Jazzie

U dosadi jučerašnjeg dana, odlučila sam protegnuti malo noge centrom grada. Ne solo naravno, nego sa dragilovićem. Za početak je parking bilo gotovo nemoguće naći jer su se izgleda svi gradski šmekeri vratili za Hvara, Zrća, Mrća i sada svoju bojicu, stečenu više u aparatu nego na žutom suncu, pokazuju Bogovićevom.

Nakon što smo se uguzili u nekoj od onih manjih uličica koje spajaju Gajevu i Zrinjevac, krenuli smo na slatkač. Logičan izbor je bio Vincek. Hodajući do tamo, razvili smo raspravu o tome kako je Vincek prodan šipcima, a kako ja kod njih sladoled ne jedem (dvostruki boravak u „Bolnici Fran Mihaljević“ aka Zaraznoj na odjelu za želučane problemčiće čitaj: salmonela), odlučismo pojesti sladoled negdje drugdje. Logičan drugi izbor bila je slastičarnica Millenium u Bogovićevoj.

I sad se vi pitate zašto ja na kraju nisam pojela taj sladoled? Zato što su cijenjene gospođe Grabim-kugle-(ne)perem-hvataljku bile sjebane te su nas preskočile na redu točno tri puta, te sam na koncu ja doživjela živčani slom, toliko jak da se nisam čak niti svađati htjela, nego sam mirno izašla van – bez sladoleda.

Inače, kod mene postoje dvije vrste ljutnje. Prva je ona svakodnevna, kad vičem, urličem i jebem mater svima. Ta je u principu bezazlena i prođe me za cca. pola sata. Druga je ona gora: šutim, frčem ustima, okrenem se na drugu stranu i odem... Traje doživotno. Ova druga situacija se dogodila jučer.

Odustavši trajno od sladoleda (ima u meni dišpeta ko u prosječnoj blitvarki – to ja vama dalmošice od milja), kupila sam bočicu Bistre na kiosku na Trgu. (preskočit ćemo onaj dio kada sam skoro razvalila vrata frižidera jer nisam skužila da su zaključana i da to frajer iz kioska kontrolira nekom ključ-brava-žica-struja vezom)

Nadalje se nameće jedno veliko pitanje: Gdje je nestala teta Liza??? Ne znate ju? Ma, morate ju znati... Teta Liza je ona fantastična teta koja peče palačinke na Cvjetnom trgu. Naime, razočarana ne jedenjem sladoleda odlučila sam svoju guzu počastiti palačinkom punjenom nutellom i lješnjacima, prelivenom čokoladnim preljevom. Ali ništa niti od toga jer teta Liza je nestala. Ovim putem umoljavam čiku Bandića da mi vrati tetu Lizu na Cvjetni, inače će biti rata!

Na kraju sam pojela kutiju kokica, koje moram priznati nisu dobre kao prije par godina. Naime, striček kokičar koji je na Cvjetnom prije bulao (izraz moje bake za pečenje isključivo kokica) je bio pravi majstor. Koristio je nekakvo crveno ulje kojim ih je posipao i bile su savršene – predivnog okusa i žućkastog (ne bijelog) izgleda. Ove jučer su bile one vulgaris, ko da sam ih doma napravila. Naravno, doma me ne bi koštale deset kuna za taj pizdek od škatulje, ali kad mi tako zamiriše, ne mogu im odoliti.

Definitivno događaj večeri je bila gospođa na Trgu koja je svom frajeru koji je hodao pored nje, na sav glas fino rekla: Mrzim kad perfektno napuniš ta svoja debela usta i onda laješ! Ja sam pukla od smijeha, a dragiloviće je samo dodao „tako i ti samnom razgovaraš“. Teta, vi ste moj idol!