kraju pokazati da nemamo ne-trash. A to me podsjetilo da sam danas gledala Maju o blogu i pukla od smijeha kako je Dario lijepo otvorio Maji blog u PPS-u :), poslušala jednu naše-gore-list blogericu kako priča o svojim blogerskim iskustvima, a za one ostale kokoši koje "ne pišu blogove, nego samo čitaju, ali to je sve dosadno" (ne znam zakaj onda čitaju!) imam samo jednu rečenicu: "Danas sam za ručak jela tjesteninu s piletinom i pila juice." Znam da bi me sad pitali zašto ja toliko gledam TV, a odgovor se osjeća u zraku - ispitni rokovi su. |
Pitaj Jazzie
Puno puta su me već pitali zašto ne odgovaram na komentare. Razloga ima više - osim nedostatka vremena i neosjećanja potrebe da svakome nešto odgovorim, ne vidim blog kao alat za chat pa ga za to i ne želim koristiti. Raspravljati i chatati možemo preko maila, ICQ-a, MSN-a, Skype-a, foruma, news grupa i sličnih stvari. Moji odgovori na svaki komentar dodatno bi povećali broj komentara pa bi mi blog bio (još) nečitljiviji, a zlobnici bi imali još jedan argument na vječno pitanje "zašto Jazzie ima toliko komentara?".
Zato ovaj put činim nešto malo drukčije - u ovom postu ne pišem o ničemu, ali zato ću odgovoriti na ama baš svaki komentar koji mi ostavite. Zato pitajte što vas zanima jer sad je prilika. |
Dabogda da munja pogodila Zagrebparking
Zaljepili mi kaznu na prednju šajbu. Ko? Zagrebparking, ko drugi? Najveće seronje u Hrvatskoj, a znamo da je konkurencija velika. Da, zalijepili su mi jer nisam platila parking, a ostala sam tri sata. Sto kunića! Jebeš takvo šparanje, kad me stalno neočekivani troškovi stišću sa svih strana.
I sad mislite - pa što se čudiš, nisi platila parking, dobila si kaznu. Pičku materinu, platila sam jebeni parking! Tri sata u trećoj zoni - iliti 9 kuna. Pa kako su mi onda zalijepili kaznu? Zato jer je to druga zona! Čak mi je cijenjeni gospodin peder koji kelji kazne napisao na nju da sam platila krivu zonu. Opet sam si sama kriva - šta nis' gledala Đezi koja je zona! Zato što je taj parking već četiri godine treća zona i tamo redovito parkiram te plaćam mobitelom. Ali seronje su nedavno mijenjali zone i po novom je druga. A ja nisam provjeravala zato što redovito tamo stajem. Uglavnom, ako želite znati kako parkirati tri sata u ne-centru grada Zagreba za 109 kuna, obratite mi se s povjerenjem. |
Još jedno Valentinovo
Moj muškarac je jedan od onih kojima kronično fali inicijative. I dok je spreman napraviti sve dok planiramo zajedno, sam osmisliti nešto i iznenaditi me potpuno je nesposoban napraviti. Istina, ne volim baš niti ja iznenađenja, ali s vremena na vrijeme bilo bi lijepo.
Zadnjih par godina naše Valentinovo se svodilo na odlazak na neku finu klopicu (kako stereotipno), pokoji poklončić - ni slučajno neko plišano crveno sranje (rađe nek mi kupi paketić Orbita, korisnije je), a prošle godine se čak sjetio da ne volim crvene ruže. Ove godine mu nisam htjela ništa govoriti već prepustiti sve njemu. Ako nešto isplanira super, ako ne dobit će jezikovu juhu i opet sve po starom - pa ne živimo za taj jedan dan u godini kada nam netko govori da bi se trebali voljeti i svoju ljubav iskazivati odvratnom crveno-rozom bojom u obliku srca. Već sam mislila da je sve propalo, a onda ga je danas moja stara pitala dal smo sutra doma ili idemo negdje, a on je rekao da idemo van. Meni su skoro oči ispale od iznenađenja. Sad ćemo vidjeti jel mu to bio samo odgovor za starce ili stvarno nešto ima u planu, a mudro šuti već neko vrijeme dok ja iznutra kuham. |
Ne diraj lava dok je nenaspavan, a temperatura je ispod nule - Vol. 2
Jutros se probudih u nešto iza pola osam. Istu sekundu sam shvatila da kasnim punih sat vremena s buđenjem, odnosno da za pola sata kreće vlak s Glavnog kolodvora prema Rijeci, a upravo na taj vlak ja moram ukrcati jedan ljudski paket.
Navlačim štrample, traperice, oblačim majicu i vestu. Grudnjak sam u brzini zaboravila. Trpam u auto taj ljudski paket i stavljam ciglu na gas. Stišćem hladan motor svog tutača u visoke okretaje (što je ravno smrtnom grijehu), iz trake za skretanje pičim ravno, kršim sve propise uključujući i one o brzini, a cijelo vrijeme buljim na sat da vidim koliko mi je još vremena preostalo. Prozujala sam svim najprometnijim zagrebačkim ulicama (a u 8h riječ promet dobiva novo značenje) te uletila na parking ispred Gradskog poglavarstva. Ostavljam auto, ne plaćam parking i trčim prema Kolodvoru. U Paromlinskoj me skoro zgazi taksijaner svojim crnim Mercedesom. Unatoč trku uspjela sam mu ispičkarati sve po spisku, što je barem razveselilo zaštitare Zabe koji su stajali u blizini. Jurim Pothodnikom poput Janice u prosječnoj utrci slaloma (samo što sam ja malo vitkija :)) te sva ispijena stajem na pokretne stepenice. Na izlazu sa stepenica stoje dva čovjeka - jedan je kolporter 24h, a drugi ljudima daje nekakve papiriće. Izlijećem sa stepenica pogledom tražeći najbližu zebru, a čovjek broj 2. mi gura taj nekakav papirić u ruke i govori "povoljni krediti". U tom trenutku nisam imala niti jednu psovku spremnu pa sam uzviknula: "Daj me pusti, imam ja love!" Koloporter Jutarnjeg, svi koji su se nalazili u krugu 10 metara od mene i ja prasnuli smo u smijeh na tu moju čudnu reakciju. Dotrčavam na blagajne HŽ-a - od njih 10tak rade dvije. Na jednoj stoji troje ljudi u redu, ispred druge jedan. Normalno, ljudski paket i ja stajemo u manji red. Po nekakvom Marfijevom zakonu "izaberi red - sigurno ćeš pogriješiti", nadrkana babuskara na blagajni raspravlja s kupcem ispred nas. On ima samo 20 kuna, ali novčanica ima oštećen rub i intelektualka neće uzeti pare. Mi vičemo da će nam pobjeći vlak, ova kaže "odite na drugu blagajanu" (a tamo red od 5-tero ljudi već). Na kraju uspjevamo kupiti nekako kartu i krećemo u trk prema peronu 4, kolosijeku 2. I dok u cijelom civilizaranom svijetu postoje peroni po brojevima i na njima dva smjera A i B, ovi naši imaju nekakav specijalni sustav označavanja koji valjda mogu razmijeti samo oni iz lokalnih zagrebačkih sela koji su već tisućama puta prodefilirali ovi kolodvorom. Ulazimo u pothodnik koji vodi prema peronima, vidimo nekoliko izlaza, ali nema oznaka koji peron je koji. Nailazi veseli radnik HŽ-a (jedan od onih što lupaju po kotačima), a ja ni "dobro jutro", ni "oprostite", nego samo "gdje je 4,2?" - on zbunjen "4 peron, 2 kolosijek vam je gore, ravno, do kraja... (i maše rukama)". Izletavamo van, jurimo prema vlaku i ja pusim svoj ljudski paket te ga utrpavam u vlak, a neki drugi radnik HŽ-a (onaj koji fućka) me pita "a hoću ja dobiti pusu?". S izrazom olakšanja na licu govorim "Ne". Otišla sam doma nazad u krevet odlučna da kupim još koju budilicu. |
Ne diraj lava dok je nenaspavan, a temperatura je ispod nule
Prije par godina našla sam se u lokalnoj pekarnici u redu za kruh. Gospođa, 20-tak godina starija od mene, je ušla minutu nakon mene te je stala sastrane. Kada je došao red na mene, a prodavačica je upitala "izvolite", ova se uredno ubacila i počela redati svoju narudžbu. Niti sekunda mi nije trebala da uzviknem da je malo prestara da bi se tako gurala preko reda. Žena se pristojno ispričala te me propustila da prva kupim što trebam. Kada sam došla doma ispričah baki kako se stara koza htjela pregurati, ali nisam dobila niti riječ odobravanja. Rekla mi je, sada već pokojna, baka da sam tako mlada, a čangrizava poput babe u menopauzi. Zamislila sam se nad tim i shvatila da me ne bi baš puno koštalo da sam pustila babu i obavila kupnju nakon nje. Odlučila sam tada češće okretati drugi obraz, a manje se konfrontirati s ljudima zbog gluposti.
Prošlu subotu sam se vratila doma oko pola dva iza ponoći. Razmišljala sam da odem odmah spavati ili da prošetam psa pa ujutro mogu malo dulje odspavati. Bolja mi je bila varijanta s duljim jutarnjim spavanjem pa smo cucak i ja izašli van. Bilo je negdje oko dva, a veselo društvo od tri dečka i cura je prolazilo cestom u našoj blizini. Ženska je šapnula tipu do sebe "tko normalan šeće psa u dva ujutro", ali dovoljno glasno da sam ja to mogla čuti. Rekla je to onako s podsmijehom kako samo 16-ogodišnjakinje mogu biti zlobne. Njezin ton glasa, zajedno s vremenom zbivanja te temperaturom opako ispod nule, izazvali su moju burnu reakciju. "Psa šeće u dva ujutro, onaj koji je do pola dva bio vani!", rekla sam užasno bahato i glasno te odvukla cucka na drugu stranu jer ga je gospodična u međuvremenu odlučila podragati. Mala me zubnjeno gledala, a ja sam protestno odmarširala. Nisam mogla doći k sebi od smijeha još sigurno pola sata. Mennopauzna baba is back! |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
