Kada mi je tema ovog posta pala na pamet, znala sam da sam daleko od otkrivanja tople vode, ali ne mogu izdržati da ne progovorim zato što je to moja svakodnevica. Pretjeranu kritičnost ne mogu izbjeći zato što je ona dio mene, ali ovo nikako nije post jedne isfrustrirane studentice koja za svaki pad na ispitu okrivljuje nepravedne profesore. Razlozi su jednostavni – nisam isfrustrirana studentica jer sam više nego uspješna u studiranju, a u meni čuči poprilična doza objektivnosti pa sam svjesna svojih pogrešaka odnosno ne okrivljujem druge za njih.
Prema statistici Hrvatska ima 7-8% visoko obrazovanog stanovništva. Obzirom na krugove u kojima se krećem brojka je iznenađujuća, zato što oko mene svi nešto studiraju. No, nisu bezveze hrvatski studiji (pri tome ne mislim na one Hrvatske studije, nego općenito) na glasu kao jedni od težih u svijetu/Europi (iako često službeno nepriznati). Naime, velik broj ljudi se upiše i nikada niti ne završe. Kriteriji su vrlo visoki, iako koliko sam upoznata Bolonjska deklaracija bi i to trebala promijeniti, ne u smislu svjesnih pretjeranih spuštanja kriterija, nego novog principa rada koji bi doveo do većeg postotka završenosti fakulteta.
Problem 1. je korupcija. O toj temi progovorila sam već u jednom tekstu kada se dosta ljudi isčuđavalo da u kakvom se ja to društvu krećem, kada osobno znam za toliko primjera polaganja ispita za novac. Recimo samo da ljudi imaju dovoljno povjerenja u mene da mi to kažu. Neću ih cinkati, neću se zgražavati, odgajana sam vrlo liberalno i nemam nikakvih moralnih dilema. Da to ne smatram činom koji je u redu, nije tajna, ali osuđivati neću. Barem ne ljude koji tako prolaze ispite – one druge, profesore koji uzimaju pare sa osmjehom bih otpratila iz toplih kabineta. Iako stara narodna kaže da su krivi i kradljivac i onaj koji mu drži lojtre, malo je ljudi koji ne bi iskoristili priliku da se bilo čega dokopaju bez rada. Potpunu krivnju svaljujem na visoko školovane profesore, koji su bili ponajbolji studenti svoga vremena (da bi mogli uopće ostati raditi na fakultetima), rade jedan teoretski častan i praktično vrlo cijenjen posao, odlučili su život posvetiti znanosti i edukaciji umjesto „tržišnom gospodarstvu“, a onda na kraju se prodaju za jedan Golf ili čak manje.
Poseban slučaj, nazovimo ga problem 1a je prisiljavanje studenata na kupnju vlastite literature. Naime, u tom slučaju radi se također o korupciji na koju nas (studente) prisiljavaju, kako bi im knjiga bila prodavanija te zarada veća. Ima jedan profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu koji zahtjeva da se kupi njegova knjiga i to direktno od njega na predavanju. Kada mu date novce, on vam da knjigu i zapiše ime na svoju listu. Onaj koji nije na listi ne može proći ispit. Suprotno, imanje knjige kupljene kod njega ne garantira prolazak na ispitu. Ne prolaze niti priči o sestri koja je godinu dana prije kupila tu istu knjigu kod njega te da ćete iz nje učiti, kao niti one o posudbi iz knjižnice. Hoćeš proći ispit – kupi knjigu. Jednostavno, zar ne?
Na nekim fakultetima postoji poseban sustav – tako vam nije dozvoljeno kopiranje knjige (što i nije nepravedno jer su one zaštićene copyrightom), ali vas nitko ne prisiljava na kupnju iste. Ipak, ako ju kupite smijete ju donijeti na pismeni ispit i koristiti (ili neki dodatak knjizi koji čini njen sastavni dio). Time je situacija nešto olakšana jer je dozvoljeno posuđivanje knjige, ali ja to svjedno doživljavam kao svojevrsnu ucjenu. Kada knjiga košta 30, 40 kuna čovjek pređe preko toga, ali kada vas traže 200, 300 i više kuna čovjek se lako ne miri s tim.
Problem 2. s kojim sam se ne-jednom susrela (u svim vrstama školstva) jest problem nepotizma. Pri tome ne mislim samo na rođake, kumove i slične koji će ispit položiti lakše nego oni bez rođo/jaran veze, nego i na posebnu naklonost koju neki profesori gaje prema studentima iz svoga kraja – regionalnu diskriminaciju. Tako na nekim fakultetima preko svog hercegovačkog naglaska i prezimena koje sugerira isto selo podrijetla, možete dobiti ocjenu direktno u indeks dok će drugi morati usmeno odgovarati. Sve me to podsjeća na ovu buhtlja mafiju koja drži čitavu „industriju kruha“ i sladoleda.
Problem 3. je ogroman nedostatak predavačkih sposobnosti naših predavača. Po završetku fakulteta najboljim studentima nerijetko se nudi ostanak na fakultetu kao asistent ili znanstveni novak. Ti ljudi su često izrazito introvertne osobe bez imalo predavačkih sposobnosti. Metodika im je špansko selo i ravnaju se po osjećaju, koji im i nije bog zna što. Čast iznimkama, ali malo profesora i asistenata ima dobre predavačke sposobnosti i navike, i može na razumljiv i jednostavan način prezentirati gradivo. Rijetka su predavanja koja možete odslušati u komadu 2-3h, a da vam glava ne počne padati na stol. Jedina dobra stvar je da praksa ispravlja mnoge greške pa dok od asistenta postanu profesori, nešto i nauče o predavanju.
Problem 4. su potpuna sloboda i nekontrola, u duetu sa lijenosti! Profesori imaju potpunu slobodu donositi odluke kako žele, ocjenjivati studente kako žele, prilagođavati gradivo, predavati po volji i želji, vrijeđati studente i slično. I što je najbolje – nitko im ništa ne može (skoro). Teoretski je moguće se žaliti i buniti, ali vjerujem da ti ljudi naprave sebi više zla, nego dobra. Bolje im je šutjeti.
Tako sam i ja jednom došla na usmeni ispit (pismeni riješila sa 4, što je bila najveća ocjena na tom roku), da bi me profesorica izvrijeđala na mrtvo ime! Ne samo da sam prozvana glupačom koja ništa ne shvaća i koja je zasigurno prepisala čitav ispit, nego mi je i zagarantirano da ispit nikada neću položiti, niti fakultet završiti. Imala sam svako pravo žaliti se na profesoricu, ali sam zatvorila ustašca i izašla iz učionice. Suze sam uspjela zadržati dok nisam zatvorila vrata, a onda u plač. Grozna i djetinjasta reakcija, ali moram reći da nisam bila spremna za to da me profesor na ispitu izvrijeđa. A i bio mi je to prvi pad (i na drugoj godini kada sam bila nešto uplašenija nego sad). Na sljedećem roku, kod iste profesorice, prošla sam bez problema, iako u međuvremenu nisam ništa više naučila, nego samo ponovila ono od prije. Čak mi je nudila za odgovaram za 5, kada tako dobro znam. Na kraju sam saznala da se zapravo radi o (ne)sreći u kojem danu čovjek naleti odnosno ispit direktno zavisi od raspoloženja profesorice.
Kod drugog profesora smo morali prepisivati predavanja u bilježnice, iako je on na predavanju vrtio Powerpoint slajdove. Bilo bi puno jednostavnije da nam je dozvolio kupiti te materijale ili ih uploadao na Internet. Čovjek bi onda lijepo imao to isprintano ispred sebe i mogao se skoncentrirati na ono što on priča. Ovako sam dva sata provodila pišući extra brzo bez imalo razumijevanja. Njegovo obrazloženje je bilo da nema vremena to uploadati na net, iako je plaću za predavački dio svoga posla uredno primao, jednako kao i za znanstveni.
Problem 5. su previsoki odnosno neprilagođeni kriteriji. U Hrvatskoj profesori imaju svoje kriterije koje niti najmanje ne žele prilagođavati studentima. Već davno su statističari izradili grafove koji pokazuju kako se prosječna grupa raspoređuje, odnosno kakav je odnos npr. ocjena u referentnoj grupi. Tako se zna da je nemoguće da je prolaznost na ispitu 5% ili da je prosječna ocjena 2.3. U tom slučaju nešto ne štima – ili je grupa loša, odnosno mi studenti smo turbo extra ljenjivci i glupani ili su kriteriji previsoki i treba ih spuštati. Veliki respekt imam prema onima koji svoje ocjene skaliraju prema najboljem rezultatu, odnosno naštimavaju Gaussa. Visoki neutemeljeni kriteriji odraz su lošeg profesora, koji traži više nego što studenti mogu dati, prikrivajući na taj način neke svoje slabosti!
Problem 6. je nebavljenje studentima. Tako na Ekonomiji profesori imaju konzultacije dva puta mjesečno – morate na početku mjeseca zapisati datume i vremena i onda se pojaviti. Još je dobro ako u toku mjeseca ne promijene datume, i to na dan ranije, da se čovjek fino zajebe kada dođe jer otkrije da su konzultacije bile jučer. Na mom faksu su češće, ali nerijetko mi se dogodi da dođem na konzultacije, a profesora nema. Posebna priča je kada nekoga izaberete za mentora, a onda ga morate lovati po faksu da bi vam uopće temu dao, a kamoli pogledao gotov rad (a i za to im treba vremena i vremena).
Kako se ovaj tekst već jako otegao, prestati ću nabrajiti probleme jer bi tako mogla u nedogled, ali sigurna sam da možete smisliti još koji aktualni problem. Zato ću početi nabrajiti moguća rješenja tih problema. Ili da se ispravim – samo je jedno rješenje! A ono se zove kontrola!
„Kontrola je majka izvršenja“, voli reći moj hani-bani. I ne griješi puno. Sveučilište bi trebalo početi provodi strože kontrole svojih profesora, možda ubacivati zečiće (a može i zečice) u predavaone koji bi onda opisali načine rada određenog profesora. Nešto kao „secret buyer“ u dućanima. Dekan svakog fakulteta bi trebao provoditi ankete i to među svim studentima, o svim profesorima koji su im u prošlom semestru predavali. Na taj način moglo bi se vidjeti kako studenti razmišljaju. I ne vjerujem da bi se recimo pokazalo da je strog profesor loš jer koliko poznam studentska razmišljanja, mi smo često relativno objektivni, odnosno nećemo „osuditi“ nekoga za strogost, dok za bahatost i loša predavanja hoćemo. Bar većina nas tako razmišlja.
Na jednostavan i potpuno objektivan način se može dobiti i statistika uspješnosti studenata na određenom kolegiju. Danas su se svi fakulteti donekle kompjuterizirali i pokoja SELECT naredba bi trebala izbaciti sve relevantne podatke iz kojih se lako donesu zaključci.
A onda bi sljedile kazne! Profesori koji se pokažu po anketama loši, dobiju upozorenje da se moraju popraviti. Udari im se po džepu (u Hrvatskoj ovo sigurno pali!). Za velike nepravednosti koje se mogu dokazati daje im se otkaz, a ne gura slučaj pod tepih. Ako se dogodine oni upozoreni ne poprave, lete van! Jednostavno! Na taj način bi ih se prisililo na promjene. I to one nabolje. Poboljšanja.
Istina, potpuno sam svjesna i mogućeg kontraefekta – profesori bi se mogli početi ulizivati studentima jer im o njima ovise plaća i posao, drastično bi spuštali kriterije i „olakšavali“ predmete. Zato bih kažnjavala i one kojima je prolaznost prevelika ili prosjek ocjena na kolegiju previsok – jer bome niti to nije u redu! Ali sigurna sam da bi se odnos između studenata i profesora poboljšao. Jedino ostaje upitan moral studenata koji ocjenjuju profesore, ali vjerujem svojemu instinktu da nas ima dovoljno poštenih koji ćemo dati lošu ocjenu i onom preblagom profesoru kod kojega svi prolaze.
A opet – teorija je uvijek jednostavnija od prakse!
APDEJT:
Da ne odgovaram pojedinačno na komentare jer to nije moja praksa niti inače, napisati ću (obećajem kratki!) dodatak.
Ovaj post je pisan općenito i u njemu su spomenuti različiti primjeri. Nisu svi iz mog iskustva, nego i iz iskustva meni bliskih ljudi: dečka i prijatelja. Iz tog razloga nisu niti svi primjeri sa jednog fakulteta (da ne bi ispalo da mi je fakultet neki shit gdje ništa ne valja - samo je dio sa mog).
I na kraju - ja ne studiram ekonomiju, kako su neki zaključili!
Post je objavljen 07.12.2005. u 10:15 sati.