ružmarin i piskavica teku tjemenom,
a pore ti proždrljivo upijaju kremu na obrazima

pogledaj snijeg kako se otapa

još uvijek je prosinac
sjedim ti u krilu
dok jedeš paštetu

uranjam u zelenilo po prvi put
dodiruješ mi vrat
i koljena

peć se polako gasi
nastavit ćemo ujutro
topeći led sa svih stakla

na kraju,
želim da si ti posljednji dim
i svaki deja vu
izgovara
ispočetka

jer snijeg prebrzo nestaje

Zašto ti je osmijeh na licu?
Prvo si potencijalna glupača jer voliš ukrasiti lice te nositi haljine i cipelice na petu.
Sada više ne smiješ biti nasmijana jer te odmah pitaju što je smiješno.
Zašto si sretna?

Kao dijete sam se bojala smijati jer su papige na grani ponavljale da poslije smijeha dolazi plač.

To mi je bila strašna prijetnja.

Dekonstrukcija nije lak zadatak.

Ostavila mi je poruku
da je cijelog života htjela biti vozačica kamiona.
Položila je C kategoriju s dvadeset i pet godina.
Nitko je nije htio zaposliti.
Rekli su da je žensko i premalena.
Tada je mislila kako su u pravu.

Na lijepu vijest o najmlađoj revirnici u šumariji, ostavili su pečat.

Vodila se rasprava.
Tvrdili su da žene nisu nikad bile lugari jer nisu mogle čuvati vlastitu šumu.
Pitaju mnoštvo kako bi onda čuvale državnu.

Tako zamišljaju
prabaku,
baku,
majku
i
sestru.
Svoj stup i oslonac
koji seže daleko u prošlost.

Istraživanje provedeno prije dvije godine, u sve četiri hrvatske regije, pokazuje da 77% srednjoškolaca smatra kako postoje poslovni sektori isključivo za muškarce i žene.

Mi stvaramo budućnost.
Zajedno smo jači.
Različitost je bogatstvo.
Svi smo jednaki.
Posvuda parole.
Bedževi intersekcija, demarginalizacija i
inkluzivnost.
Cijeli svijet paradira i kleči.
Trend je nerješavanje problema.
Sve staje na riječima i obećanjima, a zakonici i potpisani dokumenti postoje.

Kad se pojavi neka priča,
svi se zgražaju na društvenim mrežama.
Snimi se poneki prilog u vijestima i zatim tema staje na istim tim platformama.

Suprugova baka treba deset minuta sa štakama, da se popne nekoliko stepenica unazad sedam godina, dva puta tjedno u istu ordinaciju.
Roditelji nose svoju djecu i invalidska kolica jer lift nije u funkciji.
Dok se ponovno nađe u funkciji prođu mjeseci.
Godine!

Dođeš do nefunkcionirajućeg ili nepostojećeg lifta i imaš crnu rupu.
Kad nije naša vlastita
svakodnevica, žmiri se, a svijet bi se trebao zaustaviti i pružiti ruku.

Obično kad dolazimo na godišnji odmor, svi žele da ponesemo prašak za rublje.

Sto pranja Dasha u Njemačkoj košta 12.99 €.
Na akciji, cijena iznosi 8.99 €. U nekim trgovinama je za sto pranja redovna i ova akcijska.
U Hrvatskoj smo obišli više trgovina i cijene se kreću za puno manje pranja, a ako je sreće za sto pranja, oko 23.99 €.

Većina proizvoda je skuplja u odnosu na Njemačku.
Hrvatski proizvodi su u inozemstvu povoljniji cijenom, nego na domaćem tržištu.

Možda u domaćem kraju doista nema cijene koja se neće platiti.
Do trenutka kad se shvati da ipak može bolje.

Odlazimo šokirani svaki put.
Sram me izustiti "Kod nas je jeftinije.".
Svakim dolaskom je sve skuplje i skuplje.

U inozemstvu nije lako, bajno i sjajno.
Manje je sigurno i stanarine su skupe.
Nigdje ne teče med i mlijeko.
Truleži ima svugdje.

Ali ljudi moji, svaka vam čast na umijeću preživljavanja.

Vidimo se za tri mjeseca!