Jazzie

Jutros se probudih u nešto iza pola osam. Istu sekundu sam shvatila da kasnim punih sat vremena s buđenjem, odnosno da za pola sata kreće vlak s Glavnog kolodvora prema Rijeci, a upravo na taj vlak ja moram ukrcati jedan ljudski paket.

Navlačim štrample, traperice, oblačim majicu i vestu. Grudnjak sam u brzini zaboravila. Trpam u auto taj ljudski paket i stavljam ciglu na gas. Stišćem hladan motor svog tutača u visoke okretaje (što je ravno smrtnom grijehu), iz trake za skretanje pičim ravno, kršim sve propise uključujući i one o brzini, a cijelo vrijeme buljim na sat da vidim koliko mi je još vremena preostalo. Prozujala sam svim najprometnijim zagrebačkim ulicama (a u 8h riječ promet dobiva novo značenje) te uletila na parking ispred Gradskog poglavarstva.

Ostavljam auto, ne plaćam parking i trčim prema Kolodvoru. U Paromlinskoj me skoro zgazi taksijaner svojim crnim Mercedesom. Unatoč trku uspjela sam mu ispičkarati sve po spisku, što je barem razveselilo zaštitare Zabe koji su stajali u blizini. Jurim Pothodnikom poput Janice u prosječnoj utrci slaloma (samo što sam ja malo vitkija :)) te sva ispijena stajem na pokretne stepenice. Na izlazu sa stepenica stoje dva čovjeka - jedan je kolporter 24h, a drugi ljudima daje nekakve papiriće.

Izlijećem sa stepenica pogledom tražeći najbližu zebru, a čovjek broj 2. mi gura taj nekakav papirić u ruke i govori "povoljni krediti". U tom trenutku nisam imala niti jednu psovku spremnu pa sam uzviknula: "Daj me pusti, imam ja love!" Koloporter Jutarnjeg, svi koji su se nalazili u krugu 10 metara od mene i ja prasnuli smo u smijeh na tu moju čudnu reakciju.

Dotrčavam na blagajne HŽ-a - od njih 10tak rade dvije. Na jednoj stoji troje ljudi u redu, ispred druge jedan. Normalno, ljudski paket i ja stajemo u manji red. Po nekakvom Marfijevom zakonu "izaberi red - sigurno ćeš pogriješiti", nadrkana babuskara na blagajni raspravlja s kupcem ispred nas. On ima samo 20 kuna, ali novčanica ima oštećen rub i intelektualka neće uzeti pare. Mi vičemo da će nam pobjeći vlak, ova kaže "odite na drugu blagajanu" (a tamo red od 5-tero ljudi već).

Na kraju uspjevamo kupiti nekako kartu i krećemo u trk prema peronu 4, kolosijeku 2. I dok u cijelom civilizaranom svijetu postoje peroni po brojevima i na njima dva smjera A i B, ovi naši imaju nekakav specijalni sustav označavanja koji valjda mogu razmijeti samo oni iz lokalnih zagrebačkih sela koji su već tisućama puta prodefilirali ovi kolodvorom. Ulazimo u pothodnik koji vodi prema peronima, vidimo nekoliko izlaza, ali nema oznaka koji peron je koji.

Nailazi veseli radnik HŽ-a (jedan od onih što lupaju po kotačima), a ja ni "dobro jutro", ni "oprostite", nego samo "gdje je 4,2?" - on zbunjen "4 peron, 2 kolosijek vam je gore, ravno, do kraja... (i maše rukama)". Izletavamo van, jurimo prema vlaku i ja pusim svoj ljudski paket te ga utrpavam u vlak, a neki drugi radnik HŽ-a (onaj koji fućka) me pita "a hoću ja dobiti pusu?". S izrazom olakšanja na licu govorim "Ne".

Otišla sam doma nazad u krevet odlučna da kupim još koju budilicu.