Jazzie

Bolujem od sindroma starijih ljudi te stan pretvaram u skladište. Zapravo, moji baka i deda su se davnih dana pobrinuli za to, ali u meni nema dovoljno motivacije da ja to sve dovedem u red. Tako na balkonu posjedujem čitavu kolekciju rabljenih čavala i šarafa. Svakome tko je bar jednom bio u željezariji jasna je besmislenost moje kolekcije jer su cijene te robe stvarno minimalne. Ali ja to čuvam, da se nađe kad zatreba.

Isto tako posjedujem i kolekciju heklanih stolnjaka i tabletića (pozdrav Beštijici). Iskreno, stvarno mi je žao baciti to sve jer se sjećam koliko su ljubavi, vremena, truda i rada moja baka, prabaka i generacije prije njih, uheklale u te stvarčice. Iako nisam ljubitelj takvog ukrašavanja stana, za to će u mojim ormarima uvijek biti mjesta.

U vlasništvu moje obitelji se nalazi i nekoliko parcela zemlje u Gorskom kotaru. Lokacije je predivna. Samo par kilometara udaljeno od Bjelolasice, u selu gdje završava cesta i dalje vode samo kozji putevi, a nad kojim se nadvija Klek i njegove vještice. Iako gradnja vikendice u tom zaseoku nikada nije nadišla naša maštanja, ja oduvijek vjerujem da bi sva ta hand-made ostavština u toj potencijalnoj planinskoj drvenoj kućici strmog krova, našla svoje mjesto.

Tako čuvam i čitave kolekcije ručno rađene posteljine. Davnih dana moja prabaka je kupovala bijelo oštro platno, te ga krojila i šivala na onim starinjskim mašinama, da bi zatim na njega rukom vezla različite ornamente. Konačna proizvod su bile jastučnice i šliferi (ne znam koji se službeni hrvatski izraz za to - navlaka za poplun?).

I sinoć, u vrijeme kada je blog proradio, a postovi su počeli samo iskakati, rekoh Puntiću da idem presvući posteljinu i u krpe pa ga čitam sutra. Pitao me čovjek kakvu posteljinu ću staviti i iz toga je proizašao ovaj post. Naime, samo za njega sam izvukla jednu od tih starih posteljina iz moje kolekcije, kojih se Puntić grozi i koristi ih za svoga psa. Šlifer sa čipkom ukrašenom rupom u obliku romba i jastučnice sa različitim vezom. Stvar bi bila još efektnija da sam upotrijebila stari poplun u boji, umjesto ovog svog bijelog antialergijskog. Posebno sam se iznenadila kad sam shvatila da to mora da stoji u ormarima već sigurno 5-6 godina jer je posteljina kruto uštirkana što je bila praksa moje pokojne bake...


Recite vi što želite protiv tradicije, ali mene nekako raznježi. I zato jedva čekam svoju planinsku kućicu koju ću natrpati ovakvim tradicionalnim stvarima, a svoje zagrebačko buduće gnijezdo rasteretiti i pretvoriti u moderni brlog.