Frankfurt bitch

28 veljača 2024


U miješanom otpadu
leže steroidi,
zrak reže miris kanabisa,
a zvuk padajućih limenki odjekuje između zidova i katova
i prožima se s tonovima teškog kašlja.

U prolazu mu kažem da mora pazit na sebe.
Više ne postavljam pitanja.
Ne odgovara da sam staromodna.
Zveket stakla i lima,
mirisi i gubici progovaraju.

Prima me za ramena,
grli,
duboko pogleda u oči
i
ponavlja
"Jednom se živi!".

Izlazi,
a vjetar snažno zalupi vrata.


220


otkucaj

26 veljača 2024


Razgovarali smo telefonom.
Prepričavali dan.
Slušali su oboje.
On je ležao kraj mene, dijete u svom krevetu.

- Iako su se tvoji roditelji rastali kad si bio mali i znam da ne posjeduješ nikakva sjećanja o njima u zajedništvu, ti si njihov, oni su tvoji.
Ona zna kad ga pogleda i poslije 14 godina što mu na licu piše.
Nije bitno kratko vrijeme koje su proveli skupa.
Dijelili su iste zidove.
Zna kakvog je raspoloženja i osjećaja kad ga vidi.
Tvoj tata zna da je tvoja majka čegrtuša koja grize i ne pušta nikad.
Pa makar i sama poginula.
Rekla je da ju je savršeno opisao.
Za tebe prevrće i brda i doline.
Iako nisu prepoznali ono najvažnije, ta veza ostaje za cijeli život.
Ostala je u tebi.
Kucanje tvog srca je ta ljubav.
Tvoja mama i tvoj tata.
U tvojim najsretnijim i najtužnijim trenucima postojite samo vas troje.
Staje svijet.
I tada ne postojimo ni ja, ni tvoj drugi tata.
Da je situacija mogla biti drugačija, dala bih svaki trenutak svoje sreće da ti imaš ono što nikad nisi proživio s njima.
- glas mi je treperio, a oči suzile. Nisam mogla izgovarati riječi kako treba. Da sam na njegovom mjestu, u njegovim godinama, htjela bih čuti. Nitko mu nikad nije rekao. Ne mogu prenijeti ponovno te riječi, niti svaku od njih, ni taj trenutak. Neponovljivo je. Šutjeli su obojica. On me gledao, dijete je zanijemilo.

- Ti si i našu antiljubavnu dramu pretvorila u romantiku. - on mi je odgovorio s blagim osmijehom i nevjericom da razbije tišinu.

- A ti, ti si moja M. Dobro me slušaj, ovo govorim rijetko i skoro nikome, ali volim te. Jedva čekam da se vidimo! - odgovara mi dijete s druge strane.

Otišli su obojica na spavanje.
Dolazi mi glasovna poruka.

- Tebi treba podignut spomenik. Ti si žena koja je nevjerojatno proširuje svoje vidike. Toliko si sposobna stavit se u tuđu kožu da je to nešto čudesno. U šoku sam jer si nevjerojatno čudo od žene! Točno si zamišljam kako si mu to izrecitirala u trenutku inspiracije iz duše, ali tvoje duboko razumijevanje drugih ljudi je nešto magično. Bez teksta sam i uvijek me ponovno iznenadiš. Koliko imaš strpljenja i razumijevanja za druge ljude. Jesi ti čovjek ili vanzemaljac koji samo glumi da je čovjek? Blagoslov si za njega, za mene, svog muža, sve nas. Taj je dobio na lutriji! Ti si nas pomirila i sve povezala u jednu malu zajednicu koja se voli. On je presretan išao u krevet. Nikad takvo nešto nije čuo ni od koga od nas. I poslije praznika je bio presretan. Stalno je ponavljao kako si bila brižna, pažljiva prema njemu i da se osjećao poput princa. Hvala ti! - izgovara lepršavo, smije se i sretna je.

Nas dvoje zauvijek sjedimo na drvenim stepenicama.
Šestogodišnji dječak s malenim crnim naočalama i dvadesetogodišnja uplašena djevojka.
On me prima za ruku, grli i pita:
"A ti si sad moja prijateljica?
.

220



24h

23 veljača 2024

Šalje mi poruku u šest ujutro.

"Ovo sam te uslikao na našem prvom spoju.
Na današnji dan prije osam godina.
Utopila si žene, grad i vrijeme u meni."

120

Ne podnosim kavu,
ali postoji jedna jedina.
Govori mi o akciji.
Stavlja u košaricu šest čašica.
Lješnjak, karamela, cappuccino.
Ponavlja varljivo za nas dvoje.

Ujutro mu donosim jednu.
Ne želi.
Odbija.

"Sve su tvoje.
Želim da ti uživaš u njima.
Svaku kap bih dao tebi pa makar mi o životu ovisile."

Bolestan je.
Cijelu noć ga pazim.
Spavala sam dva sata.

"Što da umirem?
Ti ne bi mjesec dana spavala?"

Noć je stvorena za svaki par.
U njoj se miluju spokoj i tišina,
stapaju baršunaste riječi i ljepljivi zagrljaji.
Mi smo svaki par u sekundi.
Vi ste svaki par.
U različitoj nijansi ljubavne.
U specifičnoj vještini kompleksne umjetnosti.

"Stani ovdje da te uslikam na kraju ovog dana.
Svakim korakom još jedan zapis.
Odbacuj komad po komad odjeće,
dođi
i
zatvori oči."

kištra

21 veljača 2024


grijota je zaboravt
breberno u visine
otavu na livade
mires kamare
vojčicu nad peći
štrucu na tanjiru
vanjkuš đe su suze ostale
i kupcu tropce nuz pun žganjčenjak

žmikala i zemljela sem dijel sebe
luč bacla u dalek kipec
nisem tepca
z mijenu ste
tujkar
zanavek
denes i zutra
navek sem doma
moram samo preposlovt



kištra - kutija
grijota - grijeh
zaboravt - zaboraviti
breberno - zimzeleno
u visine - u visini
otava - kasnoljetna druga košnja trave
mires - miris
kamare - veliki stog od snoplja pšenice
vojčicu - konopac za sušenje rublja koji se vezao između stupova hodnika ili iznad peći
štruca - kolač od dizanog tijesta izduženog oblika
tanjir - tanjur
vanjkuš - jastuk
đe - gdje
kupcu - čašu
tropca - rakija od tropa, koma
nuz - uz
žganjčenjak - teški zemljani ili željezni lonac u kojem su se kuhali žganci
žmikala - cijediti tkaninu
zemljela - samljela
sem - sam
dijel - dio
bacla - bacila
kipec - slika
nisem - nisam
tepca - ona koja se skita
z mijenu - sa mnom
tujkar - ovdje, tu
zanavek - zauvijek
denes - danas
zutra - sutra
navek - uvijek
preposlovt - progovorit


220

okno

20 veljača 2024

šareni svijet s druge strane zaslona
nudi opasan ples na krhkoj niti

pokrete gorke tame i prejakog svjetla

hejteri vrebaju i progone
grizu ih
nesigurnosti
nedostaci
ljubomore

viču
pljuju
probadaju
riječima
koga stignu

svijet oko sebe

neprestano pozitivni truju svojim
pretvaranjem
ulizivanjem
bježanjem
potiskivanjem


oba pola neiskrenost veže u struku
spaja im ruke
sapliće jezike
i vodi stopala do klizišta
u isključivost

žude za pažnjom
u zboru bijesa
ili
letu iznad stvarnosti

čuvajte se


220

r&m

14 veljača 2024


pijemo čaj
dodiruješ mi prste
u očima ti art nouveau
u očima mi art deco
ako te pitam da mi kažeš nešto
reći ćeš
posebna si
dok koračam ovom zemljom
ili pratim te s nebesa

napominješ
ako odlučiš ikad ići,
hodaj za svojom srećom

šejtani mi ne sikću na uho otkad si primila moju ruku
uspavala si nesretnog dječaka
živim poemu beskraja i vječnosti
moj si jedini kip na oltaru
otrov i protuotrov
zvijezda koju slijedim
svaka žena na planeti
himna mom postojanju
najsigurnije
i najtoplije mjesto za useljenje
rast je započeo s odrazom u tvom pogledu
sve počinje i staje
u tvom srcu

a ti, to si ti
- sve



220

Amour

12 veljača 2024



220

Bila je dvije godine starija od nas.
Posebna.
Jaka kad je život objavio rat.
Poludugu crnu kosu je imala uvijek u repu, crne oči je ponekad naglasila s malo šminke, a put i stas veselim bojama te trapericama i samtenim hlačama.
Upoznala sam je u četvrtom razredu u grupi na početnom njemačkom jezikom.
Mi smo, djeca, učenici četvrtih razreda iz područnih škola, dolazili svake srijede na strane jezike u matičnu školu. Ona i brat su bili nova lica za moj razred i mene.
Zanimalo nas je sve, a nismo pitali ništa.
Od petog razreda smo pohađali isti razred. Tada je imala trinaest godina.
Odrasli bi pitali za krvna zrnca i vjersko opredjeljenje.
Za nas su bili djeca.
Otac je nije pustio u školu bez brata.
Majka im je umrla dok su bili u nižim razredima.
Doma se brinula za kućanstvo i bila mama svojoj trojici braće.
Jedan je bio tek maleno djetešce.
Nije imala vremena za učenje.
Srednju školu nije pohađala.
Udala se veoma brzo poslije osnovnog obrazovanja.
Svojevoljno ili ne, ne znam.
Bila je borbena, hrabra i imala je poštovanje svih u razredu.
Odgovorna i ozbiljna.
Znala je odgovoriti na svako pitanje nas mlađih djevojčica.
Mi smo je jako voljele jer nam je bila poput starije sestre.
Znam da danas ima četvero djece
i osmijeh na licu.
Najjača.


Ljubav

09 veljača 2024


Plakala sam jednu noć jer sam se sjetila školskog doba.
Vrtuljak nostalgije, ponosa, čežnje i sjećanja.

R. je išao sa mnom u razred,
Od prvog do osmog, iako je stariji godinu dana.
Pri rođenju se nagutao plodne vode.
Sjedili smo skupa prve četiri godine.
Išao je po prilagođenom programu.
Prvo bih riješila svoje zadatke, a potom njemu pojašnjavala.
Svaki dan, svaki predmet.
Bili smo dvorazredna kombinacija i učiteljice nisu imale previše vremena.
Ne sjećam se asistenata i pomoćnika u nastavi u tom periodu.

U prva četiri razreda je naučio pisati i jednostavne operacijske radnje s brojevima do sto.
Volio me.
Njegova mama mi je uvijek zahvaljivala za svu pomoć.

Prije petog razreda su mi saopćili da ću ići s njim u razred kako bih mu i dalje pomagala.
Od tada je sjedio s I. koji mu je bio susjed i najbolji prijatelj. On ga je svih godina pazio u autobusu na putu od škole do kuće. Htjela sam sjediti s djevojčicom pa su njih dvoje odabrali klupu iza mene. Ako se radilo o grupnom rasporedu sjedenja, ja bih uvijek bila do njih dvoje.

R. su djeca maltretirala.
Plašili su ga zvukovima brijanja glave s mobitela. Selotejpom su ga znali zavezati za stol i stolicu.
Jednom je pao na prsa jer su ga naguravali i povraćao po cijeloj učionici.
Plakao je previše puta.
Pamtim previše loših slika.
Borba.

Odabrao je zanimanje pomoćni kuhar, a ja jezičnu gimnaziju. Svake godine smo bili ista smjena. Došao je do moje kuće svakog dana prije odlaska na autobus, čekao me da se spremim i slušao moje govorancije.

U srednjoj školi ga je uvijek pazio moj susjed D. Prethodno je on tijekom školovanja bio A razred, a mi B.

D. je zbog ponašanja upadao u probleme, ali štitio je R. Nije morao, ali osjećao je da mora.

Nas troje smo svakog dana "klipsali" po 2.5 kilometra do autobusne stanice i poslije škole nazad.

Ja u sredini, a oni svaki s jedne strane da lakše brbljam. Mama ih je bezbroj puta pitala jesam li im dosadna s lajanjem, ali nije znala da im zapravo pojašnjavam njihovo školsko gradivo.

Danas, nisu pomoćni kuhari. Zajedno rade već nekoliko godina u istoj građevinskoj firmi.

Plakala sam jer smo to bili mi -
manja verzija današnjih ljudi.
Mali likovi s kockastim torbama koji su se borili da kotrljaju jedan cijeli svijet.
Takve su nas roditelji slali i poslali u svijet.
Sa srcem u očima i na dlanu.
Svijetu nikad nije ponestalo ružičaste boje, topline i dobrote.

Mi smo oni koji zaboravljamo najvažnije vrijednosti.

Neke planine zauvijek mijenjaju čovjeka.
One su oko nas i u nama.


220


Crvene haljine

02 veljača 2024


Baka je rođena 1928. godine.
Kažu da je bila tvrdoglava, a "pravila" je nisu zanimala.
Nije htjela da je udaju ni za jednog.
Rekla je da će biti "stara cura".
Radije je dobila batine, nego potpisala.
Našla je pravog, tatu je rodila s 39 godina.
Za ono doba, u mom kraju je to bila sramota.

Poslije dva moždana udara, četrnaest godina je bila zarobljena u svom tijelu.

Kao dijete sam je znala pokušavati izliječiti jer mi nije bilo jasno zašto ne komuniciramo, zašto me vidi, a ne vidi me.

Nikad nismo razmijenile nijednu riječ ni prošetale selom.

Umrla je prije trinaest godina, upravo na ovaj datum.

Danas nosimo crvenu kako bismo doprinijeli podizanju svijesti u javnosti o karakteristikama moždanog udara kod žena te podsjetili na posljedice i važnost prevencije.

Kad vas pitaju zašto crvena i gdje idete da ste se tako sredile, ne štedite vrijeme na pojašnjenju!

Crvenom prema zdravlju!




220

Klub sjena

01 veljača 2024

Hrvoje,
tvoje ime ne zaboravljamo.
Ako ikad budeš otac,
nauči dječicu da će sresti u životu mnoge grubijane.
Nemoj im ispričati da si ismijavao tuđi izgled.
Nemoj im spomenuti da si pisao usporedbe.

"Sorry, izgled 0/10 jer možda si mješanac Pinokija i Zekoslava Mrkve. :)"

Kad budeš objašnjavao,
sjeti se sebe.
Uči ih da se od kvrgavog drva radi najljepši namještaj.
Izabrao si čudnovato zanimanje.
Za fotografiju je potrebna sposobnost pronalaženja ljepote.
Kažu da počinje u oku promatrača.
Lažeš li ljudima oko sebe?
Ili si pognuo glavu?
Kako ohrabruješ one koji stanu ispred tebe?
Svaka riječ se računa.
Riječi su lanac, nož i plišani ogrtač.
Hrvoje,
svi smo influenseri;
ljudima oko sebe i sami sebi.


220







<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.