Vjerujem da svaki čovjek obiluje talentima. Vjerujem da je svakom dan više nego jedan. Naš zadatak kada tako pogledate uopće nije težak. Treba prepoznati samo jedan od tih nekoliko i raditi na njemu. Kažu da je talent samo 20% uspjeha, ostalo je rad. Znači, ako prepoznamo talent koji čuči u nama već smo jednu petinu ispred svih ostalih... Nije tih 20% samo. Naravno, naše zadovoljstvo što radimo nešto za što posjedujemo „od B(l)oga“ dani talent može samo rasti... Razmišljajući tako o talentima, vrtim u glavi svoj život i razmišljam koliko sam ih samo potratila.
Propao talent broj 1.
Već vam rekoh da sam kao klinka bila dobra „gumi-gumičarka“. Ne bi mi to neki poziv bio, ali da su moji roditelji bili malo pronicljiviji, možda bi to shvatili kao znak pa me upisali na gimnastiku ili nešto slično.
Propao talent broj 2.
Tamo negdje u 5. osnovne dohvatila sam se knjige iz glazbenog i starog sintesajzera, te naučila svirati. Koliko god nevjerojatno zvuči, nakon dva mjeseca vježbe (bez ičije pomoći) naučila sam čitati note (violinski i bas ključ) te sam svirala klavirske skladbe sa dvije ruke (ala „Für Elise“) – ujedno potrgavši dio tipki na sintu od toliko lupetanja. Tu je moja roditeljica pokazala malo zainteresiranosti te me upisala na tečaj sintezajera. Iako je profesor na prvom satu rekao da sam ja prenapredna i da bi me trebalo upisati u muzičku školu, moje prevelike godine bile su prepreka i moja majka je tu zastala. Da je pokazala malo inicijative, otkrila bi da se u muzičkoj školi može završiti i dva razreda u jednoj godini, te sam mogla sve stići. Kupivši piano, za privatne sate nismo imali novca. Tako je i to otišlo u Honduras.
Propao talent broj 3.
Krajem osnovne škole, nakon 6. godina bavljenja pjevanjem u zboru, razmišljala sam o kasnije studiranju solo pjevanja. Ali nedostatak osnovne glazbene škole bio je problem, koji se mogao riješiti upisom u dvije srednje – običnu i pripremnu za glazbenu. Nisam bila spremna na toliku žrtvu. I iako sam nastavila još godinama pjevati po zborovima, nikada od mene diva.
Propao talent broj 4.
Krajem osnovne pokazala sam talent za glumu. Nazovimo to glumom, iako bi to više bio scenski nastup, literatura, književnost u jednom. Vodila sam sve školske priredbe, snalazeći se pred mikrofonom bez problema, bez treme, bez grešaka. Recitirala sam na školskim priredbama, sudjelovala na Lidranu recitirajući poprilično teška djela... Gutala sam knjige u enormnim količinama, raspredala sa profesoricom hrvatskog na posebnim satovima o poeziji. Početkom srednje škole nešto me puknulo pa sam se posvetila pisanju. Pisala sam stvari koje, danas kad pogledam, ne shvaćam da sam mogla ja napisati. Dapače, danas uopće ne razumijem što sam htjela reći. Tadašnja profesorica hrvatskog je svršavala na moje literarne uratke i jedina sam od 30 ljudi u razredu dobivala 5 na zadaćnicama. Moj literarni vrhunac je trajao godinu dana. A onda je nestao.
Propao talent broj 5.
Kako je srednja škola odmicala, pokazivala sam sve veći talent za matematiku. Uvijek je on postojao, ali je do tada bio pomalo prikriven, da bi naglo isplivao. Trebalo je raditi, trebalo je vježbati... meni se nije dalo. Nisam upisala PMF, a mogla sam. Bio mi je alternativa. Ali nekako su se stvari poklopile da sam odustala.
Upisala sam faks za koji sam pokazivala nekakav talent. Ne ide mi loše. Ne ide mi uopće loše. Ipak, pitam se da li je to bio pravi izbor i da li sam možda potratila ono što mi je bilo dano. Pitam se da li sam propustila svoju šansu da budem možda ne samo dobra, nego i više od toga, u nekoj drugoj struci. Ne brinite se, nisam poludila, nisam depresivna, ali učenje za ispite budi u meni svakakva preispitivanja pa i da li sam možda pogriješila! Iako, bojim se da nikada neću saznati...
Razmislite malo, koliko ste vi svojih talenata profućkali! I da li bi možda bili sretniji da je drukčije ispalo...
EDIT:
Ispričavam se blogerici Ipanemi, što sam posjedovala talente, što sam ih potratila, što razmišljam o tome i što sam to napisala na svom blogu! Jer ipak ona je isto potratila svojih nekoliko talenata i to napisala na svom blogu, te je automatski moj post plagijat! O tome je obavijestila na mom blogu, naslovnici te www.forum.hr (podforum: blog).
Dragi blogeri, vodite računa o svojim temama! Jer ako pišete o BigBrotheru, možda je netko već napisao nešto o tome, o Katrini isto, o Baru isto... A o ljubavi tek! Nemojte slučajno napisati pjesmu o ljubavi jer mnogi su je već napisali!