Jazzie

Uvjerila sam se u zadnjih par dana da ovaj blog (ne moj, nego općenito blogovi) ima sve veći utjecaj. Iako se meni čini da su sve ovdje izgovorene riječi otišle u vjetar - "kroz jedno uho nutra, kroz drugo van" (iako bi ovdje bilo bolje reći kroz oba oka nutra, kroz ??? van), izgleda da stvarnost nije takva. Prije koji tjedan je virko objavio post o ćevapima. Od tada je taj njegov popis postao jedna od onih pošalji-svima-u-kontaktima stvari. Naime, ja sam taj popis dobila na mail cca. 5 puta. Netko je jednostavno to kopi-pejstao i poslao frendovima i poznanicima. Kako je ovo mala zemlja, u kojoj svako zna nekoga nije prošlo dugo i virkovi ćevapi su se proširili mrežom svih mreža.

I jučer dok je moja ekstendid femili raspravljala u kojem zagrebačkom ćevapo-restoranu će pojesti kasni ručak/ranu večeru, stara je uskliknula "odi na net i pogledaj što sam ti poslala na mail". Pao mi je mrak na oči, samo ne opet virkovi ćevapi. (Virko, dobar ti je popis, već sam ti rekla, ali stvarno su ljudi poludili za njim) Kad ono neki novi, tabelarni popis. Isti onaj koji je Ribafish stavio na blog prije par dana. Ne znam samo da li je preuzet sa njegovog bloga ili je on to isto dobio na mail pa objavio.

Uglavnom, izbor je pao na Ćingač jer svi kažu da je odličan, a na Ribinom popisu ga nema na što su ga ljudi upozorili da fali - jer to su kao najbolji zgb ćevapi. Bili su dobri. Puno začina unutra (Vegete ili čega god), šiš čak bolji od običnih. Ne bih baš rekla najbolji, ali dobri. Lepinja fantastična. Ali konobar... E ljudi moji! To niste vidjeli u životu! Toliko bezobraznog konobara već dugo nisam "doživjela". Naime, kako nas je došlo četvero sjeli smo za manji stol (za četiri osobe). Kada smo rekli konobaru da će nam se pridružiti i peti član pa nemamo mjesta za tim stolom, gospodin je rekao da ne možemo spojiti dva manja stola, nego neka čekamo da se neki veći oslobodi pa da pređemo na njega. Stari je nadobudno naručio gemišt, umjesto vino i vodu pa da sam miješa, i iako je napomenuo pola-pola, pićence je bilo izrazito svijetlo. Gemišt je bio toliko slab da je čak i moj pristojan stari koji nije jedan od onih koji stalno jambraju (poput mene), pitao konobara da li mu je sfalilo vina možda... Niti jedno izvolite nismo dobili. Niti jedno hvala. Ćevape mi je stavio na stol preko glave, skoro me odvalivši tanjurom. Bezobrzan, hladan, katastrofalan.

Kaže dragi da je to normalno za rupe. Jer činjenica je da su najpoznatiji ćevapo-restači rupe nad rupama, u koje se ide zbog dobre klope, a ne cijene stolca na kojemu sjedite. Iako moja iskustva nisu takva. Uvijek do sada su konobari u tim tzv. rupama bili pristojni i susretljivi, za razliku od fensi-šmensi birtija gdje rade uglavnom napuhanci. Sve u svemu, pojeli smo mi te svoje ćevape, ali nisam sigurna da li će nas Ćingač opet vidjeti. Ja kada plaćam nešto, volim dobru uslugu. Ako mogu naći mjesto sa dobro klopom, u kojemu će me poslužiti i pristojan konobar, normalno je da ću njega odabrati. Neće Ćingač propasti bez nas, znam, znam...

Nego, upalim ja sad komp, a na mailu me čekaju virkovi ćevapi. Vans agen.

EDIT:
A je sve krenulo od Divljakuše, Žvakice i Rebela... And the rest is history! (a zakaj sad ovo nisam po vuku napisala?)

Ne znam da li ste se kad našli u situaciji da glumite nekom prijatelju ili poznaniku vodiča po svome gradu, u kojemu se on nalazi prvi put. Ja jesam. Opterećenje je to veće, ako je osoba stranac. Želite mu pokazati grad, sve njegove specifičnosti, prikazati ga (ali i čitavu državu) u najboljem svjetlu. Jednostavno postoji u nama ta potreba da se svidimo drugima (u nekima više, u nekim još samo u tragovima) pa je tako i sa gradom. Želimo jednostavno da stranac zavoli naš grad.

Za mog zadnjeg takvog obilaska Zagreba (čitaj: prekjučer), nakon iscrpne šetnje željeli smo se malo okrijepiti (popiti kavicu, jelte) negdje na Trgu. Kako nam društvo ne bi bila gerijatrija koja se okuplja u Lenuciju ili Gradskoj kavani, popeli smo se u Tantru - bivši Matoš, iznad knjižare Ljevak. Ja sam računala na dobro mjesto do prozora i lijepi pogled na Trg, zgodan bali-stajl interijer (korekt-mi-if-ajm-rong) i dobru uslugu. I naravno - ova zadnja stavka je po običaju totalno podbacila.

U 17h kavu sa šlagom ne možete dobiti jer naime oni nemaju šlaga! Da, dobro ste pročitali. Nemaju faking šlaga!!! Nema veze što se nalazimo u centru navodne metropole, "malom Beču", fenski-šmensi birtiji. Nedopustivo je da ostanu bez šlaga, ali još više da vam konobarica, nakon 15 minuta čekanja da uopće dođe po narudžbu, kaže da ga nemaju. Mogla je fino navući jaknu i odlepršati do prvog dućana po šlag.

I to bi ja sve preboljela da me nije čekalo jedno veće iznenađenje. Naime, prije odlaska htjeli smo obaviti pi-pi jer nas je čekala još jedna obilna šetnja. Bila sam ne-jednom u Tantri i znam da imaju dobar tojlet. Ipak, ovaj put on je bio zatvoren. I muški i ženski. Znakovi su nas upućivali na garderobu kod ulaza. Uglavnom, prođete kroz garderobu i po malim stepenicama se popnete do wc-a za osoblje. Tu se nalaze njihovi ormarići, ružan, prljav i oronuo (jedan jedini) wc kojemu se vrata ne mogu zatvoriti te mali lavabo. Papira (toaletnog i onog za ruke) ima, sapuna ne. Posebna je atrakcija zahodska daska koja ne stoji kada se digne, tako da je muški dio dao prednost nama damama, obzirom da je njih čekalo dobro ciljanje. Da ne bi mislili da serem, evo i fotografija. Obratite posebnu pažnju na plafon.

I što da kažem na kraju? Iskreno sam spičles. Baš onda kada sam željela da sve ispadne kako treba, zakazalo je ono na što nisam mogla utjecati, niti sam mogla znati. Striček Mrfi se pokazao na djelu vans agen.

Btw. sladak mi je ovaj ingliš sa kroejšn spelingom.

Gledala sam Velikog buraza. Makaranka je rekla da je druga ženska promiskutativna!

Antonija ex-BB se nije najbolje snašla u ulozi voditeljice. Njezini stilisti u svojoj ulozi još lošije. Obukli su joj za jučerašnji show uske traperice, iako je očigledno da cura ima višak kilograma. Ne, nije višak kilograma razlog da netko ne bi trebao nositi jeans ili skrivati svoju kilažu, ali svakoj figuri neka odjeća stoji bolje, a neka lošije. Uglavnom, stvarno joj je taj model loše stajao...

Renata Zed Sopek bila je u staroj maniri. Poput osnovnoškolca na priredbi za 01.maj, izrecitirala je svoj tekst. Najslađe su mi one isforsirane igre riječima ili zabune. Vidi se da je naučeno napamet. Prirodnost nula bodova.

Napisala bih vam još nešto, ali se ne sjećam jer sam zbog velike zanimljivosti showa zaspala...

Svakih par mjeseci (intervali se mijenjaju) moja mama izađe s posla. Sjedne na tramvaj i pravac Rebro. Sjedne u čekaonicu i čeka. Promatra žene oko sebe. One svjesne svoga stanja pomirene sa sudbinom i one druge, poput nje, koje virkaju okolo pokušavajući u drugima koje se nalaze u istoj situaciji, pronaći utjehu. Možda ove prve niti ne postoje – možda su to samo ove druge sa krinkom.

Kada je pozovu uđe unutra i skine se. Doktorica uzme veliku igletinu i zabode je u dojku moje mame te iz nje isisa uzorak. Nekada na jednom mjestu, nekada na tri. Mama se obuče i vrati na posao.

Taj dan je nervozna, krhka, plaha, plačljiva, nesigurna. Sljedećih par prevladava u njoj nevjorojatna nježnost, ali i iščekivanje. Jave joj rezultate: telefonom ili sama ide po nalaze pa na tumačenje. Do sada je rečnica uvijek ista: „stanje je nepromijenjeno, dođite nam za tri mjeseca“.

Kada prođu ta tri mjeseca (ili šest), priča se ponavlja. Sve ispočetka. Strah, borba, iščekivanje. Pitam se samo do kada.

Da vas pitam jeste li ste čuli za blogo-meeting koji se dogodio prije par dana na lokaciji X, sigurno ćete reći da jeste. Zato vas niti neću pitati. Dapače, plagirajući jedan drugog svi su vam opisali taj susret, drobeći najobičnije gluposti i laži. Obmanuli su javnost!

Naime, ti vrli blogeri odlučili su jedni druge prikazati kao neke frajere i frajerice. Ali nisu računali na mene! Ja sam ih odlučila razotkriti. Napokon ćete uspjeti povezati blog i lice. A na kraju prava poslastica: ekskluzivne fotke s meetinga!


A sad ono što ste svi očekivali - slike svih ovih blogera + ja (kada postavite kursor iznad glave, napiše vam ime)
Skupna 1
Skupna 2
Skupna 3

EDIT 14.09. 20:41
S nama je bila i Trillian. Njezine slike, kako u raskopčanoj bijeloj košulji pleše na stolu, objavljujem sutra oko podne! Osim ako se Trill ne izvuče, odajući mi tajnu informaciju!

Azra je kultni bend Novog vala. Ali što ja to vama uopće govorim – to svi znaju. Vjerojatno neki i bolje od mene, obzirom da se ja tih davnih dana nisam niti rodila ili sam u krajnjem slučaju još uživala u čarima Trešnjevačkih (a tako su se zvali u to vrijeme) mališana. Azra spada u meni jednu od najdražih grupa ikad. Svima koji me poznaju to zvuči pomalo čudno jer ja ne izgledam kao osoba koja sluša Azru.

Nameće se samo po sebi pitanje, kako izgledaju osobe koje slušaju Azru, i što ih to razlikuje od mene. Ili mene od njih, votever. Nisu to nikakva pametovanja moje sitne duše, nego ono što ja primijetih kroz sve ove duge godine moga kratkog života. Naime, od klinaca mojih godina Azru su slušali samo oni nekakvog „žešćeg“ opredijeljenja. Dapače, moja sklonost Azri nije rezultirala ljubavlju prema niti jednom drugom bendu sličnog glazbenog izričaja (puna sam nekih mudrih izraza danas: „glazbeni izričaj“, wtf?).

A sve je počelo zbog jednog dečka. Mi žene smo općenito sklone zbog frajer ići protiv sebe. Nisam niti ja neka velika iznimka. Bar u tim godinama nisam bila, sad bi se već dalo o tome raspravljati. Tih davnih dana, negdje na sredini 4. razreda osnovne škole, kada su se trobojnice počele slobodno vijoriti ovim prostorima, a Thomspon još nije imao zuba, moja osnovna škola se odlučila renovirati. Glupo zvuči. Ajmo ispravak netočnog navoda: gospoda iz ministarstva čega god odlučila su proširiti školu po pravom mejd-in-kroejša sistemu - za vrijeme trajanja nastave. Tako su nas školarce prevozili busevima svaki dan u jednu drugu školu. Napisala bih rado susjednu, ali nije baš bila u susjedstvu pa zato to nisam niti napisala – logično, kaj ne?

Ako nastavim ovim tempom, negdje za pola sata ću doći do poante pa najbolje da preskočim neke dijelove i prestanem ubacivati ove glupe digresije u post. Dakle, jednog dana, pri povratku s nastave, mojem razredu u busu su se pridružili i neki stariji dečki. A među njima i čovjek mog života. Zaljubila sam se. Svojim tajnim kanalima došla sam do krucijalne informacije o identitetu mladog gospodina u vidu njegovog imena – Hrvoje ili od milja Hrva, i one još bitnije – da sluša Azru.

U tom trenutku krenula je moja potraga. Od ujaka nabavih dvije Azrine kazete (Sunčana strana ulice I i II) i bacih se na preslušavanje. Ne treba niti reći koliko mi je ta mjuza bila glupa. Pjesme su mi bile bez rime (kakva je to pjesma u kojoj se zadnji slogovi ne poklope, ljudi moji!), bez melodije i u izvedbi nekog kretena koji nema veze s pjevanjem. Teme pjesama su bile toliko glupe, da bi gluplje od njih mogla jedino ja izmisliti za potrebe bloga. Uglavnom, silovala sam neprestano svoje uši tim čudnim Štulićevim zvucima.

Nikada neću zaboraviti kako sam navila svoj stari kazić do daske i pjevala na sav glas „fa-fa-la-si-mi-ti-fala-ti“. Stara je upala u sobu i rekla mi da se prestanem derati takve prostote, da se čujem jače nego sirena za opću opasnost (to je bio isto hit u to vrijeme). Ja je uopće nisam kužila o čemu priča, kakve prostote, pa to su obični tonovi solmizacije (doremifasolatido, kužite, u malo drukčijem poretku).

Kakva je situacija danas? Hrvoje je davna prošlost. Zavesti ga nikako nisam uspijevala (nikad prava koketa od mene), a kad se okrenuo drogi nekako sam i prestala pokušavati. Tko zna gdje B(l)ogu sada dane krade. Ja sam odrasla. Naučila „fafati“. Ali Azra je ostala. Volim je. Volim jako. Ajde, rađe „Volem“! Sviđa mi se taj oblik sa „e“, onako je balaševićki.

Jedna od bitnih osobina koju tražim kod svojih prijatelja je spremnost na prihvaćanje drukčijeg. Ne do nekih krajnjih granica, nego prihvaćanje različitosti u razmišljanju, ponašanju, odijevanju, glazbi... Nikada nisam, kao neki ljudi, tražila prijatelje koji će biti moja slika.

Najbolji primjer je jedna od mojih ponajboljih prijateljica. Ona je Hercegovka, odgojena u tradicionalnoj kršćanskoj obitelji. Iako je rođena i živi u Zagrebu, ne bi to nikada čovjek po govoru rekao. Dapače, njezin naglasak je jedan od glavnih izvora moje zafrkancije. Jedan od omiljenih izvođača joj je Thompson. Ipak, zna da u meni kompanjonku za odlazak na njegov koncert neće naći. Politički je desno orijentirana te zato izbjegavamo razgovarati o politici i izborima. Smatra da smo Hercegovinu odavno trebali anektirati (ovo malo preuveličavam), moj odgovor je da onda možemo i Gradišće. Bitno joj je ispovijediti sex, a ja je svaki put podbadam da će svejedno opet bludno griješiti pa koja je svrha.

Unatoč razlikama u stavovima i razmišljanjima, mi poštujemo jedna drugu. Odlične smo frendice i ne vidimo nikakve prepreke za svoje prijateljstvo. Nikada čak nismo niti jedna drugu pokušavale „preobratiti“. Prihvaćamo se kao kompletne osobe sa različitim stavovima, ali ih poštujemo. Iako smo obje uvjerene u istinitost baš svojih.

Volim i takve cyber prijatelje. Volim one koji će pročitati post, reći da razmišljaju drukčije i preći preko toga. Ne volim one koji u svakom razmišljanju suprotnom od njihovog pronalaze poticaj za veliku raspravu u kojoj će me uvjeriti da je njihovo ispravno, a moje potpuno krivo, da bi na kraju izgubili živce samnom tvrdoglavom i nedokazanom.

Cijenim ljude koji poštuju tuđe mišljenje, čak i kada se razlikuje od njihovog. Ima li ta osobina neko ime?

Vjerujem da svaki čovjek obiluje talentima. Vjerujem da je svakom dan više nego jedan. Naš zadatak kada tako pogledate uopće nije težak. Treba prepoznati samo jedan od tih nekoliko i raditi na njemu. Kažu da je talent samo 20% uspjeha, ostalo je rad. Znači, ako prepoznamo talent koji čuči u nama već smo jednu petinu ispred svih ostalih... Nije tih 20% samo. Naravno, naše zadovoljstvo što radimo nešto za što posjedujemo „od B(l)oga“ dani talent može samo rasti... Razmišljajući tako o talentima, vrtim u glavi svoj život i razmišljam koliko sam ih samo potratila.

Upisala sam faks za koji sam pokazivala nekakav talent. Ne ide mi loše. Ne ide mi uopće loše. Ipak, pitam se da li je to bio pravi izbor i da li sam možda potratila ono što mi je bilo dano. Pitam se da li sam propustila svoju šansu da budem možda ne samo dobra, nego i više od toga, u nekoj drugoj struci. Ne brinite se, nisam poludila, nisam depresivna, ali učenje za ispite budi u meni svakakva preispitivanja pa i da li sam možda pogriješila! Iako, bojim se da nikada neću saznati...

Razmislite malo, koliko ste vi svojih talenata profućkali! I da li bi možda bili sretniji da je drukčije ispalo...

EDIT:
Ispričavam se blogerici Ipanemi, što sam posjedovala talente, što sam ih potratila, što razmišljam o tome i što sam to napisala na svom blogu! Jer ipak ona je isto potratila svojih nekoliko talenata i to napisala na svom blogu, te je automatski moj post plagijat! O tome je obavijestila na mom blogu, naslovnici te www.forum.hr (podforum: blog).
Dragi blogeri, vodite računa o svojim temama! Jer ako pišete o BigBrotheru, možda je netko već napisao nešto o tome, o Katrini isto, o Baru isto... A o ljubavi tek! Nemojte slučajno napisati pjesmu o ljubavi jer mnogi su je već napisali!

Nedavno mi je jedna osoba rekla nešto vrlo ružno. Povrijedila me, a to joj je i bio cilj. Ipak, nisam ništa rekla, nego sam prešutila, ali samo zato jer je bio krivi trenutak.
Sljedeći dan toj se osobi dogodilo nešto loše. Ne loše u smislu da je netko umro ili bio ozlijeđen, nego jednostavno situacija koju ta osoba nije željela.
Iskreno priznajem da me to razveselilo. Bila sam zlobno sretna.
Ne znam da li je to bilo djelovanje kozmičke ravnoteže ili Newtonove akcije i reakcije, ali sve se vrati...

Zadnjih par dana sam u totalnoj banani. Bananozna Jazzie. Jazzie ala banana split. He, sjetilo me to kako sam kao mala mislila da je „banana split“ iz Splita. Dakle, nisam dobro. Ne uništava me ništa ono ozbiljno i stvarno, nego me čisto psiha ždere. Pretpostavljam da je uzrok moje učenje za ispite.

Kad je čovjek zatvoren sam sa sobom nekoliko sati dnevno svašta mu padne na pamet. Ne može moj mozgić biti cijelo vrijeme skoncentriran samo na gradivo, nego malo i odlutam u neke svoje fikcije. Nije baš da sam se zatvorila u ovih svojih par zidova, izlazim ja svaki dan van i sve, ali ne u onoj mjeri kao inače. Ne pomaže niti činjenica da sam po cijele dane sama doma, pa kad se prošetam po stanu, opet nikog ne sretnem.

Ono što me zapravo najviše brine trenutno je posao. Morati ću se za koji mjesec zaposliti. A užasno se bojim posla. Strah me dokazivanja, grešaka, napornih šefova... Najrađe bi namjerno pala godinu na faksu, samo da ne završi to sve tako brzo. Nisam sigurna kako ću se snaći u novoj sredini. Strah me niske plaće, strah me preživljavanja, strah me nezadovoljstva odabranim poslom. Frendica s faksa me neki dan skoro zatukla kad sam joj to rekla, uz komentara da sam luda.

A opet, pričajući sa nekim drugim frendovima primila me i mala ljubomora. Ne ona zločesta, nego dobronamjerna. Moja draga prijateljica je predala diplomski. Gotova je. Za par tjedana idem na njenu promociju. Ona je čovjek sa diplomom. Dobila je posao. Počinje 01.10. Ja sam još kilometrima daleko. Približavam se, ali... Jako mi je drago zbog nje jer nema niti jedne osobe na svijetu koja to zaslužuje više nego ona, ali htjela bih da sam i ja već u toj fazi. Stara mi kaže da šta se glupiram, da moj faks traje dulje. Teoretski nisam još niti mogla diplomirati. A kad bolje razmislim, mogla sam sad biti i na medicini pa se kraj ne bi niti naslućivao...

Prijatelj iz srednje će postati tata. Cura mu je trudna. Dobiti će dijete. (već tri rečenice pričam istu stvar) To me baš šokiralo. Ne zato što sam mislila da nema pimpača ili slabo pokretne spermije, nego zato što je to odgovornost. Ja se još ne mogu niti za sebe brinuti. Ja se nisam niti za psa, niti mačku nikada brinula. A opet gledam, sa 23. godine, žene na selu drže muža, kuću, dvoje djece i štalu! Da sam Romkinja, već bi i o unucima maštala... Ne znači ovo da ja želim djecu, nego čisto razmišljam o tome svemu.

Uglavnom, ne znam niti sama što hoću. Znam samo jedno – neću raditi za crkavicu u struci. Nema šanse. Priča mi prije koji dan cura da joj je dečko završio moj faks i u jednoj velikoj firmi je dobio plaću od 3.600 kuna. Moja prijateljica kao prodavačica u dućanu ima toliku. Istina, nema šanse za napredovanjem velike, ali nije niti 5 godina živjela na grbači roditelja, nego je to cijelo vrijeme zarađivala.

A opet kad razmislim, oduvijek sam htjela biti prodavačica! Zgodan poslić. Motaš majice. Slažeš izloge. Pričaš s ljudima. Bezobrazan si i bahat, kao i sve kolegice (dobro pretjerujem, ali bolje su uklapa u tekst). Kupuješ robu po nižim cijenama. Tako je! Odustati ću od faksa i postati prodavačica! Ole! I roditi ću dvoje djece. (sam da muža nađem prije toga) I kokice ću si kupiti i imati domaća jaja! Možda uzmem i kojeg pajceka. I kravicu za domaće mlijeko. I telića... Držati ću ih u parku ispred zgrade - neće se susjedi valjda buniti!

Kao što se može vidjeti u zadnje vrijeme, trenutno sam u nekoj pljuvačkoj fazi. To je ona faza kada ništa na ovom svijetu ne valja (to je kao i obično), ali ja imam potrebu to još i na glas reći. Krenula sam sa Pevecom, onda sa slastičarnicom, i taman sam mislila prestati i napisati nešto pametno. Ali, ali, ali... (uvijek taj ali, pun mi je klitač toj alija) skokić do Importanne galerije me sjebo i sada se moram još malo isprazniti. Ovaj put su na tapeti cijenjene gospođice prodavačice po „uglednim“ buticima u još uglednijim centrima naše cijenjene metropole.

Inače, jedna od meni omiljenih robnih marki je Modna kuća Nebo. Odjeća im je za moj ukus prekrasna. Nažalost, za moj novčanik malo preskupa tako da samo s vremena na vrijeme ubodem njihov pokoji komad. Tijekom godina (a tijelo mi se ne širi pretjerano pa veličina ostaje ista) skupila sam već solidnu kolekciju (da proizvode veličinu 34 bilo bi i više).

Unatoč sklonosti prema toj robnoj marki, nebrojeno puta sam izletila van iz dućana zbog bezobraznih prodavačica! Odgovorno tvrdim da Nebo ima najbezobraznije prodavačice u Zagrebu. Ova jučerašnja je bila samo šlag na tortu.

Dobar dan pri ulasku u dućan nisam niti očekivala. Usta su joj bila dupkom puna, preživala je poput krave. Sa svoje stolice se nije ustala. Niti me pitala da li mi može ikako pomoći. Kada mi je skliznula haljina sa vješalice na pod, nije poskočila da je podigne i pomogne mi je staviti nazad. Na upit o cijeni haljine, jer nisam vidjela etiketu, kroz puna usta progurala je nemalih 2.200 kuna. U stilu „šta pitaš, kad si ne možeš priuštiti“...

U tom trenutku je mojoj mami puko film (uvijek se čudi zašto išta kupim u Nebu kada rade takve koze), izjurila je van poput furije i izderala se meni „izlazi van otud“. Ne sjećam se da li je cijenjena gospodična rekla doviđenja. Možda i je. Ma, čisto sumnjam...

Kažu da nam je nezaposlenost velika. Očigledno ne dovoljno da bi se oni koji imaju posao potrudili da ga i zadrže. Ma zapravo serem. Da ima dobrog šefa ne bi se ona imala muda tako ponašati!

Svi vi koji ne živite u metropoli, nemate pojma što propuštate. Naime, svakodnevno putovanje na posao automobilom u ovom gradu je nezaboravno iskustvo! Naravno, i povratak je uvijek zanimljiv, ali nakon 8h provedenih na poslu ljudi su umorni, ali sretni što idu doma. Ujutro su pak, živčani, nadrkani i nenaspavani...

Po izlasku iz svoga doma, ukoliko ne živite u obiteljskoj kući, trebate pronaći svoj automobil. Probate se u glavi sjetiti na kojem ste ga parkingu ostavili jer se naravno svi dani u tom trenutku pomiješaju u vašoj glavi. Najbolja solucija je džip jer se bar brzo može uočiti. Važno je imati i udobnu obuću na nogama jer je auto uvijek kilometar udaljen od zgrade, jer bližeg parkinga jednostavno nema. Ovaj grad nije računao na toliko automobila.

Gužva vas dočeka već na prvom izlasku na neku glavniju cestu, a alternativu nemate. Zapravo, lažem, alternative uvijek postoje, ali su odavno otkrivene pa su jednako zakrčene kao i ovi uobičajeni pravci. Nakon što ste uspjeli iz svoje sporedne ulice izaći na glavnu (netko je nakon 5 minuta čekanja stao i propustio vas), stojite u koloni i čekate. Auto izbacite u ler i možete čitati novine, našminkati se, pjevati/vrištati (to je moja metoda za buđenje), kopati nos i slično.

Na onom semaforu gdje sječete tramvajsku prugu, sigurno ćete ostati u raskršću, što će ZETovac jedva dočekati da nagazi na ono svoje kravlje zvonce. Ako buđenje-vrištanje ne uspije, ovo će sigurno! Možete mu se pokušati maknuti, ali teško da ćete uspijeti... Normalne trake su zakrčene, žuta isto tako. Nakon koju minutu, zajedničkim snagama svih vozača oko vas, uspijet ćete se maknuti sa pruge.

Slijedi vožnja po žutoj traci jer je ipak malo brža od ove obične, previše je autiju da bi vas policija kaznila, a u „običnu traku“ se i ne možete prestrojiti jer vas vozač Bistra-kombija iz Koprivnice neće pustiti da se ubacite! Ako se kojim slučajem na nekom semaforu trebate polukružno okrenuti, očekujte da svi iza vas trube ko sumanuti, iako ne činite nikakv prekršaj.

Na semaforu na Savskoj kod Zagrepčanke će vam kolporter lupiti Plavim oglasnikom po autu. Prešutiti ćete. Po povratku (a vi se još uvijek niste pomakli s mjesta) lupiti će opet, ali samo vama i nikome drugome. U tom trenutku spremni ste otvoriti prozor i uzviknuti „odi u pičku materinu, kretenu nedojebani“, ali semafor se pali i morate ići.

Po dolasku na radno mjesto nećete naći mjesto za parking. Vrtiti ćete se bar pola sata ukrug i na kraju ostaviti auto kraj ceste, u blizini zebre. Ali nema brige, kaznu nećete platiti jer nema toliko policije u ovom gradu da napiše kaznu svima koji su pogrešno parkirani. Sretni ste jer ste danas tako brzo, lako i bezbolno stigli do posla, i nadate se da ćete na kraju radnog vremena, naći auto neoštećen (strgan retrovizor odavno ne smatramo ozbiljnim oštećenjem).

Treba uvrijediti muškarca? Samo mu reci da mu žena ima glavnu riječ u kući, da ona nosi hlače, a on je papučar (ili ti po moderno šlapa). I, mission acomplished! Nema tog čovjeka sa pimpekom među nogama koji se neće naći uvrijeđen i stati na zadnje cape.

Vraća me to u period početaka moje trenutne veze. Bili smo mladi – ja srednja škola, on tek završio. I kao vezani pupčanom vrpcom. Gdje on tud i ja, kud ja tud i on. Nismo se znali popišati svaki za sebe. U to vrijeme njegovi dečki su većinom bili solo. I naravno, dobio je dragi epitet papučara! Kako drukčije objasniti prijateljima od 20tak godina da iako oni idu van na dernek, on će rađe gledati film na videu (prije DVD ere) sa svojom dragom?

Do danas gotovo svi ti ljudi su si našli svoje bolje polovice – neki su se trajno skrasili, a neki plove u polutrajnim vezicama. I svi imaju zajednički nazivnik – turbo šlapa. Jedan ne smije pisnuti bez da mu dama dopusti (a ako se i usudi, ona ga odmah tako poklopi da je neugodno i cijelom društvu, a ne samo njemu). Drugi se plače mom dragom na ramenu, kada se posvađa sa curom. Treći po cijele dane doma čisti, kuha, pere, pegla, razvaža, ugađa... O četvrtom bih vam rado nešto napisala, ali ne znamo šta se s njim događa – draga ga ne pusti van.

Svi ti ljudi danas moraju tražiti dopuštenje da izađu na kavu. Sljedeći korak će valjda biti traženje 10 kuna da imaju tu kavu i sa čime platiti.

Život u dvoje (ne doslovno, nego i u vezi) jednostavno zahtjeva od čovjeka da se djelomično prilagodi onom drugom i o gotovo svemu dogovara (nema tu rađenja ničega važnijeg na svoju ruku). Samo neiskusnima, kada gledaju to sastrane, izgleda čudno i neprirodno. Kako bi rekla moja baka – prvo skoči pa reci hop.

Uostalom, iza svakog uspješnog muškarca stoji žena!

EDIT:
Ovaj post vidim neki nisu shvatili kako je napisan... Poanta je bila da je veza kompromis. Kada dečko iz društva (koje se viđa svaki dan po par sati) nađe curu, normalno je da više nema toliko vremena za njih, a to muška strana voli svakako protumačiti. Samo to! Ne da ja imam papučara doma, da su žene ponosne kad naprave papučara od muškaraca, ili što god pokušavate zaključiti iz ovog teksta...

Vozim se. U autu. Jurim prebrzo (zar se može uopće sporo juriti?). Dolazim do zebre. Kočim. Stanem. Pokažem pješaku da neka pređe cestu. A on ni pet ni šest, nego meni maše da ja prođem. Pa jebemu, da sam htjela proći vjerojatno mu ne bi stala.

Popizdim na to. I ko za vraga najčešće penzići. Ako sam već stala, daj onda pređi cestu i ja ću nastaviti svojim putem. Kakve su to nove fore da pješak propušta auto???

Sport i ja se volimo na daljinu. Gledamo se, malo sretnemo i onda samo razmišljamo jedan o drugome, dok smo miljama udaljeni. Nisam sportski tip i možete mi tupiti do preksutra da je to zdravo, divno i krasno, ali ja ne volim svoju guzu micati iz udobne fotelje ili sjedala auta. Da budemo iskreno, nisu mi sportovi nikada niti išli previše dobro.

Postoji jedan sport u kojem sam bila prvakinja svoga parka: gumi-gumi. Sad si vi mislite da ste i vi bili u tome dobri, ali ja sam stvarno bila odlična. U prilog mi je sigurno išlo i to što sam bila pravi primjerak krakate cure (iako sam danas pravi primjerak palčice, kratkih nogu) – mogu samo reći da sam u trećem razredu osnovne škole imala visinu koju imam danas! Sve to je išlo u prilog mojoj gumi-gumi superiornosti. Rasturala sam! (suze će mi poteći od ovih sjećanja, ah)

Mogla sam preskočiti „podguze bez dotikanca“. To je dosta cura moglo ponekad, ali meni je to išlo ko od šale – čitav trokut sam mogla tako ispreskakati. Bez greške. Ja sam ponekad preskakala visinu svoga struka bez dotikanca. Najviše sam mogla preskočiti svoj vrat (zvuči malo tupavo, ali svi koji su ikada igrali, znaju o čemu pričam). To je također išlo ko po narudžbi. Ponekad sam išla i do svojih ušiju... Ah to su bila vremena...

A danas? Danas jedva raširim noge, a kamoli da još i takve egzibicije izvodim. Stari se – kako bi rekao drug Thompson...