Jazzie

Sjedim ja jučer doma na kompu i dolazi mi dragi. Kao šta ćemo raditi (dva besposličara), idemo u grad. Zapravo je vrlo čudno da je on predložio odlazak do grada jer mladi gospodin kronično ne podnosi centar i naš odlazak tamo najčešće započinje mojim upornim nagovaranjem, nastavlja se njegovim popuštanjem, a završava svađom u gradu jer naravno, on je tamo prek kurca pa šta bi bio dobre volje. Kasnije sam otkrila i razlog – ide u Italiju na neki put, govori mi to „čak“ jedan dan ranije i zbog toga mi otkazuje jedan dogovor za sutra (to je zapravo danas), pa se valjda želi malo ulizati!

E sad, što mi radimo u gradu? Šećemo se i zujimo. Prije gotovo deset godina krenula sam u srednju školu i tada je započela moja saga s putovanjima preko cijelog grada. Tako je svaki dan moj tramvaj prolazio preko Trga barem dva puta (do škole i nazad) i nekako mi se taj centar uvukao pod kožu. Moram minimalno jednom mjesečno otići na Trg, prošetati Gornjim gradom, pojesti sladoled/kesten pire (ovisno o sezoni) u Vinceku, prošvrljati dućanima. To je jednostavno moj trip i bez toga ne mogu živjeti. Moj faks je nekako na drugoj strani tako da od centra ne vidim niti c dok do njega dođem. I baš zato prakticiram svako malo višesatni odlazak do centra.

Uglavnom prvo smo svratili do Importanne centra pogledati njemu šuze. Upozoravam cijenjeno čitateljstvo ovog bloga (točnije dame) da su totalno glupave ako išta kupuju tamo jer je roba ista kao u Konšćinskoj. Bila sam prije par dana tamo kupujući šos za jednu promociju (ne moju, shmrc), na nagovor jedne frendice koja je tvrdila da ću isti šos u Importanneu platiti 200tinjak kuna skuplje! U pravu je bila, mora se priznati. Iako vidjeh u Importanneu krasne stvarčice u Nebu - – kolekcija je bolja nego ikada (po mom upitnom ukusu). Da, prodavačice ne volimo! I to nije kao u Dubravi roba – btw. imaju u novoj kolekciji šos koji je 90% sličan šosu koji šivam kod šnajderice prema svojoj zamisli. A nađoh i prejebene cipele u Guliveru, za skromnih 1100 kuna (a već sam i ovako dužna kao Grčka – iako je njih navodno EU izvukla), tako da ubrzo sljedi pismo Djedu (kako god mu dali sufix – Božnjićnjak, Mraz).

Dalje produžismo do Trga. Mog voljenog! Pojeli smo kesten pire u Vinceku (ja bar, on je maznuo sladoled – ovaj put je opet probao moj kesten i za razliku od prošlog mjeseca izjavio je da je fino – prošli mjesec je konstatirao „da, ja to ne volim“). Šetali smo, moje oduševljenje zgradama u centru i prepunim izlozima se izmjenjivalo. Nađoh u Image Hadadu prekrasne broševe Elle Svaline Svilan – naime, njena dva anđela već imam doma na zidovima, a broš jednostavno moram imati! Odnosno rađe privjesak na svilenoj trakici!


Onda sam u jednom fensi-šmensi dućanu našla dobre čižmice. Prejebene čižmice za skromih 1200 kuna (prodavačica je tvrdila da su unikat!). Nemam novaca, mantra je moja ovih dana... Produžih dalje... Zašto sam točno ušla u Namu na Trgu ne znam, ali sam ondje pronašla iste te čizme (unikatne, vahaha) za 770 kuna! Gledala sam, gledala... a onda je preljubazna teta (bravo Nama, to je dobra prodavačica! nema 20 godina i ne hoda u špićokama, nego u klompama, još k tome) rekla da ide na 6 rata! Brzo podijelih brojkice (na digitron/kalkulator u mobitelu jer ja napamet ne znam zbrojiti niti nulu i jedinicu, pokazali su kolokviji na početku fakulteta – hvala asistentici koja mi je ipak dala sve bodove jer sam fulala tek u predzadnjem redu zadatka, a bio je na dvije stranice) i shvatih da bi moja užasna financijska situacija izdržala 130 kuna mjesečno. Uglavnom, kupila sam čizme nadajući se da će se financijska situacija za koji mjesec poboljšati (i onda netko kaže da nisam optimist, pih!). Na kraju krajeva je majka rekla da mi može ona otplatiti čizme – mama, volim te! (a ja ne voljakam na glas često tako da je ovo stvarno big kad kažem)

U konačnici se dovukoh gladna doma. I sretna. Potrošila sam još novaca. A nemam novaca. Ne idem u grad to daljnjega!

Ako ste očekivali neku poantu – sori nema je... Over&out!

10.10.2005. objavila sam post pod nazivom Kupujmo hrvatskom. Ovo je njegov nastavak.

Javio se ovaj mjesec Rock u nekom komentaru šokiran Eurocremom, odnosno njegovim proizvođačem na našem tržištu. Naime, kada se raspala nikada nam prežaljena Juga, s našeg tržišta je nestao i jedan veliki brand „Eurocrem“. Njegova snaga nam je vjerujem svima vrlo jasna – i dan danas većinu čokoladnih namaza ne zovemo Nutellom, Linoladom i slično, nego „eurocremom“. Mnoge generacije srednjoškolaca su se i prehranile na „buhtlama s eurocremom“ kod lokalnog šipca– iako se pravog Eurocrema ni ne sjećaju. Ipak, (relativnom) normalizacijom odnosa između Hrvatske i SiCG (sori ljudi, predugo je to za tipkat svaki put – moram neki macro uvesti), po našim supermarketima pojavili su se opet proizvodi tvrtke Takovo, rađeni prema talijanskoj licenci. Tako su Eurocrem namaz i one ploče/pločice došle opet na naše tržište. Ipak, naša tvrtka Franck je odlučila preuzeti stvar u svoje ruke i otkupiti licencu Eurocrema za hrvatsko tržište. Pisalo se o tome po novinama jer je to bio veliki come-back na široko poznatog branda. I tako opet kod nas možete kupiti te proizvode, ali ne iz SiCG nego navodno proizvedene u Kroejši. Ipak, nedavno kada sam si htjela kupiti to čudo (za palačinke, molim lijepo) uočila sam da se ipak ne proizvodi kod nas u Francku, nego su oni samo uvoznici. Proizvođač je talijaska firma Gandola/Gondola (ili tako nekako – da ne kupujem opet samo za potrebe ovog teksta). Sporno u cijeloj priči je jedino činjenica da su oni proizvod izreklamirali kao svoj i velikim slovima na prednjoj etiketi napisali Franck, a malim na zadnjoj strani stvarnog proizvođača.

Podravka je pak, valjda da bude konkurencija Zvijezdi, izdala svoje ketchupe. Pakiranje je vrlo slično onom Zvijezdinom (već spomenutom u postu br. 1), ali malo šarenije, atraktivnije i velikim slovima piše NOVO. Naravno i veliko piše Podravka. Ipak, nešto sitnije, odokativno bih ocijenila fontom 5, piše da je proivođač: „Univer Product Rt., Szolnoki u.35, H – 6000 Kecskemet, Mađarska“. Podravka je uvoznik.

Ako ja kažem da meni ništa ne znači tko je proizveo neki proizvod, pitati ćete me zašto ja ovo onda pišem. Eto ponavljam se iz posta br. 1 – smeta mi mazanje očiju ljudima. Ako je Podravka uvoznik ketchupa zašto onda njihov logo stoji na vrhu etikete u ogromnoj veličini? Zar se uvoznik ne piše onako sitno na deklaraciji? Ah, ne Jazzie – pa to ti je marketing! Da, marketing je to – prodajmo im mađarski ketchup za koji će oni misliti da je hrvatski pa će ga prije ubaciti u kolica. As I said – mazanje očiju!

A za kraj sačuvah biser svih bisera! Na stolu mi stoji lijepa tamnozelena kockasta boca od 0.5L. U njoj je ekstra djevičansko maslinovo ulje, prizvođača Zvijezde. Ipak na zadnjoj strani, ne mogu ne zamijetiti podatak „Zemlja podrijetla: EU“. Maslinovo ulje – to je ono što bi u Hrvatskoj trebalo biti genijalno, fantastično, nacionalni proizvod, ponos i dika. Naravno, da bi bila imalo objektivna trebala bih reći „ok, vjerojatno su to hrvatske masline, koje se onda voze u EU (koja god država da je to – btw. zašto ne piše država?) gdje se u tvornici radi ulje po hrvatskoj recepturi“. Ali zar iskreno vjerujete u to???

RTFM (Read the Fucking Manual) ili u groznom kroejšn prijevodu „pročitaj jebena uputstva“ jedna je od onih često korištenih skraćenica na Internetu i dio je internetskog rječnika, a danas se ravnopravno koristi sa NHF, BTW i svim onim ostalima koje ja nikada nisam zapamtila. Međutim, za razliku od „no hard feelings“ i ostalih fraza, koje su često samo načini da nešto izrazimo pristojnije, RTFM je jedno od najpametnijih pravila današnje Internet-ere.

Postoji i specifični sajt www.readthefuckingmanual.com, koji se sastoji od samo jedne stranice, stvoren isključivo radi onih koji kupe računalo i ne udostoje se pročitati uputstva. Umjesto toga, prvi problem koji se pojavi izazvati će u njima paniku i ljutnju te će biti uvjereni da je pogreška u tom „glupom“ stroju, a ne u njima samima. Pretpostavlja se da bi 80% problema sa računalima bilo riješeno „čitanjem jebenih uputstava“. Iz tog razloga napravljena je ta web stranica – kada vam software ili hardware ne radi, lijepo odete na stranicu i poslušate jedan jedini savjet – read the fucking manual – besplatno. Kažu da bi trebalo funkcionirati u 8 od 10 puta (to je tih 80%, ne?). A ako ipak ne bude radilo, onda se čiste duše idite žaliti proizvođaču.

Razlog zašto ja ovo pišem je velika primjena tog jednostavnog pravila na čitav život. Zapravo, smatram da bi bilo potrebno izdati dopunjeno izdanje Biblije, u kojoj bi 11. božja zapovijed bila RTFM. Možda jedino ovaj fucking ne bi bio na nivou, ali sigurna sam da bi jezikoslovci smislili neku formu na visini. Naime, RTFM se može primijeniti i u onim situacijama kada tog formalnog manuela zapravo i nema.

Kada rodite dijete, s njim ne dobijete uputstva. Nažalost. Vjerojatno se zbog toga i toliki broj ljudi muči s roditeljstvom. Ali ipak, postoji mnoštvo literature na tu temu. Nije pretjerano komplicirano za vrijeme trudnoće kupiti pokoju knjižicu i odgovarajući časopis te se obrazovati. No međutim mladi roditelji dobiju dijete i onda svako malo zovu svoje roditelje, pitajući za savjete. Dobro je ako imaju koga zvati. Dobro je ako ne naprave neku bitniju pogrešku, ali može se dogoditi i da ne primjete potencijalno opasnu situaciju. Što će tek biti kasnije, kada bude trebalo odgajati to dijete da se razvije u kompletnu ličnost? Zar je toliko teško kupiti ili posuditi knjigu i pročitati ono najosnovnije? RTFM!

Kada kupite psa, potpuno je pogrešno misliti da mu je dovoljno dati Pedigre i nešto vode te ga prošetati tri puta dnevno. Zbog takvog razmišljanja jedan moj poznanik otplaćuje 45.000 kuna odštete čovjeku kojega je ugrizao njegov pas. Jer čovjek nije znao da psa treba i odgojiti. A nije znao niti kako. Mogao je platiti školicu, mogao je kupiti knjigu, posuditi, raspitati se od onih koji imaju iskustva, a li ne – on je odlučio živjeti u neznanju i raditi po svome. I zato danas otplaćuje kredit. A sve što je trebalo je bilo RTFM.

Nakon kupnje automobila, čitala sam uputstva i naletjela na zanimljivo objašnjenje kako treba pozicionirati naslone za glavu na sjedalima. Naime, gornji dio naslona mora biti u ravnini sa „vrhom“ glave. U tom slučaju naslon savršeno drži glavu te su kralježnica i glava najbolje zaštićene u slučaju sudara. Vozeći se po gradu primijetila sam da većina ljudi nema uopće naštimane te naslone, nego se jednostavno nalaze u najnižem položaju. Vjerujem da ste svjesni činjenice da pri sudarima najčešće dolazi do stradanja kralježnice. Jedno jednostavno RTFM vjerojatno bi smanjilo broj ozlijeđenih ili barem umanjilo ozljedu.

Ovo su samo neki primjeri gdje bi RTFM (u proširenom smislu – odnosno u smislu informiranja) dovelo do bitnije sigurnosti svih nas. Ali zašto bi mi čitali uputstva za kompjuter, obrazovali se o odgoju vlastite djece ili naštimali pravilno naslone za glavu, kad smo mi sveznajući, savršeni i besmrtni. Uostalom, tko danas još čita?

Znate li gospodina Pizdu? Postoji barem jedan gospodin Pizda u životu svakog od nas. Ako mislite da ima nekakve usne i nosi frizurice ala brazilka, toliko ste u krivu da ne možete biti više. Naime, gospodin Pizda izgleda kao svatko od nas. Teško je u ovom trenutku definirati točno kako izgleda, ali postoji, vjerujte mi na riječi.

Ono što razlikuje gospodina Pizdu od sve ostale gospode ovoga svijeta je njegov stav prema novcu. I dok svi ostali rintaju za pare kao i on, ne cijene ih ništa manje, ali odnos gospodina Pizde prema lovi je toliko specifičan da je zaslužio post na ovom mom blogu. Naime, gospodin Pizda ne voli davati svoje pare. Jednostavno, voli ih čuvati za sebe i trošiti isključivo na sebe. Ipak, voli da drugi svoj novac troše na njega.

Iako nije znanstveno dokazano postojanje gospodina Pizde, moje kratko životno iskustvo pokazalo je na postojanje više takvih gospodina (braća po pizduluku) u svakoj sferi života. Ipak, dokazalo se da nisu nit s Brača, niti Međimurci, a niti Škoti, već se mogu naći u svim rasama, nacijama i svih regionalnih pripadnosti.

Sljedi nekoliko načina da prepoznate gospodina Pizdu, ako već niste.

1. Nemojte ga zvati na kavicu, nego pričekajte da on vas pozove. Nakon ispijene kavice, kada treba platiti račun, u trenutku kada vi već uručujete svoju pedesticu konobaru, on će tek lagano povlačiti novčanik iz džepa, kao da se želi ponuditi da plati, iako kasni dobrih pet minuta. Na kraju će reći - drugi put plaćam ja. Ne nadajte se... Ako je pravi gospodin Pizda, trenutak da on plati kavicu doživjeti nećete!

2. Ukoliko se pak radi o velikom društvu i runde se vrte, on će guštati u Stelli, Leffe-u ili nekom skupljem pivu. Kada dođe redoslijed na njega, obzirom da ovaj put nikako ne može izbjeći plaćanje runde (jer nije isto ispasti papak u četiri oka i u velikom društvu), naručiti će Žuju, jer ipak je ona jeftinija. Navodno mu se više ne pije isto pivo. Ipak, već sljedeću rundu će se vratiti na onu prvu. Da, da, on je gospodin Pizda.

3. Dok se priprema za tulum i kupuje vinčeko za gemište, bevande i bambuse, ljudi skupljaju pare. I dok studenti, koji u pravilu nemaju para, daju po 20tak, 30tak kunica, on kaže da nema love, iako je redovno zaposlen, ima dobra primanja i šeta svijetom u novoj Tommy vestici. Na tulumu će normalno cugati. Naš gospodin Pizda.

4. Specijalna kategorija - prikriveni Pizda! Kćer od 15 godina ga moli da joj da novce za kavicu u gradu, a on odgovara da nema. Alimentaciju nije platio već tri mjeseca jer znate kakva su vremena. Tu večer je u birtiji potrošio 500 kuna vrteći runde.

5. On je imućan čovjek. Ima novca više nego što vi možete i zamisliti. Dolazi vam u kuću bez ikakvog dara ala 20dkg kave, bajadere ili boce vina. Sjedi kod vas, piju vaše piće, jede vaše jelo, uživate u ugodnoj večeri. Na kraju odlazi. Nikada vas neće pozvati u svoj dom na večeru, nikada vas neće pozvati na jednu finu večericu u neki od restorana u kojima je stalni gosti. Ali k vama će navraćati često. Uvijek bez jebene čokolade. Pa i bez poklona za rođendan, kada je prigoda! Gospodin Pizda!

(posvećeno svim pizdama koji su ikada provirili u moj život)

Danas sam odradila razgovor za posao. Prvi u lajf tajmu. Bilo je hm... Moji sugovornici kažu iznadprosječno, ja razočarana sama sobom.

Krenimo od garderobe. Obukla sam crne hlače, ravne crne cipelice, vestu pastelne boje i pamučnu majicu ispod u istoj boji. Bilo je casual, ali vrlo pristojno i klasično. Kosu sam na kraju ipak svezala u rep, iako me to dosta pomlađuje, ali imam lošu naviku pipkanja vlastite kose kada je čista, uredna i raspuštena pa sam to pokušala izbjeći.

Trebala sam održati prezentaciju na određenu temu. Ocjenjivački sud kaže da je bilo iznadprosječno, ali su mi istaknuli i neke greške koje sam napravila. Razočarah se sobom kako to nisam primijetila. Odgovorila sam i na par tipičnih pitanjca, bez onog klasičnog uvlačenja u guzu tipa "vaša tvrtka je idealna za moj profesionalni razvoj". Nemam ja u sebi to nešto, da lažem pričajući takve stvari da se s kilometra vidi da su gluposti. Kažem iskreno što mislim, u rukavicama istina, i to je to.

Javiti će mi rezultate za tjedan dana. Iako sam mislila da nije bilo previše zainteresiranih za taj posao (zaboravih valjda da smo u Hrvatskoj gdje nezaposlenih ima u svim strukama), saznala sam da brojka nikako nije mala, i u ovom drugom krugu.

Iskreno nemam baš osjećaj da ću dobiti taj posao. A opet, možda se i varam. Ma neću uopće razmišljati o tome. Šta bude, bit će.

Kažu da treba razmišljati pozitivno pa će i biti dobro. Kod mene su stvari malo obrnute. Dosadašnje iskustvo je pokazalo da stvari ispadnu pozitivno, upravo kad se nadam najgorem. Oduvijek sam bila pesimist.

Jedan telefonski razgovor. Ona je Nokia, Motorola je on.
I došao je k meni tu večer, oko pola dva, oboružan mirisom Ožujske.

I šta sam ja sad trebala napraviti??? Niš, uzela sam ključ od auta, jer mladi gospon je cugao, i otputila se u pekarnicu koja radi cijelu noć, a nosi ime po jednom dnevnom listu kojeg neće reklamirati dok mi ne plate (financijski deficit je sve veći). Da, dobro ste pročitali – nešto iza pola dva, po ovoj smrzavici gdje i pingvini padaju u nesvjest, ja sam navukla na sebe par krpica i otišla mladom gosponu kupiti kruh.

A nakon večere je još tražio i ispunjenje vanbračnih dužnosti!

Čini mi se da postajem jedna od onih potlačenih žena - morati ću poduzeti neke nove korake...

Imam tri vijesti: jednu lošu, dvije dobre.
Dobra1: Pozvana sam na svoj prvi razgovor za posao u životu!
Dobra2: Radi se točno o poslu koji si trenutno želim!
Loša: Daleko je od razgovora do posla, a čak ja i sama imam feeling da nisam idealni kandidat.

Glavni problem s kojim se trenutno suočavam nije što reći na razgovoru jer na svim razgovorima vezanima za "karijeru" uvijek koristim istu metodu - "just be yourself", nego je problem kako izgledati! Već sam jednom napravila veliku pogrešku u izgledu na razgovoru za stipendiju, ali mi je bilo tako svejedno jer sam bila "idealni" kandidat pa me praktički nisu mogli odbiti. Ovdje se pak radi o honorarnom poslu, ali poprilično ozbiljnom i odgovornom - nema mjesta trapericama, vesturinama i kosi u repu.

Već sad sam u velikom minusu jer me majka priroda, Bog ili tko god me sastavljao, obdario mlađahnim licem i tijelom (ako izuzmemo sise). Tako ja sada izgledam ko prosječna šesnaestogodišnjakinja, što me nikako ne predstavlja kao ozbiljnu osobu. Zato moram odabrati pametan outfit!

Kažu treba imati urednu frizuru - da li da je sama dovedem u neki kvazi red ili odem kod frizera? Možda bi to izgedalo malo prefensi. Da li obući suknju ili hlače? Crne hlače mi se čine kao najneutralnija solucija. A šta gore??? Neku majicu, košulju, sako? Ne smijem pak izgledati preprofesionalno, poput odvjetnice u crnom odijelu na bijele prugice jer nije nekako u skladu sa mojom trenutnom profesijom - studentice. Cipele na visoku petu? Ili možda bolje ravne, ali ne sportske, nego malo elegantnije. Šminka??? Malo, decentno. Da stavim očale - to mi daje look osnovnoškolske učiteljice.

Toliko pitanja, a šanse za dobivanje posla su mi mizerne...

EDIT:
Samo da pojasnim - ne omalovažavam utjecaj samog razgovora i svojih odgovora te čitavog dojma koji ću ostaviti na dobivanje posla, ali jednostavno to me uopće ne muči. Imam svoj način komunikacije sa onima "iznad" sebe - odavno sam prebrodila strah od osoba kao što su profesori na fakultetu i slično, te ne namjeravam glumatati glupaču sa svojim naštrebanim odgovorima. Što imam u glavi imam, kakve planove imam za budućnost imam, zašto želim taj posao znam. Samo me odjeća muči jer poznavajući sebe bilo bi nešto preupečatljivo, presvečano i pretjerano. A opet ne želim biti potpuno anemična i nezanimljiva...

Napisala bih da nemam ispiracije, ali me strah da me oštri jezik Bugenvilije ne dohvati. Napisala bih vam i da nekako želim obrisati ovaj blog te sam čak neke o tome i obavijestila, ali me strah Jezdimirke i pompozno-patetičnih opraštanja. Napisala bih vam i da sam ipak još neko vrijeme odlučila ostati, ali znam da bi Zeko mogao doživjeti srčani udar od silnog veselja zbog mog maestralnog come-backa.

Međutim stvarno nemam što pametnog napisati pa vam onda evo onda samo jedan mali razgovor koji smo hani-bani i ja vodili prije par dana u jednom velikom lancu supermarketa, kojeg neću reklamirati ako mi ne plate (da, još uvijek sam bankrot – sad i više nego prošli put kad sam se jadala).

Životinje imaju krzno da bi se štitile od hladnoće. Muškarci imaju krzno da bi bili muževniji. Žene imaju krzno da bi ga depilirale. U prijevodu – Bog je muškarac i sve one teorije da je Bog žensko, koje je Coelho razrađivao u kojoj ono knjizi, u ovom su trenutku pale u vodu. Bog je muško!!!!!!

Nadalje, muškarci su sadisti. Svaki će odmah reći da ne voli kada mu žena pati. Ipak, svaki će vam reći da voli kada je nedlakava, izbrijana odnosno preciznije glatka. Dakle, oni su sadisti in denial.

Žene su pak mazohisti. Prodaju onu priču da se vole kada su lijepe i glatke, da se depiliraju radi sebe samih. Suprotno tome većina mojih prijateljica kada apstiniraju izgledaju kao extra-dlakavi huskiji (me included), a kada je faza seksualnog općenja onda su ogoljene poput krastavca u proljetnoj salati. A depilacija boli. Bar ona kvalitetna. Brijanje ne boli, samo oduzima gro vremena jer ga treba stalno ponavljati. Sve u svemu, same si kompliciramo život.

Neke pak imaju sreće pa su rođene plavušaste i s malo slabašne kosice. One to ne bi smatrale srećom jer pretpostavljam da oduvijek venu za još malo volumena na glavi, ali potpuno su nesvjesne patnji koju su tom kombinacijom A-C-G-T u double-stranded helixu izbjegle.

Suprotno njima postojimo mi, crne ženske, prepune kose koja raste posvuda. Malo mozgam da spomenem neki dio tijela koji još nikada nisam depilirala, ali mi nikako ne ide. Evo, čini mi se leđa i guza! Da, jedini moji nedepilirani dijelovi tijela, iako bi o onom području iznad guze mogli razgovarati kao potencijalu.

Područje koje zaslužuje posebnu pažnju je kolegica/mačkica/pipica/pička/minđa/ono-dole/dopuni-po-želji (u daljnjem tekstu: Ona). Bikini zona i sama Ona posebno su zanimljive onima sa malo mašte i inovativnosti. Vjerujem da se dobrom fizurom na Njoj (u daljnjem tekstu: frizurica), itekako može začiniti ljubavni život. Vašem muškarcu bit će ljepše odrađivati svojim jezičkom Nju, a vama će gušt biti veći. Dakle, za razliku od depilacije nogu, ova depilacija je na obostranu korist! Što da Vam još kažem – čak i moja mama planira sljedeći put brazilku kod svoje Egipćanke koju i inače posjećuje. Dakle, prekasno nikad nije.

Načini friziranja (ne morate prikrivati oduševljenje moji crtanim uratcima, iako znam da nisu ni do koljena MKGtu):Za kraj predlažem vam da se primite posla, ako to niste već odavno napravili. Od alata, mislim da je krajnje vrijeme da se odreknete svojih škarica i prijeđete na kreme (posebno namjenjene bikini zoni), britvicu (ako nemate osjetljivu kožu) ili neki od posebnih trimmera namjenjenih upravo toj zoni. Prijedlog oblika bi bila šahovnica – to valjda još nitko nije napravio (ali nikad se ne zna).

Poseban je gušt kada vam dragi za vrijeme tuširanja napravi frizuricu čiji je oblik iznenađenje, a uzvratiti mu možete istom mjerom – napravite i njemu jednu frizuricu!

photos: (c) 2005 Jazzie