Ja sam perfekcionist. I oduvijek mrzim započinjati rečenice, a kamoli tekstove sa ja. Ne samo da sam perfekcionist, nego sam još i izrazito kritična prema sebi koliko i prema ostalima. Ofkors, svjesna sam ja da to nije dobro i stalno si ponavljam "nitko nije savršen", ali protiv sebe je teško ići. U duetu sa perfekcionizmom i kritičnošću, još je došao dugi jezik, tako da u konačnici ja sam prava baba jambralica. I ništa mi nikada nije dovoljno dobro.
Nemojte misliti da se ja time hvalim, ali dovoljno se poznam da to otvorenom mogu reći za sebe. Loša strana u cijeloj priči je da se izuzetno loše nosim s kritikom. Pri tome mislim na onu konstruktivnu. Kritiku radi kritike zanemarujem, kao i one koji kritiziraju da bi sebi pumpali samopouzdanje na drugima/meni. To što se loše nosim s kritikom ne znači da se ljutim na dotičnog kritičara ili mu nešto zamjeram, nego ako kritiku smatram utemeljenom ljutim se na sebe. Toliko sam nepopustljiva prema samoj sebi da si odmah u sebi ispičkaram sve po spisku kako sam takvu grešku mogla napraviti.
I iskreno ne znam kako si pomoći. Naime, kako počinjem raditi morati ću se naučiti nositi sa pozitivnom kritikom, onom u smislu mog usavršavanja. Ali ja jednostavno u tom trenutku se uvlačim u svoju rupicu (mišju, ne onu drugu). Propadam tri metra ispod zemlje i odmah se doživljavam kao totalni promašaj i antitalent za to što radim. Umjesto želje i ambicije da budem bolja i ispravim tu grešku, ja bih najrađe odustala. Sva sreća da sam jako ponosna i inatljiva pa nikada ne odustajem, nego uvijek tjeram do kraja.
Dakle, vidite što mi posao već nakon prvog dana radi!
APDEJT:
Uf, da ne bi ispalo sad nešto, na poslu je bilo odlično, ali to su neke moje unutarnje borbe koje ću morati nadvladati!
Post je objavljen 12.12.2005. u 23:29 sati.