Jazzie

Udruga invalida cerebralne paralize "Snaga" u kolovozu je započela akciju prikupljanja sredstava za pomoć 2.000 djece oboljele od te bolesti u Hrvatskoj. Na to su upozorili mnogi blogeri već prije, a ovaj put je otvoren i poseban blog sa vrlo zanimljivom idejom "iscrtavanja slike donacijama". Slika će u konačnici biti darovana udruzi. Cilj akcije je skupiti 17.934 kune.

Ideja je "preuzeta" sa www.milliondollarhomepage.com, gdje se prodaje 10x10 pixela za 100$. Želja pokretača je da dođe što više ljudi, nazove navedeni broj i na taj način pomogne cerebralistima.

U mogućnosti ste ucrtati i sebe u tu sliku na adresi pomoz.blog.hr.

Trendovi su jedna zanimljiva stvar. Mijenjaju se opako prebrzo pa ako patite na njih, računajte da nikada niste u trendu, jer dok se vi utrendite oni već odu pa-pa. Ovaj put vam nudim nekoliko trendova za predstojeću zimu:

Ultmativna boje ove sezone je smeđa. Savjet je brzo odjuriti u najbliži shopping centar i kupiti si smeđe cipele, hlače, čarape, grudnjak, haltere, majicu, košulju, potkošulju, korzet. Detalji ala remeni i torbice su zlatni. Namještaj kupujemo isto smeđi – u boji tamog hrasta, te po svom smeđem domu šetamo u svojim novim smeđim šlapicama!

Na svoju smeđu garderobu nosimo nakit u duginim bojama. Ili maramu. Ali šarenu. Zidove svog smeđeg doma farbamo u minimalno pet boja, a in su ponovno svaka soba u svojoj boji. 60-te su nam se vratile!

Cipele više ne nosimo u špic. Isključivo zaobljene. Od brušene kože. Špic je dozvoljen isključivo ako idete van s bivšim pa mu želite malo našpikati jaja. Inače – okruglo!

U kuhinji (koja je naravno tamnosmeđa, a ne više crvena sa 100%tnim sjajem) je pravi must imati tuš. To su vam one pipe/slavine koje moja mama zove frizerskim. Ovdje moram iskreno priznati – vjerujem da su stvarno praktične. Naime, trendovi unutarnjeg uređenja u zadnjih par godina naredili su nam stavljanje slavina iz sudopera, a ne iz zida kako se godinama radilo. Tom trendu sam i ja pokleknula, što je rezultiralo krajnjom nepraktičnošću jer unatoč relativno dubokom sudoperu, napuniti bocu od 1.5 litre npr. vodom (ili je samo isprati iznutra) prava je nauka. Preporučuje se i uzeti neku od nepoznatih talijanskih firmi za koju će vas prodavač uvjeravati da je najbolje od najboljeg i zbog toga i košta nemalih 300 eura.

U prošlom trend reportu, negdje u proljeće, kada sam se orijentirala samo na unutrašnje uređenje, već sam spominjala obavezni veliki ormar sa kliznim vratima. On je i dalje potpuno in, samo što u aluminijske okvire više ne stavljamo drvene ploče, nerijetko lakirane 100%tnim sjajem, nego pjeskareno staklo, možda i u bojama (vidi točku 2). Ovaj trend se meni jako sviđa, pa s veseljem čekam dan kada će jedan takav useliti i u moju rupu.

Što se tiče kućnih ljubimaca odrednice su jasne. Obavezno je kupiti mopsa ili bigla. Biglovi su postali pravi hit nakon onog ekscesa o zlostavljanim životinjama i od tada im je prodaja doživjela eksponencijalni rast. Istina, nemali broj ljudi (uključujući i mene) nikada prije nije niti čuo za ovu pasminu, ali sada su so in. Ako ste pak shpitzerska šminkerica, morate nositi nešto malo krzneno u rukama, pa se preporuča mops, koji je oduzeo mjestu pekinezerima i sličnim. Psi su obavezno s rodovnicom, osim ako ste ga udomili iz azila. U tom slučaju isprintati ćete si na majicu: ja sam udomio(la) psa iz azila!

Ove jeseni nešto što morate imati je i svoj 095 broj. Pitate se zašto, kada im je signal tako slab? Mislite da ću reći zbog povoljnih cijena poziva i SMSa? Ne... morate ga imati jer je to naprosto in! To se fura, kužite. A i besplatno je – a sve što je besplatno moramo nabaviti. Naravno, na vrijeme ste si rezervirali broj koji se lako pamti ili još bolje, isti je kao vaš trenutni.

Vozi se golfV. Iako je auto izašao prije nekih godinu dana (ja to od oka) svoju pravu ekspanziju doživio je tek sada. Ako želite biti u trendu morate ga nabaviti. Preporuča se sa što više KS, minimalno 17'' alu felgicama i svim oni pizdarijama o kojima muški svijet zna više od mene. Teoretski može i astra GTC, ali znajte da to ipak nije golf, iako će se tolerirati. Za grad si još možete uzeti jednog puga 1007.

Jedu se ćevapi. Oni su postali trend upravo zahvaljujući blogu. Trendseteri će se i sami prepoznati. Nije svejedno niti gdje se hranite – to moraju biti one rupe koje smo već svi besplatno izreklamirali. Perad se ne jede uopće iz svima nam poznatih razloga.

Klincu ste kupili novog Pottera, na Trgu pod satom dok čekate frendice u subotnje prijepodne vrtite po rukama Povjesničarku, iako zapravo doma dane i noći provodite gutajući novu jet-setersku knjigu gđe. Biondić. Niti slučajno ne spominjite Dana Browna i Da Vincija – to je so out!

Ne treba pogađati gdje smo kupili stan, još dok je bio u izgradnji po 1.300 eura po kvadratu! Hoto vile, ofkors. Prvo hrvatsko organizirano naselje, smješteno u Svetoj Nedjelji, iako nekako je ljepše reći Samoboru.

Englizmi su nas u potpunosti napali i ne pokušavamo se braniti. Riječi poput performance, event, summit, PR, celebrity, account sveprisutne su. Bez fraza kao što je "by the way" iliti btw. živjeti se više ne može.

Kutna suvereno vlada već duže vrijeme, ali ovaj put se prešlo na "kvadratičasti" dizajn ala meblov cubo (ili kako god se pisalo). Eko kožu isto više ne preferiramo, nego odabireno različite mikrofibre. Od boja prevladavaju više neutralne kao što su bijela i bež, ali zato su jastuci šareni da bi bili u skladu sa bojama.

U modi su totalno ekstenzije. Kako u roku od par sati i tisuću, dvije kuna (sitnica, zar ne?) možete od svoje G.I.Jane frizure dogurati do one Lane iz BBa. Ali nemojte Lanu doslovno slijediti jer su pramenovi totalno out. Volimo isključivo jednobojnu kosu, boje vidi točku 1. (i to nije zato što sam ja smeđa - ja oduvijek želim biti plavuša!)

Nije više in samo pisati blog jer b(l)ože moj, pa ko ga danas nema. In je na svom blogu imati gostujuće postove, dakle objaviti post koji je napisao neki drugi bloger. Sve je krenulo sa tajnovitim gostovanjem na relaciji Rock-Beštijica.

Moguće su nadopune u toku dana.Primam prijedloge.

(thx 2 makajgot, skalich, secret temple, blokche, Trill)

Nemam novaca. Ne, neću vam dati broj svog žiro/tekućeg (nikako da naučim koja je razlika) računa, bez brige. Samo se malo jadam, zato što mi se poznanici smiju kada kažem da nemam – tipa: da, da, daj ne laži... To vam je ono podrazumijevanje koje smo olfo zapalili. A stvarno sam u financijskoj stisci. Ne vjeruju mi. Valjda zato što sam jedna od onih što ne vole previše kukati o parama. Što mogu priuštim si, što ne ide, šutim. I gotovo.

Iako iskreno, nisam još u bankrot fazi. Na računima ima još malo zaliha, ali moja proračunata duša mi ne da mira – svjesna sam činjenice da ću za šest mjeseci biti baš u govnima. Zato sam malo stisnula – smanjila sam kavice na minimum, obleku (i cipele, i torbice) ne kupujem do daljnjega. Na ničemu više niti nemam za šparati. Izgurati ću tamo do trećeg mjeseca, ali što će biti poslije, već me lagano jeza lovi.

Zato sam odlučila naći posao! Uzeh svoj internet u ruke i drito na mojposao.net i posao.hr. Btw. shvatila sam da je to u principu ista stvar, tako da vam je jedan od ta dva dovoljno. U poslovima u struci, za VSS, za koje se već uredno mogu prijavljivati za mjesta pripravnika, nerijetko mi se ne sviđa opis posla (ah, kud baš to područje), a i nemam još vremena za full time job. Odnosno, s time bi se moj završetak studija previše odužio. A to ne želim.

Zato sam našla par poslova gdje traže studente ili SSS sa iskustvom na sličnim poslovima kao honorarce, koji mi zapravo full odgovaraju. Zapravo, vjerojatno bi mi plaćica bila pravi deminutiv, ali bože moj, nisam baš u poziciji za izvoljevanje. Molba za posao je bila brzo gotova, CV na tri jezika imam odavno i samo ga nadopunjavam.

Na posao br.1 sam molbu već poslala. Za taj posao sam zapravo i prekvalificirana jer iskustva imam, oni traže osnove toga, ja završavam faks i daleko sam od osnova. I iako je prošlo već deset dana odgovora nema. Nisu me čak niti na razgovor pozvali. A ja sam idealni kandidat :) Da me brine pretjerano, ne baš, jer mjesto posla nije Zagreb nego jedno mjesto u okolici, a ne putuje mi se previše (jer to košta novaca i vremena), ali kao što rekoh lova mi treba. Nekako me samo gricka da me nisu elegantno odbili – jedna odbijenica bi stvarno bila u redu, a ne uopće se ne javiti.

Na posao br.2 molbu sam poslala u ponedjeljak. Tu sam točno ono što traže. Poznavajući firmu, za pare koje bi platili, vjerojatno bi me iscjedili do krvi, ali lova mi treba (ovo mi je prava mantra zadnjih dana). Odgovora za sada nema, ipak su prošla tek tri dana.

Za posao br.3, s opisom posla istim kao i br.2, samo u drugoj firmi, molbu šaljem ovih dana. O poslu br.4 još se premišljam, uvjeti se čine preidealni. Posao br.5 mi stara ne da da se prijavim, zato što kaže da jedino posao u struci dolazi u obzir, a ne nekakve glupost jer navodno nije baš takva kriza, a iskustva u struci mi treba. Zapravo, nije da mi ono brani jer smo tu fazu završile prije desetak godina, nego čisto mi je savjetovala da mi to sad ne treba u životu.

Muči me još da neki traže i fotke uz molbe. Kako se sve to šalje mailom, nemam pojma koju fotku da pošaljem. Da je papirnato, dobili bi jednu od onih odvratnih putovničkih, ali ovako nemam pojma. Možda neku s mora u badiću? Ja ispred eifelovog tornja? Ja na dočeku Nove? Da li samo facu ili čitavu figuru? Smijem se ili sam ozbiljna? Kakvu fotku poslati, a da se svi ne odvale od smijeha već na prvi pogled na nju? Sigurno ima netko pametan savjet...

Javiti ću naravno, ako išta od ovog ekšli upali. A ako ne, čuti ćete isto. Da bih mogla starce pitati da me negdje zguraju, mogla bih, ali još davnih dana, kada sam odabirala fakultet, pobjegla sam glavom bez obzira od njihove struke da ne bi slučajno bila jedna od onih koji nastavljaju obiteljsku tradiciju. Odabrala sam teži put. Vidjeti ću jesam li se zajebala...

-------------------------

David Glojgel ima jedan specifičan način pisanja, a ovaj put je u svoj post ukomponirao jedan moj dijalog sa dragim. Simpatično...

Ovo je još jedan post o blogu. Vjerujte mi, ovo ne želite čitati.

Dakle – blogeri su savršeni. To smo utvrdili još davnih dana jednim mojim postom. Bio je to post kada je ovaj moj blogač uvršten na cool listu. Ali nećemo o listama. Nije to tema.

Nažalost, tema je naslovnica bloga. I koliko god vi ne željeli čitati o tome, znam, znam, ja ću to napisati, pa kud puklo!

Svi se žale na naslovnicu. Vijesti su senzacionalističke. Vijesti su onakve, ovakve. Nikome nije po volji. Kažete gluposti su tamo.

Uredništvo bloga održava naslovnicu prema svojim željama i prohtjevima. Par nas je dobilo mogućnost napisati nešto, pa ako se uredništvo složi s tim objaviti će i tu vijest. Tako sam ja prije dva dana napisala vijest o Filipovom blogu i objavili su je. Vjerujem da ste svi čuli za njega – dnevnik djeteta s posebnim potrebama.

I već dugo, otkad je omogućeno komentiranje na naslovnici, pišete tamo svašta – komentare podrške, neslaganja, svađate se i što sve ne. Vijesti o nevažnim stvarima, zabavi, koje služe za razbibrigu dobivaju vašu punu pažnju, a kada treba pomoći djetetu niste u stanju barem reći „Filipe, mi smo uz tebe“.

Mislila sam da se nikada neću buniti za komentiranje. Vjerujte mi, ja komentara imam i previše. Ali da u 24h na moj post o prostituciji može osvanuti preko 100 komentara, a u 40 sati samo dva komentara na vijest o Filipu, od čega je jedan njegove majke, ne mogu shvatiti. I nemojte mi samo reći da ste odmah odjurili k njemu jer vidim ja koliko vas je bilo tamo. Posjećenost prosječnog bloga nakon objavljivanja na naslovnici dosta poraste, bar oko tih dana, ali kod Filipa nekih pomaka baš i nema. Iako su mnogi blogeri već linkali Filipa na svojim blogovima, želja mi je bila skrenuti pažnju i široj javnosti. Efekt - nula bodova!

Blogeri (i ne blogeri), shame on you!

Btw. jučer mi je brojač postao šesteroznamenkast. Nekako mi je to sad jadno...

Da ste me prije godinu dana pitali što ja mislim o legalizaciji prostitucije, vjerujem da bi ovo bile moje riječi. Nevjerojatno je, koliko je Zeko pogodio ono što sam i ja mislila. Oduvijek se volim smatrati „open minded“ (kao zapravo i većina nas), ali i legalistom. I iskreno nisam vidjela ništa lošeg u prostituciji. Istina, ne bih željela da moj dragi koristi njihove usluge, ali iz razloga koje je Zeko tako lijepo objasnio, jasno je da su prednosti mnogostruke.

I jednog lijepog dana moje se razmišljanje promijenilo. Da, to je „big thing“ jer ja mišljenje rijetko mijenjam. I promijenilo ga ja iskustvo sa prostitucijom. Pretpostavljam da vam je sada svašta prozujalo glavom i da očekujete neke sočne detalje u nastavku ovog posta, ali „sorry to disappoint you – it's not gonna happen“.

Naime, toga dana ja sam stigla u Amsterdam. Grad koji se povezuje sa drogom (to ostavljam za neki drugi post; a i nije mi to prvi susret s gradom u kojemu su dozvoljene lake droge) i prostitucijom. Kad bolje razmislim, to su prve asocijacije koje ljudima padaju na pamet kada se spomene Nizozemska, a to je već pomalo i žalosno. Ali da ne okolišam, let's get to the point.

Ušavši u Red Light District, već na prvi pogled shvatila sam što je prostitucija. I što bi nam ona sve donijela. Ovo je po meni najvjerojatniji scenarij nakon legalizacije prostitucije u Lijepoj našoj:

1. Opće je poznato da se na vjetrovitom nam Balkanu, ne razmišlja o dobrobiti države, već samo o vlastitoj koristi. Tako bi ilegalne prostitutke i dalje postojale – one ne bi plaćale porez i bile bi jeftinije barem za onih 22%, a i ove legalne bi prijavljivale samo dio svojeg posla. Dakle – u državnu blagajnu ne ide sva lova koja bi trebala ići, prostitucija je samo djelomično pod kontrolom.

2. Dio grada (svakog grada, pa čak i sela) morao bi se posvetiti javnim kućama. Čak i da se to ne napravi planski, vjerujem da bi se spontano dogodilo (sjetite se Kineza na Kajzerici – malo glupa usporedba, ali samo želim ukazati na pojavu grupiranja sličnoga). U tu četvrt neće smjeti djeca. Zar želite živjeti u gradu, u kojemu postoji gheto u koji vaša djeca ne smije ući? Pa čak i da smiju, nećete ih pustiti, valjda. Možda bi u toj četvrti zabranili ulaz i ženama (aludiram na jednu ulicu u Hamburškom Repper Bahnu). Jebeš žensku revoluciju i sva prava žena, ako mi zabranite ulaz u jednu ulicu u mom gradu. A šta je s onima koji bi bili prisiljeni iseljavati se – jer ajmo iskreno – želi li itko (mislim pri tome na obitelji, a ne vojaerski nastrojene samce) živjeti usred crvene četvrti?

3. Hrvatska bi postala oaza seksualnog turizma. Jeste li kada vidjeli „seksualne turiste“??? Dobili bi grupice englishman-a (samo primjer), koji nekontrolirano loču po birtijama i poslije „idu u kurve“. Po putu divljaju, razbijaju i slično. Više ne možete slobodno hodati gradom kada padne mrak. Sada to više nije samo četvrt, to je čitav grad.

4. Isto kak i vrag/bog sere na veliku hrpu pa se bogati žene bogatima, tako i kriminal voli kriminal. Uz legaliziranu prostituciju, osim velike količine alkohola koja bi cirkulirala, automatski idu i droge. Pa čak i kad bi drogu legalizirali, tu govorimo o lakim drogama, ala marihuana. Međutim ti naši seksualni turisti neće se zadovoljiti samo time, oni traže nešto jače – možda šminkersku koku? Dilanje droge postalo bi još unosije. To automatski povećava rizike za vašu djecu – izloženiji su drogi. Naravno, tu onda dolazi i sav drugi kriminal, kao što su npr. ratovi mafijaških klanova. Ne možete se više normalno prošetati gradom, a da vam netko ne šapne „trebaš bijelog“, kao kako vam danas nude cigarete na Trešnjevačkom placu. Lagano bi ubrzavali korak kada bi spazili crnu limuzinu, zatamnjenih stakala, koja se lagano vozi gradom – nikad ne znaš kada će se otvoriti prozor i krenuti pucačina.

5. Sa stvaranjem novih biznisa u Hrvatskoj, znači prostitucijom i tržištem droga (što lakih, što težih), povećalo bi se useljavanje, odnosno došlo bi do sve većeg broja imigranata. Hrvatska više ne bi bila arijevski bijela zemlja, nego zemlja raznih naroda i rasa. Ali to uopće nije loše jer po meni smo ovak prebijeli. Ali zapitajte se tko bi dolazio k nama? Da li školovani Afrikanci ili Indijci, sa završenim fakultetima i ambicijama, ili najgori šljam? Ne trebate biti član Mense za zaključiti...

6. Čistoća gradova pada na nižu razinu. Policija postaje rigoroznija, čak i prema onima koji pošteno žive i ne bave se već spomenutim biznisima. Tramvaji i autobusi su išarani i demolirani. Uplatite si još koje osiguranje za stan i auto. Stavite sprey u torbicu. Možda da malo istrenirate samoobranu.

Zaključak:
Imamo Hrvatsku u kojoj je legalizrana prostitucija. I što se zapravo događa? Živimo zatvoreni u svoj stanove, znamo u koje kvartove svoga grada smijemo ući, kada se svjetla upale zaključavamo po četiri brave na ulaznim vratima u stanove i kuće i poput kokica odlazimo u krevet, da bi se ujutro digli i išli na posao u smrdljivom gradskom prijevozu, zajedno sa svim ovim šljamom koji je probdio noć uživajući u legalizaciji. A državna blagajna se puni.

Da li stvarno želite živjeti u takvoj zemlji? I ne, nije ovo pusto naklapanje. Nije to niti najgori scenarij. Ja sam to vidjela svojim očima u Amsterdamu. A sjetite se da smo mi ipak u Hrvatskoj u kojoj ne funkcioniraju niti puno banalnije stvari - znači može biti samo gore.

EDIT:
Zanimljivu pričicu o toj temi, samo kao primjer kako su to napravili vani, možete pročitati kod hani.

Kada jutro započnem sa:
1. jednim Maxflu,
2. jednim toplim čajem,
3. jedenjem meda žlicom (fuj!),
4. jednim Voltarenom rapid,
5. sjedeći na wc-u,
znam da neće biti dobro.

A ovaj tenkre na Novoj nikako da se počne šorati.

Sinoć sam se posvađala s micekom, a danas sam morala "pojesti svoje govno" i zvati ga da mi pomogne jer sam jelte bubana. Izgleda da mi se ovaj odozgo opet smije u facu. A možda mi se samo vraća sve ono što sam jučer lošeg napravila.

Prije par dana sam srela na ulici jednog poznanika i ignorirala ga onom klasičnom "nisam te vidjela". Tu večer je čovjek zaspao i nije se više probudio. Umro je. A ja sam ga dan prije ignorirala na cesti. Svaki dan sam sve više svjesna svoje zlobe.

Idem sad. Ovaj će valjda sad krenuti sa lupetanjem...

A uopće ne volim gledati dva pametnjakovića koji se mlate poput životinja. Užasan sport... Ali ipak ću gledati.

Nije ovo ptičja gripa. Valjda.

Nominiram ovo za najbolji post koji sam ikada napisala. Samu sebe sam uspjela nadmašiti po količini glupost...

Prolazimo dragi i ja pored zagrebačkog Hipodroma, uz rub Kajzerice.

Ako ste odgovorili sa da na minimalno 10 pitanja, ja vam se jebeno divim jer meni to zvuči moguće kao i putovati brzinom svjetlosti! Ja ne mogu niti pola od toga izvesti... Otkud vam snage? Na čemu ste – recite da si i ja malo uzmem/popijem/pošmrknem...

Gledam jučer (jel to bilo jučer?) na telki snimku koncerta Novih fosila. Hvala B(l)ogu nisam ekšli kupila kartu za taj užas... Istina, nisam nikada bila njihov veliki fan, ali odnekud znam sve pjesme. Ta karta bi bila bacanje novca broj jedan u ovoj godini. Definitivno. Nekako su ti reunion koncerti postali hit - sjetimo se Bijelog dugmeta, za koji sam kartu morala prodati zbog smrtnog slučaja pa bi možda odlazak na ovaj koncert bio nekakva satisfakcija. No na kraju, sretna sam da nisam išla. Jer oba koncerta su sa glazbene strane potpuni promašaji. Jedino što je bilo dobro u njima je što bude sjećanja, emocije pa im se svakakva sranja opraštaju.

Kako sam se u užvotu napjevala i u Glazbenom zavodu, HNKa, Lisinskom i po raznim malim dvoranama diljem Lijepe naše, jednostavno ne bih mogla preživjeti koncert na sjećanjima i nekakvoj vibri. Tražim glazbenu kvalitetu. Na Fosilima toga nije bilo. Da se razumijemo, to je moje laičko mišljenje. Glas Sanje Doležal je - zapravo koji glas? Nema ga. Viši tonovi se nisu mogli čuti, a bilo je i nekih falševa. Sva sreća da su pojačali prateće vokale pa su oni popunili tu prazninu.

Vraća me to u vremena moje pjevačke "karijere", zborske, nisam ja nikada bila neki veliki solist. Kada bi, ne daj B(l)ože, udahnuli zrak tako da su nam se ramena pomaknula te zakreštali iz grla, voditeljica nam je uvijek natuknula "tako je i Sanja Doležal pjevala iz grla, pa gledajte što joj je sada ostalo od glasa; dijafragma cure, dijafragma"... Drugo je bilo pjevanje kroz nos na koje je uvijek dodala "nisi ti Josipa Lisac da si to možeš priušitit". I onaj ultimativni, kada bi udahnule na mjestima gdje nije trebalo, odnosno gdje nema onih velikih slova V u notama: "nemoj disati ko Tereza Kesovija, ko plućni bolesnik...".

Šteta za Nove fosile. Mislim da im to stvarno nije trebalo. Bilo bi bolje da su ostali ljudima samo u srcima i sjećanjima, a ne se ovako, neću reći osramotili, nego "proslavili". Šta im je to trebalo? Jedino što mi pada na pamet su pare...

Prije par dana šetam po parkingu. Zapravo, taj parking mi je bio prečac do dečkovog stana (da budemo precizniji stana njegovih roditelja) u koji sam išla sa ultimativnim razlogom - papati nešto fino što je moja skoro-pa-svekrva skuhala. To je inače svakodnevni back-up ako moje marljive ručice ništa ne iskemijaju (čitaj: naruče). I tako skužih da neki tip sjedi u svom kamionu i promatra me kao lopticu u tenisu, s desna na lijevo, ali malo ipak sporije jer unatoč svojoj gladi nisam baš tako brza bila... Čudila sam se par sekundi ko pura dreku, da šta taj flajpan bleji u mene, a onda mi se upalila lampica: pa otkad sam izašla iz svog stana ja meljem sam-sa-sobom po svom starom običaju, a to baš i nije normalno...

Da ne ulazim u definicije normalnog, recimo samo da pričanje čovjeka sam-sa-sobom nije nešto društveno prihvaćeno. A ja to redovito radim... Nekako mi je to ostala praksa još iz djetinjstva, a moji su me uvijek zafrkavali da sam malo tućnuta. Jedino što mi je išlo u prilog je da mi je prva susjeda bila jedna zubarica iz ugledne zagrebačke doktorske obitelji, koja je kod mene doživljavana kao veliki intelektualac, koja je uvijek pričala sama-sa-sobom (rezultat je to špijuniranja jadne žene dok je čekala lift od strane moje bake kroz špijunku od vrata). Tako je i to moje pričanje sam-sa-sobom bilo nekako tolerirano. Uvijek sam vjerovala da će to s godinama proći, ali nije. Najčešće se to dogodi kada sam doma, sama, zalomi se da se i vani zaboravim pa se malo izmeljem.

O čemu zapravo ja pričam? Ili vrtim u glavi neke nedavno protekle događaje i razmišljam na glas što sam trebala možda reći, kako sam se trebala obraniti kada sam bila verbalno napadnuta (ne da se to često događa), vježbam neki strani jezik (vrlo česta stvar kada sam na putu na sate tog stranog jezika), a ponekad i projeciram događaje koji bi se mogli dogoditi u bližoj budućnosti i kako bi ja trebala reagirati, što reći. Vjerujem da ovo većini zvuči pomalo čudno, ali nekako sam navikla svoje misli sama sebi iznijeti na glas. Da ih čujem jer mi nekako zvuče stvarnije. Samo za komparaciju, ja i učim čitajući na glas, i vjerojatno mi se zvuk nekako više urezuje u pamćenje. To što izgovorim doživljavam ozbiljnije i konačnim.

Tako sam danas hodala cestom s dragim. On je bio par koraka ispred mene (vidite vi kako to funkcionira kod nas, a?). Ja sam se malo zaboravila i nešto rekla sama sebi. Dragi se okrenuo i pitao "molim, nisam te čuo?". Rekoh ništa, ništa...

Bolujem od sindroma starijih ljudi te stan pretvaram u skladište. Zapravo, moji baka i deda su se davnih dana pobrinuli za to, ali u meni nema dovoljno motivacije da ja to sve dovedem u red. Tako na balkonu posjedujem čitavu kolekciju rabljenih čavala i šarafa. Svakome tko je bar jednom bio u željezariji jasna je besmislenost moje kolekcije jer su cijene te robe stvarno minimalne. Ali ja to čuvam, da se nađe kad zatreba.

Isto tako posjedujem i kolekciju heklanih stolnjaka i tabletića (pozdrav Beštijici). Iskreno, stvarno mi je žao baciti to sve jer se sjećam koliko su ljubavi, vremena, truda i rada moja baka, prabaka i generacije prije njih, uheklale u te stvarčice. Iako nisam ljubitelj takvog ukrašavanja stana, za to će u mojim ormarima uvijek biti mjesta.

U vlasništvu moje obitelji se nalazi i nekoliko parcela zemlje u Gorskom kotaru. Lokacije je predivna. Samo par kilometara udaljeno od Bjelolasice, u selu gdje završava cesta i dalje vode samo kozji putevi, a nad kojim se nadvija Klek i njegove vještice. Iako gradnja vikendice u tom zaseoku nikada nije nadišla naša maštanja, ja oduvijek vjerujem da bi sva ta hand-made ostavština u toj potencijalnoj planinskoj drvenoj kućici strmog krova, našla svoje mjesto.

Tako čuvam i čitave kolekcije ručno rađene posteljine. Davnih dana moja prabaka je kupovala bijelo oštro platno, te ga krojila i šivala na onim starinjskim mašinama, da bi zatim na njega rukom vezla različite ornamente. Konačna proizvod su bile jastučnice i šliferi (ne znam koji se službeni hrvatski izraz za to - navlaka za poplun?).

I sinoć, u vrijeme kada je blog proradio, a postovi su počeli samo iskakati, rekoh Puntiću da idem presvući posteljinu i u krpe pa ga čitam sutra. Pitao me čovjek kakvu posteljinu ću staviti i iz toga je proizašao ovaj post. Naime, samo za njega sam izvukla jednu od tih starih posteljina iz moje kolekcije, kojih se Puntić grozi i koristi ih za svoga psa. Šlifer sa čipkom ukrašenom rupom u obliku romba i jastučnice sa različitim vezom. Stvar bi bila još efektnija da sam upotrijebila stari poplun u boji, umjesto ovog svog bijelog antialergijskog. Posebno sam se iznenadila kad sam shvatila da to mora da stoji u ormarima već sigurno 5-6 godina jer je posteljina kruto uštirkana što je bila praksa moje pokojne bake...


Recite vi što želite protiv tradicije, ali mene nekako raznježi. I zato jedva čekam svoju planinsku kućicu koju ću natrpati ovakvim tradicionalnim stvarima, a svoje zagrebačko buduće gnijezdo rasteretiti i pretvoriti u moderni brlog.

Zove me stara na fon prije pet minuta.
Ja pizdim, da koji joj je vrag, da zakaj se šeće po birtijama, nek dovuče svoju guzu doma! Morala sam sama raditi ručak (eh da znate koje sam si canelone od ostataka iz fridža napravila, njam - ali o tom, potom...).
Stara viče, tiše pričaj, cijeli autobus te čuje.
Kakav fucking autobus, zvala si prije dva sata da si sjela u bus i ideš doma?!?!?!

Naime, moja stara već dva sata sjedi u autobusu ispred Lisinskog. Piša joj se. Kaže da će otići u Lisinski u kavanu na pi-pi. Ne može doma. Zašto??? Jer je 15 starih prdonja došlo u Zagrebu na fucking summit, gdje će piti, jesti i karati zagrebačke studentice, a naš vrli gradonačelnik je paralizirao grad!

Obavijestili su ljude da će biti zastoja u prometu. Rekli su da koristimo alternativne pravce, samo nisu naveli koji su to alternativni, kada zapravo ne postoje. Savjetovali su nam da koristimo maksimalno javni prijevoz. Pa bus ZETa i je javni prijevoz!!! A stoji već dva sata na mjestu. Kaže stara, bar je vozač dobar pa im je grijanje upalio, da se ne smrznu.

Rekoh staroj, nemaš beda, doći ću ja s autom po tebe, koristeći prečice i kozje putove. Navodno mission impossible. Ljudi su masovno zgasili aute i izvadili svoje digitalce te slikaju tu neviđenu gužvu. (vjerujem da će i na blogu osvanuti koja fotka)

Prestiž je organizirati ovakav summit. Navodno. Raste nam ugled u svjetskim očima (da li da uopće spominjem troškove organizacije?). Ali pobogu, kakva država potpuno izjebe svoje ljude za ovakvu stvar. Tolerantna sam, ali do granice. Što je previše, ni s kruhom nije dobro, kako bi rekla moja baba.

Čula sam na radiju da će u ovo vrijeme putovati sa aerodroma čelnici centralne Europe (he, sad smo centralna, a ne istočna, a?). Pita stara, pa šta putuju dva sata. Normalno bi bilo propustiti vozila pod pratnjom, regulirati promet, i nakon što prođu vratiti sve u normalu. Pa i na 10 minuta. Dok sljedeća kolona limuzina ne dođe.

Ali ovo je Hrvatska. Pa što si ja uopće mislim. Jel mi možemo išta izvesti kako treba???

Sakupljam drvca. Malo ugljena. Možda ono čudo da se vatra prije razbukta. I ne, ne treba mi meso, i ne, ne radim roštilj. Zapravo, gradim lomaču. Neću paliti vještice sa Kleka, nego danas palim riječ. I to "podrazumijeva se". To su izgleda dvije riječi. Nikada mi gramatika nije išla... Uglavnom, palim glagol podrazumijevati (i jel se to piše sa ije ili je?). Svi ste pozvani da se pridružite. Možemo se stati u krug i grijati ručice iznad vatre, dok žrtva gori.

I onda će se napokon prestati podrazumijevati. Onda ću valjda moći otići na kavicu pa će me netko pitati kako sam. Jer se neće više podrazmijevati da sam dobro. Pitati će me i kako ljubav jer će prestati podrazumijevati da kod mene uvijek sve štima na tom planu. Pitati će me valjda i kako fakultet, i kako ispiti, jer će prestati podrazumijevati da ja to sve lako. Pitati će me i kako život i da li imam problema, jer će valjda prestati podrazumijevati da ja nikad nemam problema.

Možda ću napokon onda moći popiti kavicu (nescafe, da se ispravim), a da i mene netko nešto pita, a ne da glumim uho koje samo sluša tuđe probleme. Iskreno, već mi lagano puca kurac za druge i njihove probleme jer po cijele dane slušam samo o njima. Zašto netko ne bi jednom mene saslušao??? Ja ako i kažem da mi nešto ne valja u životu dobijem reakciju podsmijeha jer kao šta se glupiram. Kod mene je sve savršeno. Ma moš si mislit!

Sljedećih mjesec dana kada netko počne pričati o svojim problemima, a redom su to ljubavni gdje ja moram pogađati "što je on mislio kad je rekao ono što je rekao", okrenuti ću se i reći da moram ići. Neću slušati! Ne želim više slušati tuđe probleme!!!!!!!

... jer tako čuvamo svoja radna mjesta. Tako nekako ide rečenica koju možete i više puta dnevno čuti na TVu. I svi se gospodarstvenici ove (ne one!) dežele slažu s tim. Ali ipak, svojim postupcima pokazuju upravo suprotno. Nešto novo? Pa i nije baš. Nekako nam je u hrvatskoj krvi razmišljati o dobrobiti svoje nacije/naroda (nikada nisam naučila razliku, sjedi jedan iz sociologije), a činiti upravo suprotno.

Jeste li probali odličan Zvijezdina ketchup? Stvarno je dobar. Meni osobno najbolji. Jesam li rekla Zvijezdin? Joj pardon. Mislila sam na onaj proizvođača „Nagykorosi Konzervgyar Rt., 2750, Nagykoros, Jozsef A.u.1. , Mađarska“. Ali ne možete ga fulati. Lijepa crvena bočica sa žutim čepom na kojoj velikim slovima piše Zvijezda. I malim ovo gore navedeno.

A ove nove Podravkine njoke? Naime, Koprivnički gigant, hrvatski ponos, izdao je zaleđene njoke sa 5 vrsta sira. Fine su. Probala sam. Samo ih pljusnete na malo ulja i prigrijete (6 minuta točno). Taman za lijene (čitaj: loše kuharice) poput mene. Ali zapravo kada budete čitali upustva za uporabu možda vam upadne u oko i ovaj natpis: „Za Podravku proizvodi: OROGEL, Via Dismano 2 830; 47020 Pievesestina di Cesena (FC), Italia“; na tri jezika, molim lijepo.

Sjećate se da sam davno pisala da ne znam guliti krumpir? Savjetovali ste mi da si kupim onu spravicu za to. Jesam. I, i dalje ne znam. Ne kužim uopće kako „to“ držati u ruci. Iako sam sad kod Skalicha otkrila da je možda stvar u mojoj ljevorukosti. Ali nije bed. Dokle god postoji zamrznuti pommes-frites. Meni je najdraži ovaj Ledov, u žutoj vrećici sa crvenim rombićima i bijelim kružićima. Proizvodi: „MULTIPATAT Sp.z.o.o., Chociwel 25, 57-100 Strzelin, Poland“. Piše sitno na stražnjoj strani.

A za doručak fini toast. Njam. Ali nije toast pravi ako se stavi bilo kakav sir. Mora biti onaj u listićima. On se najbolje topi. Fina mi je Toast Gouda. Sirelina. Zapravo, lažem vam. Sirela piše valjda tek tako na prednjoj stranici. Na boku možete pročitati: „ Za Luru d.d. proizvodi i pakira: Hofmeister Kasewerk, 85368 Moosburg, Njemačka.“

Nemojte me krivo shvatiti, nisam ja neki ultranacionalnist, koji odbija kupovati bilo što što nije proizvedeno unutar granica lijepe li nam domovine, ali ne volim kada me smatraju kretenom! Kao napisati ćemo fontom 25 onaj poznati brand koji je davno stekao ugled na ovim prostorima, a unutra ćemo upakirati proizvod preuzet od stranog ponuđača koji je dao najnižu cijenu.

Prodaj mi švapski sir, ali nemoj mi na njemu napisati Sirela jer nije taj vidio hrvatsku kravu koja žvače hrvatsku travicu. Prodaj mi mađarski ketchup, ali nemoj mi na njemu napisati Zvijezda jer jedini dodir koji je taj ketchup imao sa Hrvatskom, su ruke onog mađarskog radnika koji je došao k nama na more prošlo ljeto.

Jeste li znali koliki je postotak hrvatskih namirnica u McDonaldsovom hamburgeru? Zaboravila sam brojku, ali sjećam se da je bilo nešto preko 90%. A nitko vam ga neće preporučiti kao nešto naše. Ne, nego će vam na štandovima koji stoje na Trgu jednom godišnje, sa kojih vrišti reklama „Kupujmo hrvatsko“ ponuditi poljski krumpir i talijanske njoke. Sa hrvatskom etiketom.

Sanjala sam noćas shopping. Nevjerojatno. Toliko mi je to, kroz zadnjih par mjeseci, postalo daleko i strano, da sad shoppingiram samo u snu. Haračila sam Lineom Exclusive. Sa dvije frendice. Zašto baš Linea, nemam pojma... Nisam nikada tamo ostavljala svoje mukom zarađene novce. Jedino sam si davnih dana željela kupiti maturalnu haljinu kod njih, ali cijena je bila malo previsoka, da bih na kraju u jednom drugom salonu večernjih haljina, ostavila gotovo jednaku svotu. Valjda je ostala podsvjesna potreba imati neki komad od tamo. Ah žene...

Noć prije sam pak lutala New Yorkom. Iako sam napuštala ovaj naš europski kontinent, nikada to nije bilo u smjeru SADa. Sjedila sam u jednom bircu i razmišljala o Xioli, kako nisam isprintala one njezine vodiče po gradu pa da i ja mogu otići na neka tako cool mjesta... Ovako sam obišla ona najturističkija mjesta, ali nisam se bunila.

Što bih mogla sanjati sutra? Hm... glasam za plaže Balija i snažnog, oskudno odjevenog domoroca koji će me masirati i....

Mjesto radnje: lift u jednoj zagrebačkoj komunjari
Vrijeme radnje: jutros oko 9h

(lift lagano klizi prema dolje, proizvodeći zvukove kojih bi se svaki nenavikunt čovjek prepao; mi buljimo u špigl, ja ispred, on iza/preko mene; stišćemo prišteve (ne baš, al dobro zvuči))

Muškarci - ne možeš s njima, ne možeš bez njih...

Popunivši pet rupa u indeksu ovaj mjesec, napisavši jedan studentski projektić i jedan seminar te odradivši praktikum, svečano objavljujem svijetu da sam toliko umorna i iscrpljena da ne prepoznajem svoj odraz u ogledalu. Ali zato donosim „novotjedne rezolucije“.
Sljedeći tjedan ću:
Neka mi B(l)og bude svjedok!