Zadnjih par dana sam u totalnoj banani. Bananozna Jazzie. Jazzie ala banana split. He, sjetilo me to kako sam kao mala mislila da je „banana split“ iz Splita. Dakle, nisam dobro. Ne uništava me ništa ono ozbiljno i stvarno, nego me čisto psiha ždere. Pretpostavljam da je uzrok moje učenje za ispite.
Kad je čovjek zatvoren sam sa sobom nekoliko sati dnevno svašta mu padne na pamet. Ne može moj mozgić biti cijelo vrijeme skoncentriran samo na gradivo, nego malo i odlutam u neke svoje fikcije. Nije baš da sam se zatvorila u ovih svojih par zidova, izlazim ja svaki dan van i sve, ali ne u onoj mjeri kao inače. Ne pomaže niti činjenica da sam po cijele dane sama doma, pa kad se prošetam po stanu, opet nikog ne sretnem.
Ono što me zapravo najviše brine trenutno je posao. Morati ću se za koji mjesec zaposliti. A užasno se bojim posla. Strah me dokazivanja, grešaka, napornih šefova... Najrađe bi namjerno pala godinu na faksu, samo da ne završi to sve tako brzo. Nisam sigurna kako ću se snaći u novoj sredini. Strah me niske plaće, strah me preživljavanja, strah me nezadovoljstva odabranim poslom. Frendica s faksa me neki dan skoro zatukla kad sam joj to rekla, uz komentara da sam luda.
A opet, pričajući sa nekim drugim frendovima primila me i mala ljubomora. Ne ona zločesta, nego dobronamjerna. Moja draga prijateljica je predala diplomski. Gotova je. Za par tjedana idem na njenu promociju. Ona je čovjek sa diplomom. Dobila je posao. Počinje 01.10. Ja sam još kilometrima daleko. Približavam se, ali... Jako mi je drago zbog nje jer nema niti jedne osobe na svijetu koja to zaslužuje više nego ona, ali htjela bih da sam i ja već u toj fazi. Stara mi kaže da šta se glupiram, da moj faks traje dulje. Teoretski nisam još niti mogla diplomirati. A kad bolje razmislim, mogla sam sad biti i na medicini pa se kraj ne bi niti naslućivao...
Prijatelj iz srednje će postati tata. Cura mu je trudna. Dobiti će dijete. (već tri rečenice pričam istu stvar) To me baš šokiralo. Ne zato što sam mislila da nema pimpača ili slabo pokretne spermije, nego zato što je to odgovornost. Ja se još ne mogu niti za sebe brinuti. Ja se nisam niti za psa, niti mačku nikada brinula. A opet gledam, sa 23. godine, žene na selu drže muža, kuću, dvoje djece i štalu! Da sam Romkinja, već bi i o unucima maštala... Ne znači ovo da ja želim djecu, nego čisto razmišljam o tome svemu.
Uglavnom, ne znam niti sama što hoću. Znam samo jedno – neću raditi za crkavicu u struci. Nema šanse. Priča mi prije koji dan cura da joj je dečko završio moj faks i u jednoj velikoj firmi je dobio plaću od 3.600 kuna. Moja prijateljica kao prodavačica u dućanu ima toliku. Istina, nema šanse za napredovanjem velike, ali nije niti 5 godina živjela na grbači roditelja, nego je to cijelo vrijeme zarađivala.
A opet kad razmislim, oduvijek sam htjela biti prodavačica! Zgodan poslić. Motaš majice. Slažeš izloge. Pričaš s ljudima. Bezobrazan si i bahat, kao i sve kolegice (dobro pretjerujem, ali bolje su uklapa u tekst). Kupuješ robu po nižim cijenama. Tako je! Odustati ću od faksa i postati prodavačica! Ole! I roditi ću dvoje djece. (sam da muža nađem prije toga) I kokice ću si kupiti i imati domaća jaja! Možda uzmem i kojeg pajceka. I kravicu za domaće mlijeko. I telića... Držati ću ih u parku ispred zgrade - neće se susjedi valjda buniti!
Post je objavljen 07.09.2005. u 14:06 sati.