Azra je kultni bend Novog vala. Ali što ja to vama uopće govorim – to svi znaju. Vjerojatno neki i bolje od mene, obzirom da se ja tih davnih dana nisam niti rodila ili sam u krajnjem slučaju još uživala u čarima Trešnjevačkih (a tako su se zvali u to vrijeme) mališana. Azra spada u meni jednu od najdražih grupa ikad. Svima koji me poznaju to zvuči pomalo čudno jer ja ne izgledam kao osoba koja sluša Azru.
Nameće se samo po sebi pitanje, kako izgledaju osobe koje slušaju Azru, i što ih to razlikuje od mene. Ili mene od njih, votever. Nisu to nikakva pametovanja moje sitne duše, nego ono što ja primijetih kroz sve ove duge godine moga kratkog života. Naime, od klinaca mojih godina Azru su slušali samo oni nekakvog „žešćeg“ opredijeljenja. Dapače, moja sklonost Azri nije rezultirala ljubavlju prema niti jednom drugom bendu sličnog glazbenog izričaja (puna sam nekih mudrih izraza danas: „glazbeni izričaj“, wtf?).
A sve je počelo zbog jednog dečka. Mi žene smo općenito sklone zbog frajer ići protiv sebe. Nisam niti ja neka velika iznimka. Bar u tim godinama nisam bila, sad bi se već dalo o tome raspravljati. Tih davnih dana, negdje na sredini 4. razreda osnovne škole, kada su se trobojnice počele slobodno vijoriti ovim prostorima, a Thomspon još nije imao zuba, moja osnovna škola se odlučila renovirati. Glupo zvuči. Ajmo ispravak netočnog navoda: gospoda iz ministarstva čega god odlučila su proširiti školu po pravom mejd-in-kroejša sistemu - za vrijeme trajanja nastave. Tako su nas školarce prevozili busevima svaki dan u jednu drugu školu. Napisala bih rado susjednu, ali nije baš bila u susjedstvu pa zato to nisam niti napisala – logično, kaj ne?
Ako nastavim ovim tempom, negdje za pola sata ću doći do poante pa najbolje da preskočim neke dijelove i prestanem ubacivati ove glupe digresije u post. Dakle, jednog dana, pri povratku s nastave, mojem razredu u busu su se pridružili i neki stariji dečki. A među njima i čovjek mog života. Zaljubila sam se. Svojim tajnim kanalima došla sam do krucijalne informacije o identitetu mladog gospodina u vidu njegovog imena – Hrvoje ili od milja Hrva, i one još bitnije – da sluša Azru.
U tom trenutku krenula je moja potraga. Od ujaka nabavih dvije Azrine kazete (Sunčana strana ulice I i II) i bacih se na preslušavanje. Ne treba niti reći koliko mi je ta mjuza bila glupa. Pjesme su mi bile bez rime (kakva je to pjesma u kojoj se zadnji slogovi ne poklope, ljudi moji!), bez melodije i u izvedbi nekog kretena koji nema veze s pjevanjem. Teme pjesama su bile toliko glupe, da bi gluplje od njih mogla jedino ja izmisliti za potrebe bloga. Uglavnom, silovala sam neprestano svoje uši tim čudnim Štulićevim zvucima.
Nikada neću zaboraviti kako sam navila svoj stari kazić do daske i pjevala na sav glas „fa-fa-la-si-mi-ti-fala-ti“. Stara je upala u sobu i rekla mi da se prestanem derati takve prostote, da se čujem jače nego sirena za opću opasnost (to je bio isto hit u to vrijeme). Ja je uopće nisam kužila o čemu priča, kakve prostote, pa to su obični tonovi solmizacije (doremifasolatido, kužite, u malo drukčijem poretku).
Kakva je situacija danas? Hrvoje je davna prošlost. Zavesti ga nikako nisam uspijevala (nikad prava koketa od mene), a kad se okrenuo drogi nekako sam i prestala pokušavati. Tko zna gdje B(l)ogu sada dane krade. Ja sam odrasla. Naučila „fafati“. Ali Azra je ostala. Volim je. Volim jako. Ajde, rađe „Volem“! Sviđa mi se taj oblik sa „e“, onako je balaševićki.
Post je objavljen 11.09.2005. u 15:37 sati.