Taj studentski život vam je divna stvar. Ne radiš, ne dižeš se prije podne, trošiš novce (ajmo realno, kod nas većinom od staraca), dane provodiš na kavama, noći po klubovima... (he, vi koji niste upisali fakultet niti ne znate što propuštate) Ali onda naravno dođu ispitni rokovi kada se sve ispretumba. Posebno su atraktivni ovi u 9. mjesecu jer onda svi lovimo zadnji vlak za uvjet! U tom periodu moj život se potpuno promijeni – više ne gledam tv samo ovako, već držeći knjigu u ruci, ne popijem 5 kava dnevno, nego samo jednu ili dvije, ne izlazim svako večer, nego samo dva puta tjedno... Vidite – žrtva je velika!
I tako se ja jučer navečer namjestim na svom krevetiću s najboljom namjerom da ću učiti. Uzmem knjigu od 800 stranica (sva sreća da ih ne treba sve proučiti) i hoću krenuti. Prvo sam doživjela višestruki orgazam zbog svoje prije par minuta napisane prve vijesti za naslovnicu bloga pa od sreće nisam mogla učiti. Došavši k sebi, krenula sam.
Na trećoj stranici knjige upalila sam telku (radio je naravno cijelo vrijeme svirao). Na RTLu je bila repriza Sanjinog showa o ljepoti – prošli tjedan sa ženama, ovaj put sa zgodnim muškarcima. Bio je tu neki Hercegovac lep ko greh, ali samo dok ne progovori; neki prezgodan ginekolog kojemu bi ja picu pokazivala kada god treba sa osmijehom na licu; Mario Valentić – on se jednom okrenuo zamnom na rolanju na Jarunu (valjda je bio očajan); nogometaš koji hoda s manekenkom (i voditeljicom, naravno – to je jedna osoba sa višestrukim talentima), nevjerojatno normalan i simpatičan; presimpatičan boksač, iako bi se ja uvijek bojala hodati sa takvim frajerom da me ne zašuta kada ga razljutim – fućkaš ti to, ovog svog ja mogu zašorati kada treba, ali da me ovaj opali ljevicom samo jednom, složim se odmah na pod...
Odgledavši emisiju, vratila sam se knjizi. Sljedeća stanica je bila peta stranica, kada sam odlučila postaviti zavjese u sobu. Naime, kako sam totalno uncool osoba, tako moja soba ima zavjese (istina, nije ih imala dok nisam našla upravo savršene u Meblu za manje savršenu cijenu). Kad sam i to napravila, mogla sam se uredno vratiti knjizi – taman sam trebala preći uvod, predgovor i to, i doći do pravog poglavlja...
Išlo je dobro – do osme stranice. Tu mi je uletio u sobu kreptil puta dva komada, pa morala sam po partviš i počiniti genocid. Jednog sam skarfejsirala, ali njegovo tijelo je mistično nestalo, a drugi mi se izgubio. U tom trenutku sam preselila mjesto radnje u dnevni boravak. Tu sam nastavila...
Došavši do 10. stranice, odlučila sam si uzeti još koju pauzu, pa sam išla skidati dekore koji su dijelili blagavaonicu od dnevnog boravka. Noć prije sam u istoj maniri okrenula stol u blagavaonici. Na 15. stranici sam si spekla pomfri sa vegetom (nemojte se čuditi, nego probajte! pommes sa vegetom je puno finiji nego sa soli). Do 30. stranice sam izdržala jedući to moje kulinarsko čudo...
Ali onda je na telki počeo dokumentarac o ciganima (romima pravoslavcima) koji jednom u životu moraju proći na koljenima put od 800 m, na grčkom otoku Tinos. Francuski dokumentarac, u pozadini sa Bregovićevom Ederlezi, je bio odličan! Posebno me šokirala jedna mala ciganica koja me fizički jako podsjećala na mene. Mora da je istina ono što mi mama oduvijek tvrdi: da sam ispala iz ciganske čerge pa me kupala u mlijeku da bi mi koža pobijelila!
U 5am, ja sam stala na 50. stranici... Do tada sam još otplesala jedan guzično-trbušni ples na La Torturu, vrištala sa Elementalom „ne vrijediš tolko dušo, precijenila si se...“, pila vode 15tak puta, provela na balkonu pola sata gledajući noć (da bar pušim, bi si jednu i zapalila).... Danas nastavljam od 50. do 200 stranice!
Post je objavljen 31.08.2005. u 14:56 sati.