Marketing
Ljubav
Plakala sam jednu noć jer sam se sjetila školskog doba.
Vrtuljak nostalgije, ponosa, čežnje i sjećanja.
R. je išao sa mnom u razred,
Od prvog do osmog, iako je stariji godinu dana.
Pri rođenju se nagutao plodne vode.
Sjedili smo skupa prve četiri godine.
Išao je po prilagođenom programu.
Prvo bih riješila svoje zadatke, a potom njemu pojašnjavala.
Svaki dan, svaki predmet.
Bili smo dvorazredna kombinacija i učiteljice nisu imale previše vremena.
Ne sjećam se asistenata i pomoćnika u nastavi u tom periodu.
U prva četiri razreda je naučio pisati i jednostavne operacijske radnje s brojevima do sto.
Volio me.
Njegova mama mi je uvijek zahvaljivala za svu pomoć.
Prije petog razreda su mi saopćili da ću ići s njim u razred kako bih mu i dalje pomagala.
Od tada je sjedio s I. koji mu je bio susjed i najbolji prijatelj. On ga je svih godina pazio u autobusu na putu od škole do kuće. Htjela sam sjediti s djevojčicom pa su njih dvoje odabrali klupu iza mene. Ako se radilo o grupnom rasporedu sjedenja, ja bih uvijek bila do njih dvoje.
R. su djeca maltretirala.
Plašili su ga zvukovima brijanja glave s mobitela. Selotejpom su ga znali zavezati za stol i stolicu.
Jednom je pao na prsa jer su ga naguravali i povraćao po cijeloj učionici.
Plakao je previše puta.
Pamtim previše loših slika.
Borba.
Odabrao je zanimanje pomoćni kuhar, a ja jezičnu gimnaziju. Svake godine smo bili ista smjena. Došao je do moje kuće svakog dana prije odlaska na autobus, čekao me da se spremim i slušao moje govorancije.
U srednjoj školi ga je uvijek pazio moj susjed D. Prethodno je on tijekom školovanja bio A razred, a mi B.
D. je zbog ponašanja upadao u probleme, ali štitio je R. Nije morao, ali osjećao je da mora.
Nas troje smo svakog dana "klipsali" po 2.5 kilometra do autobusne stanice i poslije škole nazad.
Ja u sredini, a oni svaki s jedne strane da lakše brbljam. Mama ih je bezbroj puta pitala jesam li im dosadna s lajanjem, ali nije znala da im zapravo pojašnjavam njihovo školsko gradivo.
Danas, nisu pomoćni kuhari. Zajedno rade već nekoliko godina u istoj građevinskoj firmi.
Plakala sam jer smo to bili mi -
manja verzija današnjih ljudi.
Mali likovi s kockastim torbama koji su se borili da kotrljaju jedan cijeli svijet.
Takve su nas roditelji slali i poslali u svijet.
Sa srcem u očima i na dlanu.
Svijetu nikad nije ponestalo ružičaste boje, topline i dobrote.
Mi smo oni koji zaboravljamo najvažnije vrijednosti.
Neke planine zauvijek mijenjaju čovjeka.
One su oko nas i u nama.
Post je objavljen 09.02.2024. u 01:42 sati.