Jazzie

Svakih par mjeseci (intervali se mijenjaju) moja mama izađe s posla. Sjedne na tramvaj i pravac Rebro. Sjedne u čekaonicu i čeka. Promatra žene oko sebe. One svjesne svoga stanja pomirene sa sudbinom i one druge, poput nje, koje virkaju okolo pokušavajući u drugima koje se nalaze u istoj situaciji, pronaći utjehu. Možda ove prve niti ne postoje – možda su to samo ove druge sa krinkom.

Kada je pozovu uđe unutra i skine se. Doktorica uzme veliku igletinu i zabode je u dojku moje mame te iz nje isisa uzorak. Nekada na jednom mjestu, nekada na tri. Mama se obuče i vrati na posao.

Taj dan je nervozna, krhka, plaha, plačljiva, nesigurna. Sljedećih par prevladava u njoj nevjorojatna nježnost, ali i iščekivanje. Jave joj rezultate: telefonom ili sama ide po nalaze pa na tumačenje. Do sada je rečnica uvijek ista: „stanje je nepromijenjeno, dođite nam za tri mjeseca“.

Kada prođu ta tri mjeseca (ili šest), priča se ponavlja. Sve ispočetka. Strah, borba, iščekivanje. Pitam se samo do kada.