Jazzie

Prije par dana šetam po parkingu. Zapravo, taj parking mi je bio prečac do dečkovog stana (da budemo precizniji stana njegovih roditelja) u koji sam išla sa ultimativnim razlogom - papati nešto fino što je moja skoro-pa-svekrva skuhala. To je inače svakodnevni back-up ako moje marljive ručice ništa ne iskemijaju (čitaj: naruče). I tako skužih da neki tip sjedi u svom kamionu i promatra me kao lopticu u tenisu, s desna na lijevo, ali malo ipak sporije jer unatoč svojoj gladi nisam baš tako brza bila... Čudila sam se par sekundi ko pura dreku, da šta taj flajpan bleji u mene, a onda mi se upalila lampica: pa otkad sam izašla iz svog stana ja meljem sam-sa-sobom po svom starom običaju, a to baš i nije normalno...

Da ne ulazim u definicije normalnog, recimo samo da pričanje čovjeka sam-sa-sobom nije nešto društveno prihvaćeno. A ja to redovito radim... Nekako mi je to ostala praksa još iz djetinjstva, a moji su me uvijek zafrkavali da sam malo tućnuta. Jedino što mi je išlo u prilog je da mi je prva susjeda bila jedna zubarica iz ugledne zagrebačke doktorske obitelji, koja je kod mene doživljavana kao veliki intelektualac, koja je uvijek pričala sama-sa-sobom (rezultat je to špijuniranja jadne žene dok je čekala lift od strane moje bake kroz špijunku od vrata). Tako je i to moje pričanje sam-sa-sobom bilo nekako tolerirano. Uvijek sam vjerovala da će to s godinama proći, ali nije. Najčešće se to dogodi kada sam doma, sama, zalomi se da se i vani zaboravim pa se malo izmeljem.

O čemu zapravo ja pričam? Ili vrtim u glavi neke nedavno protekle događaje i razmišljam na glas što sam trebala možda reći, kako sam se trebala obraniti kada sam bila verbalno napadnuta (ne da se to često događa), vježbam neki strani jezik (vrlo česta stvar kada sam na putu na sate tog stranog jezika), a ponekad i projeciram događaje koji bi se mogli dogoditi u bližoj budućnosti i kako bi ja trebala reagirati, što reći. Vjerujem da ovo većini zvuči pomalo čudno, ali nekako sam navikla svoje misli sama sebi iznijeti na glas. Da ih čujem jer mi nekako zvuče stvarnije. Samo za komparaciju, ja i učim čitajući na glas, i vjerojatno mi se zvuk nekako više urezuje u pamćenje. To što izgovorim doživljavam ozbiljnije i konačnim.

Tako sam danas hodala cestom s dragim. On je bio par koraka ispred mene (vidite vi kako to funkcionira kod nas, a?). Ja sam se malo zaboravila i nešto rekla sama sebi. Dragi se okrenuo i pitao "molim, nisam te čuo?". Rekoh ništa, ništa...