Nemam novaca. Ne, neću vam dati broj svog žiro/tekućeg (nikako da naučim koja je razlika) računa, bez brige. Samo se malo jadam, zato što mi se poznanici smiju kada kažem da nemam – tipa: da, da, daj ne laži... To vam je ono podrazumijevanje koje smo olfo zapalili. A stvarno sam u financijskoj stisci. Ne vjeruju mi. Valjda zato što sam jedna od onih što ne vole previše kukati o parama. Što mogu priuštim si, što ne ide, šutim. I gotovo.
Iako iskreno, nisam još u bankrot fazi. Na računima ima još malo zaliha, ali moja proračunata duša mi ne da mira – svjesna sam činjenice da ću za šest mjeseci biti baš u govnima. Zato sam malo stisnula – smanjila sam kavice na minimum, obleku (i cipele, i torbice) ne kupujem do daljnjega. Na ničemu više niti nemam za šparati. Izgurati ću tamo do trećeg mjeseca, ali što će biti poslije, već me lagano jeza lovi.
Zato sam odlučila naći posao! Uzeh svoj internet u ruke i drito na mojposao.net i posao.hr. Btw. shvatila sam da je to u principu ista stvar, tako da vam je jedan od ta dva dovoljno. U poslovima u struci, za VSS, za koje se već uredno mogu prijavljivati za mjesta pripravnika, nerijetko mi se ne sviđa opis posla (ah, kud baš to područje), a i nemam još vremena za full time job. Odnosno, s time bi se moj završetak studija previše odužio. A to ne želim.
Zato sam našla par poslova gdje traže studente ili SSS sa iskustvom na sličnim poslovima kao honorarce, koji mi zapravo full odgovaraju. Zapravo, vjerojatno bi mi plaćica bila pravi deminutiv, ali bože moj, nisam baš u poziciji za izvoljevanje. Molba za posao je bila brzo gotova, CV na tri jezika imam odavno i samo ga nadopunjavam.
Na posao br.1 sam molbu već poslala. Za taj posao sam zapravo i prekvalificirana jer iskustva imam, oni traže osnove toga, ja završavam faks i daleko sam od osnova. I iako je prošlo već deset dana odgovora nema. Nisu me čak niti na razgovor pozvali. A ja sam idealni kandidat :) Da me brine pretjerano, ne baš, jer mjesto posla nije Zagreb nego jedno mjesto u okolici, a ne putuje mi se previše (jer to košta novaca i vremena), ali kao što rekoh lova mi treba. Nekako me samo gricka da me nisu elegantno odbili – jedna odbijenica bi stvarno bila u redu, a ne uopće se ne javiti.
Na posao br.2 molbu sam poslala u ponedjeljak. Tu sam točno ono što traže. Poznavajući firmu, za pare koje bi platili, vjerojatno bi me iscjedili do krvi, ali lova mi treba (ovo mi je prava mantra zadnjih dana). Odgovora za sada nema, ipak su prošla tek tri dana.
Za posao br.3, s opisom posla istim kao i br.2, samo u drugoj firmi, molbu šaljem ovih dana. O poslu br.4 još se premišljam, uvjeti se čine preidealni. Posao br.5 mi stara ne da da se prijavim, zato što kaže da jedino posao u struci dolazi u obzir, a ne nekakve glupost jer navodno nije baš takva kriza, a iskustva u struci mi treba. Zapravo, nije da mi ono brani jer smo tu fazu završile prije desetak godina, nego čisto mi je savjetovala da mi to sad ne treba u životu.
Muči me još da neki traže i fotke uz molbe. Kako se sve to šalje mailom, nemam pojma koju fotku da pošaljem. Da je papirnato, dobili bi jednu od onih odvratnih putovničkih, ali ovako nemam pojma. Možda neku s mora u badiću? Ja ispred eifelovog tornja? Ja na dočeku Nove? Da li samo facu ili čitavu figuru? Smijem se ili sam ozbiljna? Kakvu fotku poslati, a da se svi ne odvale od smijeha već na prvi pogled na nju? Sigurno ima netko pametan savjet...
Javiti ću naravno, ako išta od ovog ekšli upali. A ako ne, čuti ćete isto. Da bih mogla starce pitati da me negdje zguraju, mogla bih, ali još davnih dana, kada sam odabirala fakultet, pobjegla sam glavom bez obzira od njihove struke da ne bi slučajno bila jedna od onih koji nastavljaju obiteljsku tradiciju. Odabrala sam teži put. Vidjeti ću jesam li se zajebala...
-------------------------
David Glojgel ima jedan specifičan način pisanja, a ovaj put je u svoj post ukomponirao jedan moj dijalog sa dragim. Simpatično...
Post je objavljen 27.10.2005. u 12:39 sati.