Ovo je još jedan post o blogu. Vjerujte mi, ovo ne želite čitati.
Dakle – blogeri su savršeni. To smo utvrdili još davnih dana jednim mojim postom. Bio je to post kada je ovaj moj blogač uvršten na cool listu. Ali nećemo o listama. Nije to tema.
Nažalost, tema je naslovnica bloga. I koliko god vi ne željeli čitati o tome, znam, znam, ja ću to napisati, pa kud puklo!
Svi se žale na
naslovnicu. Vijesti su senzacionalističke. Vijesti su onakve, ovakve. Nikome nije po volji. Kažete gluposti su tamo.
Uredništvo bloga održava naslovnicu prema svojim željama i prohtjevima. Par nas je dobilo mogućnost napisati nešto, pa ako se uredništvo složi s tim objaviti će i tu vijest. Tako sam ja prije dva dana napisala
vijest o
Filipovom blogu i objavili su je. Vjerujem da ste svi čuli za njega – dnevnik djeteta s posebnim potrebama.
I već dugo, otkad je omogućeno komentiranje na naslovnici, pišete tamo svašta – komentare podrške, neslaganja, svađate se i što sve ne. Vijesti o nevažnim stvarima, zabavi, koje služe za razbibrigu dobivaju vašu punu pažnju, a kada treba pomoći djetetu niste u stanju barem reći „Filipe, mi smo uz tebe“.
Mislila sam da se nikada neću buniti za komentiranje. Vjerujte mi, ja komentara imam i previše. Ali da u 24h na moj post o prostituciji može osvanuti preko 100 komentara, a u 40 sati samo dva komentara na vijest o Filipu, od čega je jedan njegove majke, ne mogu shvatiti.
I nemojte mi samo reći da ste odmah odjurili k njemu jer vidim ja koliko vas je bilo tamo. Posjećenost prosječnog bloga nakon objavljivanja na naslovnici dosta poraste, bar oko tih dana, ali kod Filipa nekih pomaka baš i nema. Iako su mnogi blogeri već linkali Filipa na svojim blogovima, želja mi je bila skrenuti pažnju i široj javnosti. Efekt - nula bodova!
Blogeri (i ne blogeri), shame on you!
Btw. jučer mi je brojač postao šesteroznamenkast. Nekako mi je to sad jadno...
EDIT:
Dobro, dobro, oprošteno vam je. Vidim da su svi vidjeli, ali s komentarima je već teže, što je i logično. Koji su mogli, su i pomogli. U svakom slučaju - bilo bi lijepo drugi put da čovjek ima neki feedback... Ali i dalje ostajem pri svome, da je ne-mali dio ljudi jednostavno to izignorirao kao da će na taj način nestati. Nije nestalo!
Filipova mama:
Pročitavši sve ovo..jednostavno sam morala nešto napisati.... Moja bitka je počela u sedmom mjesecu ove godine kad je Filip izgubio pravo na invalidninu... zato što je podpredsjednica liječničkog povjerenstva..meni u oči rekla kako mom sinu nije ništa..i nek se žalim, ako mi ne odgovara.. Sve sam napravila..molila ovog ministra..molila onog..ništa nisu napravili..ama baš ništa..poslali su mi jednokratku pomoć..za koju i onako nemamo pravo jer mi suprug prima kakavu takvu mirovinu...tražili smo da nam isplate razliku koju nam duguju već godinu dana.... oko 17.000 kuna..dobili smo odgovor..nema novaca u proračunu!!! No dobro nećemo o novcima...htjela sam Vam i s ovim Filipovim blogom ukazati .na to koliko ste svi sretni..jer ste zdravi... svako jutro kad se ustanete..sigurno ni ne mislite o tome..dan vam prođe u jurnjavi i kaosu..a u biti niste ni svjesni koliko je većina Vas sretna....pa i onda kad misli da je nesretna... Radujte se svojemu životu ..on Vam je dar!!! Nemojete bitni nesretni jer ne znate što bi napisali na Filipovom blogu... razumijem Vas.. i ja sam nekad bila poput Vas... onaj koji nema ovakvih problema ne može znati kako je to..dok mu se ne desi tako što..a život ne bira... Neki od Vas su već roditelji..neki će to tek postati..neki sretno..neki nesretno..neki će se cijeli život borit da dobiju vlastito djete..jer ga ne mogu imati..nekima će i uspjeti..a nekima nikad... Ja volim svoje djete i uvijek ću ga voljet... on je dan meni s razlogom u ruke...
