Jazzie

Taj studentski život vam je divna stvar. Ne radiš, ne dižeš se prije podne, trošiš novce (ajmo realno, kod nas većinom od staraca), dane provodiš na kavama, noći po klubovima... (he, vi koji niste upisali fakultet niti ne znate što propuštate) Ali onda naravno dođu ispitni rokovi kada se sve ispretumba. Posebno su atraktivni ovi u 9. mjesecu jer onda svi lovimo zadnji vlak za uvjet! U tom periodu moj život se potpuno promijeni – više ne gledam tv samo ovako, već držeći knjigu u ruci, ne popijem 5 kava dnevno, nego samo jednu ili dvije, ne izlazim svako večer, nego samo dva puta tjedno... Vidite – žrtva je velika!

I tako se ja jučer navečer namjestim na svom krevetiću s najboljom namjerom da ću učiti. Uzmem knjigu od 800 stranica (sva sreća da ih ne treba sve proučiti) i hoću krenuti. Prvo sam doživjela višestruki orgazam zbog svoje prije par minuta napisane prve vijesti za naslovnicu bloga pa od sreće nisam mogla učiti. Došavši k sebi, krenula sam.

Na trećoj stranici knjige upalila sam telku (radio je naravno cijelo vrijeme svirao). Na RTLu je bila repriza Sanjinog showa o ljepoti – prošli tjedan sa ženama, ovaj put sa zgodnim muškarcima. Bio je tu neki Hercegovac lep ko greh, ali samo dok ne progovori; neki prezgodan ginekolog kojemu bi ja picu pokazivala kada god treba sa osmijehom na licu; Mario Valentić – on se jednom okrenuo zamnom na rolanju na Jarunu (valjda je bio očajan); nogometaš koji hoda s manekenkom (i voditeljicom, naravno – to je jedna osoba sa višestrukim talentima), nevjerojatno normalan i simpatičan; presimpatičan boksač, iako bi se ja uvijek bojala hodati sa takvim frajerom da me ne zašuta kada ga razljutim – fućkaš ti to, ovog svog ja mogu zašorati kada treba, ali da me ovaj opali ljevicom samo jednom, složim se odmah na pod...

Odgledavši emisiju, vratila sam se knjizi. Sljedeća stanica je bila peta stranica, kada sam odlučila postaviti zavjese u sobu. Naime, kako sam totalno uncool osoba, tako moja soba ima zavjese (istina, nije ih imala dok nisam našla upravo savršene u Meblu za manje savršenu cijenu). Kad sam i to napravila, mogla sam se uredno vratiti knjizi – taman sam trebala preći uvod, predgovor i to, i doći do pravog poglavlja...

Išlo je dobro – do osme stranice. Tu mi je uletio u sobu kreptil puta dva komada, pa morala sam po partviš i počiniti genocid. Jednog sam skarfejsirala, ali njegovo tijelo je mistično nestalo, a drugi mi se izgubio. U tom trenutku sam preselila mjesto radnje u dnevni boravak. Tu sam nastavila...

Došavši do 10. stranice, odlučila sam si uzeti još koju pauzu, pa sam išla skidati dekore koji su dijelili blagavaonicu od dnevnog boravka. Noć prije sam u istoj maniri okrenula stol u blagavaonici. Na 15. stranici sam si spekla pomfri sa vegetom (nemojte se čuditi, nego probajte! pommes sa vegetom je puno finiji nego sa soli). Do 30. stranice sam izdržala jedući to moje kulinarsko čudo...

Ali onda je na telki počeo dokumentarac o ciganima (romima pravoslavcima) koji jednom u životu moraju proći na koljenima put od 800 m, na grčkom otoku Tinos. Francuski dokumentarac, u pozadini sa Bregovićevom Ederlezi, je bio odličan! Posebno me šokirala jedna mala ciganica koja me fizički jako podsjećala na mene. Mora da je istina ono što mi mama oduvijek tvrdi: da sam ispala iz ciganske čerge pa me kupala u mlijeku da bi mi koža pobijelila!

U 5am, ja sam stala na 50. stranici... Do tada sam još otplesala jedan guzično-trbušni ples na La Torturu, vrištala sa Elementalom „ne vrijediš tolko dušo, precijenila si se...“, pila vode 15tak puta, provela na balkonu pola sata gledajući noć (da bar pušim, bi si jednu i zapalila).... Danas nastavljam od 50. do 200 stranice!

Sunce. Lagani povjetarac. Valovi. Pijesak. Jedan žuti ručnik. On leži pored mene. Ja. Zelene gaćice kojima je dovoljno razvezati mašnice na boku da spadnu. Gore bijeli trokutići sa zelenim cvjetićima - kada se namoči bradavice se naziru. I čim sam spomenula bradavice, vama se u očima zasjajio sex. Vidjela sam! Pa nije ovo pornjava da ćete svaki dan čitati o mom seksualnom životu, perverznjaci jedni.

On se zabavlja sam sa sobom (ne onako kako vi mislite, molim lijepo). A ja čitam novine. Gloriju, da budem preciznija. Nemojte se sad čuditi ko pura dreku - da, čitam na godišnjem tračeve. I kod frizera isto, i još prokomentiram malo sa frizerkom, kao svako pravo žensko biće. Uglavnom, bek tu d topik, tako naletih na natječaj za novo lice RTLa.


I onda je krenula rasprava. Jasno mi je da se traže lijepa lica za TV, ali ne razumijem da je dovoljno da one budu samo zgodne - nisu li prvi uvjeti za voditelja njegov govor i dikcija, a tek kasnije dolazi fizički izgled? Bar bi trebalo tako biti...

Evo, Monika Kravić je meni jako zgodna (uživo još ljepša, nego na telki), ali žena ima govornu manu, a i govori kao da je jutros sišla s brda. Pa nije televizija izbor za miss (a danas upravo manekenke i preuzimaju voditeljski posao). Renata Sopek je možda nekome zgodna, njezini fizički atributi su očigledni, ali govori kao Zed (ili kako se već zvao) iz Policijske akademije! I sad baš čujem da će voditi novog Velikog buraza...

Ali definitivno prva na listi za voditeljski odstrijel bi mi bila ona bivša voditeljica lota. Nemam pojma kako se zove, ali znam da je danas neki šef tamo na HRTu. Njezino nerazlikovanje slova č i ć me dovodilo do histerije. A ko za qrac je svaki put morala upotrijebiti riječ tisuću (ili u njezinoj verziji tisuču)! Da je bar prešla na hiljadu...

Od mene nikada voditeljica, ali sigurno ima drugih koje su rođene za to, ali im ove ljepuškaste dobra-dok-ne-progovori oduzimaju i tu mogućnosti...

Ja sam učila.
On je navratio. S posla i malo, što bi se reklo, veseo.
Spekla sam palačinke. Napunila ih eurokremom. Na vrh stavila šlag i čokoladni preljev „Sladki greh“.
Znate onu scenu u kafiću iz "Kad je Harry sreo Sally"? Šlaaag, šlaaag, šlllllaaaagggggg, šššššlllllaaaaag, šlagšlagšlagšlagšlagšlagšššššlllll, šlag!!!
Slatko smo griješili...

Pedofilija (grč. pais; gen. paidos - dječak + fileo - volim) je seksualni nagon starijih prema djeci pretpubertetske ili ranopubertetske dobi istog ili suprotnog spola. Ujedno je i oblik spolne zloporabe i nasilja nad nemoćijima od sebe. Jedan od podtipova pedofilije je i incest.

Homoseksualnost je seksualna orijentacija karakterizirana estetskom privlačnošću, romantičnom ljubavi ili seksualnom požudom isključivo prema drugoj osobi istoga spola.

I sad se vi pitate kakve veze to ima jedno sa drugim? Baš nikakve! Jedino im je zajedničko to što su obje definicije dio moga današnjeg posta.



http://www.index.hr/clanak.aspx?id=280208 - Ajmo se jednom okupit pa šorat pedofile, one koji seksualno iskorištavaju djecu, a ne odrasle koji se vole!


EDIT:
Vidim da nekima nije ništa jasno... Potaknuta jednim postom i komentarima na jednom drugom blogu, samo sam ponudila definicije tih pojmova koji se često brkaju. Ako vam i dalje nije ništa jasno, skrolajte malo prema dolje, pročitajte par komentara pa će vam se valjda razbistriti. A ako vam još uvijek ne bude jasno, beznadan ste slučaj!

... natpis je koji sam ovih dana uočila ispod tabli koje označavaju invalidska parking mjesta. Primijetila sam to prvo u Savskoj ulici, kod skretanja na tzv. Zeleni val, a poslije i na još par mjesta u Centru.

Ima nešto smiješno u tome. Bar meni. Niti jedan moj poznanik, koji ima na svome automobilu naljepnicu da je invalid, zapravo to nije. Većinom su iskoristili povlastice teta i stričeva, kupili aute sa 0% poreza (ili kako je to već išlo) i prikeljili nalju da bi imali povlaštena mjesta. Onaj dio lažnih vojnih invalida neću niti spominjati!

Malo je onih kojima su takva mjesta stvarno i potrebna. Malo je onih kojima je život otežan, jer žive hendikepirani u odnosu na ostale, u ovoj neprilagođenoj zemlji. Malo ih je u odnosu na one koji u vlastitoj narcisoidnosti, lijepe te naljepnice na auto, i zauzimaju njihova mjesta. Ali takvima taj natpis nije niti namjenjen. Jer oni imaju svako pravo tamo se i stati.

U jednoj normalnoj zemlji, pošten „neinvalidni“ čovjek, ne bi lijepio naljepnicu invalid na auto!

U jednoj normalnoj zemlji, častan ratnik ne bi lijepio naljepnicu invalid-s-puškom, jer onaj s puškom nije invalidniji od onoga bez nje!

Ako ste sramežljivi, zatvorite ovaj blog, izmolite par Zdravo Marija pa se vratite!

Pričala mi je mama nedavno o čovjeku koji je ostavio ženu jer mu nije htjela pljugati (aka pružiti zadovoljstvo oralnoga seksa). I našao si čovjek drugu. Pljugericu, pretpostavljamo. Jednostavno, postoji neka neraskidiva veza između muškog pimpeka i ženskih ustiju (jezika, a ponekad i zubića). I to nam je svima postalo jednostavno normalno.

Ali kako se koplja još uvijek lome oko analca, tako je i sa finishem oralca (ili miješanog stila) – gutanje. Da li mu dopustiti da svrši nam u ustima ili se odlučiti za vanjsko (ili neko drugo) svršavanje? Da li u slučaju svršavanja u ustima progutati ili ispljunuti u neku salvetu ili nešto slično? Da li dopustiti ulazak mikrofončića (asocijacija na spermiće iz knjige iz biologije za srednju školu, op.a.) u naš želuček?

Rekao je ddadd da mlade pičke miriše i slatkastog su okusa, dok starije obično imaju težak miris (ponekad i smrad) i kiselkaste su. Ima ovdje možda koja iskusna, koja ima muda reći kakva je situacija kod pimpača? Može i anonimno...

U dosadi jučerašnjeg dana, odlučila sam protegnuti malo noge centrom grada. Ne solo naravno, nego sa dragilovićem. Za početak je parking bilo gotovo nemoguće naći jer su se izgleda svi gradski šmekeri vratili za Hvara, Zrća, Mrća i sada svoju bojicu, stečenu više u aparatu nego na žutom suncu, pokazuju Bogovićevom.

Nakon što smo se uguzili u nekoj od onih manjih uličica koje spajaju Gajevu i Zrinjevac, krenuli smo na slatkač. Logičan izbor je bio Vincek. Hodajući do tamo, razvili smo raspravu o tome kako je Vincek prodan šipcima, a kako ja kod njih sladoled ne jedem (dvostruki boravak u „Bolnici Fran Mihaljević“ aka Zaraznoj na odjelu za želučane problemčiće čitaj: salmonela), odlučismo pojesti sladoled negdje drugdje. Logičan drugi izbor bila je slastičarnica Millenium u Bogovićevoj.

I sad se vi pitate zašto ja na kraju nisam pojela taj sladoled? Zato što su cijenjene gospođe Grabim-kugle-(ne)perem-hvataljku bile sjebane te su nas preskočile na redu točno tri puta, te sam na koncu ja doživjela živčani slom, toliko jak da se nisam čak niti svađati htjela, nego sam mirno izašla van – bez sladoleda.

Inače, kod mene postoje dvije vrste ljutnje. Prva je ona svakodnevna, kad vičem, urličem i jebem mater svima. Ta je u principu bezazlena i prođe me za cca. pola sata. Druga je ona gora: šutim, frčem ustima, okrenem se na drugu stranu i odem... Traje doživotno. Ova druga situacija se dogodila jučer.

Odustavši trajno od sladoleda (ima u meni dišpeta ko u prosječnoj blitvarki – to ja vama dalmošice od milja), kupila sam bočicu Bistre na kiosku na Trgu. (preskočit ćemo onaj dio kada sam skoro razvalila vrata frižidera jer nisam skužila da su zaključana i da to frajer iz kioska kontrolira nekom ključ-brava-žica-struja vezom)

Nadalje se nameće jedno veliko pitanje: Gdje je nestala teta Liza??? Ne znate ju? Ma, morate ju znati... Teta Liza je ona fantastična teta koja peče palačinke na Cvjetnom trgu. Naime, razočarana ne jedenjem sladoleda odlučila sam svoju guzu počastiti palačinkom punjenom nutellom i lješnjacima, prelivenom čokoladnim preljevom. Ali ništa niti od toga jer teta Liza je nestala. Ovim putem umoljavam čiku Bandića da mi vrati tetu Lizu na Cvjetni, inače će biti rata!

Na kraju sam pojela kutiju kokica, koje moram priznati nisu dobre kao prije par godina. Naime, striček kokičar koji je na Cvjetnom prije bulao (izraz moje bake za pečenje isključivo kokica) je bio pravi majstor. Koristio je nekakvo crveno ulje kojim ih je posipao i bile su savršene – predivnog okusa i žućkastog (ne bijelog) izgleda. Ove jučer su bile one vulgaris, ko da sam ih doma napravila. Naravno, doma me ne bi koštale deset kuna za taj pizdek od škatulje, ali kad mi tako zamiriše, ne mogu im odoliti.

Definitivno događaj večeri je bila gospođa na Trgu koja je svom frajeru koji je hodao pored nje, na sav glas fino rekla: Mrzim kad perfektno napuniš ta svoja debela usta i onda laješ! Ja sam pukla od smijeha, a dragiloviće je samo dodao „tako i ti samnom razgovaraš“. Teta, vi ste moj idol!

Sad ste nakon naslova pomislili da sam nezadovoljna sisama koje vise, celulitnom guzom ili podbratkom, ali to definitivno nisu razlozi zašto sam se odlučila riješiti tijela koje me udomaćuje 23 godine... Moji razlozi su daleko dubokoumniji - moje tijelo je počelo jebeno zajebavati i to baš onda kada meni treba njegova potpora.

Odlučim početi učiti za ispite, a glava me počne odvratno boliti, a kod moje glavobolje nikakve tablete niti metode ne pomažu.
Odlučim se malo druškati sa dragim i u sredini druškanja me ulove grčevi od stopala, preko listova i bataka, do guzova.
Odlučim izaći van ko prava pica - jebeno se sredim i onda me primi napadaj alergije kojemu niti moje tabletice niti inhalatori ne pomažu, nos mi se nakon par brisanja pretvori u crvenu masu, kihanje ne prestaje...
Odlučim izaći van u novim sandalicama koje imaju petu od -1cm i dobijem žuljeve posvuda.
Pustim nokte, lijepo ih uredim i oni uspiju popucati baš u sred grada, kada se trebam naći na kavici sa frendicom kojoj je uvijek svaka dlaka na svom mjestu.
Idem na plažu sa društvom i otkrijem da mi se na jednom komadu noge potkralo 10tak nepočupanih dlaka - mislim da je ovo moje tijelo teoretski nemoguće osakatiti od svih tih dlakurina bez greške.
Primjera je bezbroj!

Moje tijelo je jednostavno počelo zajebavati i ja sam ga se odlučila riješiti! Na mail primam ponude...

Kako mi i ime kaže, gradnja mi je u krvi. Tako smo sa prvim danima godišnjeg odmora, moj dragilović i ja odlučili krenuti u građevinske radove. Prvo na repertoaru je bilo keljenje pločica u sporednu kupaonicu naše vikendice (vikendica zapravo nije naša, nego njegova, ali što je njegovo je i moje; ono moje ostaje samo moje, naravno). Zapravo se radi o prostoru od 2 m2 koji udomaćuje jednu wc školjku (sa jeftinom plastičnom odličnom-za-kenjanje daskom) i mali lavabo (umivaonik po naški) u kojem ne možete oprati ruke da ne zalijete sve oko sebe.

U trenutku mog ulaska u ovu kenjaonu (jer zapravo to niti ne možemo nazvati kupaonicom) na zidu su se već nalazile pločice (bijelo-smeđe), a na podu neidentificirana zelena masa (mislim da će me dragi razbaštiniti zbog ovakvog opisa njegove voljene vikse).

Prvi korak je bio kupiti pločice. Odredište Pevec. Veliki hrvatski lanac imamo-sve-i-više-od-toga prodavaonica, koje izgledaju kao nedovršeni hangari bez uporabne dozvole. Našavši tamo jeftine tera-kota (kako god se to pisalo) pločice, odlučili smo ih ubosti. Kako nam je trebalo 2 m2 (+otpad), a paket pločica je sadržavao 1.86 (ili tako nekako), shvatili samo da ćemo morati uzeti dva paketa, što nam je bilo opako tu mač.

Čudilo me da u dućanu ima otvorenih paketa iz kojih je naočigled falilo pločica, pa sam priupitala prodavača da li prodaju po paketima samo, ili mi može dati i ovaj otvoreni po nižoj cijeni. Odgovor je bio očekivani – prodaju samo po cijelim paketima, a iz ovog otvorenog zamjenjuju strgane pločice, kojih se nađe. Onda sam ga ja fino pitala da li mi može dati koju strganu pločicu (jer će meni i onako faliti samo po rubovima dijelovi) da ne kupujem čitav paket, a prodavač mi je bahato rekao da ne može! Dakle, oni će rađe baciti u smeđe taj otpad, nego imati zadovoljnog kupca.

Zapravo je i logično jer me ovako prisiljavaju da im ostavim 100 kuna više. Sve bi to bilo ok da je prodavač normalan čovjek, a ne neki napuhanko koji misli da je dobio jack pot na nacionalnoj lutriji kad šljaka kod peFca u onoj manduri. Posebna priča su ti lijeni prodavači, koji samo međusobno žlabraju, a na pitanja odgovaraju u svom lijenom dalmatinskom štihu.

Uglavnom, uzela sam jedan paket (osmislivši poseban plan, što ću umjesto one tri polovine pločica koje mi nedostaju) i krenula doma. Tamo me dočekalo posebno iznenađenje – gotovo svaka pločica je na sebi imala oštećenje!!! Iako se radilo o jeftinoj robi, dodatno sniženoj na akciji, po zakonu, prodavač treba posebno istaknuti robu sa greškom. Nije mi se dalo vraćati, jer svejedno se radilo o sporednom wc-u u sporednoj kući, ali da mi je bilo za doma čuli bi me svi tamo!

Onda je uslijedio bauštelski dio – miješanje ljepila, ljepljenje pločica (+ rezanje naravno) i na kraju fugiranje! Dragilović i ja smo to odradili majstorski, a naša sraonica je nikada ljepša! Toliko dobro izgleda da smo, iako oboje ljenčine, izbjegavali koristiti donju kupaonicu, nego smo trčali na kat diviti se ljepoti našeg novog wc-a kada god je majka priroda zazvala!

Ako netko treba dobrog keramičara tj. keramičarku, nek se javi na mail!

Nećete me se riješiti tako lako...

Budem vam sve pričala. Uglavnom, prava bauštelka u meni se probudila... Ma čuti ćete.

Bacam se sada na čitanje vaših blogova, a na mailove odgovaram čim uspijem otvoriti svoj gmejlić!