Bila je poput gline. Poslušno se predala oblikovanju. Lijepila za prste. Trgala od kože. Mijenjala boje i oblike. Plašila se da će postati vaza. Razbijena od jednog dodira. Morali su je rađati da pobjegne od samoće. Stavila bi svjetlucavi povez na oči i preskakala. Zažmirila i hodala između prepreka. U igrici za koju nije htjela priznati samoj sebi da je njezina. Žmirila je i hodala. Ako mogu velike cure, može i ona.

- Ostala sam bez teksta. Sve što god kažem može zvučati jedino glupo. Moje „žao mi je“ ili bilo čije neće značiti ništa. Veoma te volim. Hvala što si ovo podijelio baš sa mnom. – uznemireno je odgovarala i pružila mu ruku preko stola. 

Uhvatio je njen dlan i stisnuo oba oka iza zatamnjenih stakala naočala. 

- A kome ću? Šta ja stari bik imam više izgubit'? Nit' kućeta nit' mačeta. Za koju godinu mi jedino ti budeš došla zapalit' svijeću na grob. – Josip se glasno nasmijao. Sigurno znate onaj smijeh. Satkan od boli. Presvučen u strah.

- Žao mi je jer nisi nikada stigao iskusiti život u dvoje. Barem bi sada imao nekog za podijeliti dane. Vidi, znam da ideš kod Nevenke. Ok, nisam trebala ovo izgovoriti. Nije važno što radite skupa, ne želim uopće znati jer me se ne tiče, ali družiš se. Nisi usamljen tijekom dana. Imaš nas.  – pokušavala je pružiti pokoju utješnu riječ.

- Da, ali nemaš pojma kako mi je bilo usrano onih prvih godina. Nisam imao nikakav dokument. Išao sam kod doktora s Ivanovom zdravstvenom iskaznicom, ali ajde, hvala Bogu prošlo je. Koliko mi je samo trebalo da se odselim od vas? Trebalo je ovdje malo srediti. Šta misliš kak' mi je bilo uzimati hranu od tvojih roditelja? Bilo me sram uzeti jednu jebenu naranču iz frižidera. Znam da mi je brat, ali neugodno je. Brat i žena koji bi trebali biti sami, a ja se prikrpao u kuću. Zbog briga sam si pričepio prste u Bjelovaru na parkingu s bunkerom. Četrdeset minuta sam plesao k'o majmun na lijevu i desnu stranu. Svi mi se dan danas zbog toga smiju, a nitko ne pita kakve su mi se brige motale po glavi. Ajde, hvala Bogu da imam mašinu pa mogu s njom raditi. Moram ovih dana suziti hlače starom Kasuniću. – nervoza ga je natjerala da izgovara uznemireno i brzo. 

- Sve je dobro. Nitko tebi nije ništa zamjerio. To bi mogla samo budala. Ne brini se! Naš si! Uopće nisi svjestan koliko si im pomogao. Ti si nas sve hranio, prematao, pomagao i uvijek uskakao. Glavni babysitter! – uspjela ga je nasmijati.

- Joj, jednom sam te prematao trokutastom krpenom pelenom. Stalno si plakala, plakala i plakala. Ma nikak' te nisam mogao smirit'. Ja sam tu pelenu tebi tak' jako stegnuo da ti se urezala između nogica. Imala si kraste. Željka je bila bijesna, auuu! – okrenuo je očima. 

- Neurotična žena. Živčenjača. Htjela sam te pitati nešto kad si već spomenuo mašinu. 

- Reci. 

- Hoćeš li mi skratiti jednu haljinu za izlazak? 

- Može. Donesi mi je sutra poslije škole. I još nešt' te molim. 

- Što? 

- Donesi mi onu knjigu „Anđeli i demoni“ da je i ja napokon pročitam. Rekla si zadnji put da ti se svidjela.

- Oki doki! 

Koliko udaraca čekićem može podnijeti srce? Igra li se bol skrivača iza osmijeha? Lica? Mesa? I krvi? Bez signala. Presušene suze i nedostatak riječi. Počinak u neprobojnoj kukuljici.
Osjećate?
Koprenasti štit iza kojeg ležimo truli. Iz usta izlaze crvi, a mozak krvari od pitanja zašto. Koljena su napuknuta, a podižeš se. Kažu da poslije kiše uvijek dolazi sunce. Jesu li sigurni? Mnogo puta nije zasjalo kad je trebalo. O, izdajice. Zašto? Kažu ljudi svašta.

Ona je često stajala na obali i skala s litice. Zamišljala da joj sve kosti u tijelu popucaju i krv poteče niz usta. Koraknula bi unatrag.
Zaboravljala je na moguće rasplete. U olujama je zatvarala oči da je valovi ne povuku na dno. Igrala se najtanjim linijama.
Ukrcala se u vlak, vozila u daljinu i smiješila onima koji bi naposljetku izrezivali njen osmijeh. Pokušala se probuditi i otvoriti prozore za tračak svjetlosti. Insekti su je ubadali po tijelu.
Nitko je nije čuo na drugoj strani.

Mahala je, dozivala i pružala ruke. Tišina. Bila je izvan radara drugoj strani. Lice joj je lagalo, ali oči su odavale da u rukama ne nosi kompas.

Romanika III.

- A gdje su se ljudi družili? - brzo je izgovarala unaprijed smišljena pitanja.

- Prije nego što sam išao u školu, u sredini našeg sela se nalazila dugačka kuća u kojoj su se održavali plesovi. Stariji ljudi su govorili o „kolu”. E sad, sjećam se sam da su to tako zvali. I čuvao ti je mene jednom djed dok su održavali ples. Fino je on zaspao, a ja bjež' po putu i sakrio se u cvjetnjak. Ma to su tamburaši svirali, plesalo se i na komad, stari Ilija, a njega su sve ženske u selu voljele, imao je baš guste brkove. Uzima on u ruku čekić, diže ga u zrak, daje ruku svojoj materi Rezi i viče: „Stan'te svirci, stara majka mora it spat!“. I u taj čas, Ana i Stevo se drpaju u starom poljskom šekretu i padne Stevo u izmet, pošto su selski fakini pomaknuli drvenu dasku. - smije se i vuče šalicu hladne kave prema sebi. 

- Nisu li onda mame branile da cure budu s dečkima?

- Ma daj! Normalno da nisu smjeli bit' skupa. Možeš mislit kak' se provela doma. Mater ju je sigurno istukla dolje po onoj stvari. Tak' se pričalo da je dobila batina s drškom od metle. Ali pazi sad, mene je mater ulovila i morao sam klečat' na kukuruzi i još sam se razbolio jer sam išao bos. To su ti bili onda problemi jer je mater morala zvat' selskog barbira. On je imao nekakve rogove, čaše i pijavice. Tata je poludio na to i uvijek govorio da su prevaranti koji kradu ljudima novce. Poludio je i kad me bolio zub, a mater zvala barbira koji je stigao s nekoliko kliješta. Potjerao ga je van iz dvorišta, a meni je ulio domaću travaricu u zube.

- Da, jednom mi je baba Raifica pričala da se puštala krv. - ubacila se Una.

- Je, je. I to se radilo. Al' pazi ovo, najbolje od svega, uvijek smo kasnili doma iz škole. Zaustavili smo se kod babe Roze, posjedali smo ispod njene kruške, a ona nam je pričala o coprnicama, šumskim deklama, vilama, malima... Ma imala je svakakve priče za nas. Išli smo doma uplašeni, ali svaki dan bi dolazili po još priča. Trčali smo prema kućama kak' nas je znalo bit' strah. Rekla je da su babe jedna drugoj coprale krave pa krave ne bi imale više mlijeka. Svašta smo mogli čut'.

- Čekaj, a gdje si ti išao u srednju? U Garešnicu? 

- Ma kakvi. Poslali su me u Viroviticu za krojača. Živio sam kod jedne zle babuskare u sobičku.

- Kako si to odabrao? 

Mater je voljela presti, tkati ili je našivavala ručnike i stolnjake kad je imala vremena. Uvijek mi je govorila da će se zalagati kod starog da me pošalju u školu za krojača da joj mogu skrojiti haljine kakve su nosile žene u gradovima. Sanjarila je o gradu i životu negdje drugdje. Kako i ne bi, razumio sam to oduvijek. Ipak je grad bio pojam spasa od teških seljačkih poslova. Barem su meni bili mrski. Onda sam završio nakon škole u Zagrebu. Kupio “peglicu” kad sam malo zaradio. Ma to ti je bio život bečki.  - smješka se, gleda u daljinu i klima glavom. 

- Gdje si živio u Zagrebu? Radio si u firmi? - Una ispituje Josipa poput znatiželjnog robota.

- Živio sam u stanu na Svetom Duhu, a radio sam u “Predragu Herucu”. To ti je bila firma za sportsku opremu. Bilo mi je dobro tamo, ali luda glava bi letjela u visine. Zvao me jedan prijatelj da idemo raditi u Novi Sad. Tamo sam proveo jedanaest mjeseci i otišao u Brčko. Jebi ga, bila je bolja prilika. Stanovao sam u Bijelom Polju, ali možeš misliti kako je ta priča završila. 

- Kako? - iznenađeno uzvraća pitanje. 

- Ti ni ne znaš. Započelo je sranje s ratom. Lokalni Srbi su nas pozvali na sastanak u jednu dvoranu u Brezovom Polju, a onda su nas muškarce i dio žena odveli u logor Luka. Kad su nas sve skupili, nas su utrpali na autobus koji je išao za Batković, a žene za Tuzlu, ali za njih nisam siguran. 

- Prestrašno! - zabuljila se u njega i širom otvorenih očiju slušala. Zubi su joj počeli cvokotati. Naježila se. Osjećala je da će dobiti proljev. Strašila se takvih priča.

- Sjećam se da sam 16. lipnja '92. stigao u Batković. Bio sam tamo sve do listopada. Nikad neću zaboravit' jebeni špalir kad smo stigli. 

- Što ste morali tamo raditi? 

- Ja sam radio tri puta tjedno jedan period na poljoprivrednom dobru negdje oko Bijeljine. Išli smo micat' korov s jednog polja. A da, i išli smo kopat' grobove za srpske vojnike. Neki su kopali grobove ili nosili municiju. Razminiravali. Bili smo robovi.


- Jesi li dobio puno batina? - oči su joj bile pune suza. Ruke su joj se tresle pa je sjela na dlanove.

- Najgore kad smo dolazili i drugi put radi jebenog sata. Nisam im htio dat' sat koji sam kupio u Zagrebu. Dobio sam po leđima s batinom i otišao sat. Inače su mlatili svuda. Morali smo pjevati njihove pjesme. Ako ne znaš tekst, najebao si. Mislim da sad zato imam problema s bubrezima. Ja sam još dobro prošao kak' su drugi znali dobit'. To je dovoljno da znaš. Pametna si, dobro učiš u školi, znaš da se nasilnici mogu sjetiti nezamislivog. Al' da se razumijemo, ne mrzim nikog. Ne želim o tome razmišljati. - govorio je bolno ravnodušno. Unu je boljela njegova smirenost.

- Kako si pobjegao? - malene suzice su joj se spuštale niz obraze, a nos zacrvenio.

- Spasili su me Muslimani u listopadu. Taj dan je bio odstrel. Vraška sreća. Poslije sam završio u jednoj crkvi kod svećenika. Očistili su me od ušiju, okupali, nahranili. Dao mi je novce za put i autobusnu kartu. Onda sam išao prema granici i nije me ženska pustila preko jer nisam imao valjane dokumente. Nikad nisam tako vikao na nijednu ženu. To su bili oni krici jada. Zamisli, izađeš iz jebenog logora i onda ne možeš preko granice. Izašao joj je šef van iz svog ureda i pitao je jel' glupa, vidi li me na šta ličim i neka me pušta momentalno. Bus me ostavio kod općine i u tom trenutku vidim susjeda Dubravka. Vozio je tad kamion za Dukat. Prvo me pitao tko sam ja. Ja onako šmekerski odgovaram “Pa Josip. Šta me više ne poznaješ, susjed?”. Šutio je cijelim putem dok smo se vozili doma. Bio sam kost i koža nakon logora. Nitko od mene i o meni nije čuo niti jedne riječi. Mater je plakala valjda kao nikad u životu kad sam došao. Već su me otpisali. I evo me sad tu s tobom. - otvara novčanik i pokazuje Uni potvrdu od Crvenog križa i staru smeđu "ličnu kartu".

Una je još uvijek plakala. Usne su joj se iskrivile od bola, a oči pekle.

- Ajde, ajde. Nema plakanja! Ni ja ne plačem. Jebena vremena, ali bitno da je glava na ramenima! - srknuo je kavu i upalio novu cigaretu.

 

Romanika II.

Sljedećeg dana se, poslije škole sa školskom torbom, otputila do Josipa. Njegov dnevni boravak je bio okupan duhanskim dimom. Tog popodneva je htjela roniti njegovom pričom. Počela je sakupljati tuđe boli. Tada ne bi mislila na svoje. Činilo joj se da upravo on, sklupčano čuči, plače i bježi od svijeta. Sakriva rane. Leži noću u krevetu i pomišlja kako bi svijet izgledao da ga nema. Poput nje. A svijet? Ma kome će on pružiti ruku? Svijet će se kretati zatvorenih očiju.

- Ti si me premotavao umjesto mog oca dok sam bila beba. Mogu ti bit' danas psihologinja jer sam riješila sve ispite. - nezaustavljivo i brzinski je izrecitirala rečenice čim je prešla kućni prag.

- Idi doma pisat' zadaću da ti se mater ne naljuti. Ti bi bila psihologinja? - neraspoloženo je odgovorio.

Bacila je školsku torbu na pod, sjela na stolicu, naslonila bradu na naslon i buljila u njega. 

- Šta da ti pričam? Znam da ne budeš otišla doma i da mogu pričat do prekosutra. Koji dio? Gukni golube. Joj, odmah me glava zaboli. - trljao je kapke rukama. 

- Sve. - treptala je i podigla jednu obrvu. Sve mi ispričaj. Od rođenja, školovanja, ljubavi. Sve. Pa nisam ja luda da ne vidim. Nećemo se lagati, pod broj jedan piješ, a pod broj dva daj mi reci jednu osobu koja nikad ne ode do Bjelovara, Garešnice ili Čazme. Ti nikad nigdje ne ideš. Imam puno vremena. Rekla sam da ću doći kasnije doma jer ćeš mi pokazati matematiku. Znaš kakva sam i jednostavno ne idem doma. Jedino što znam o tebi sam saznala s fotografija iz tvog kofera s uspomenama. - ubacila se još jednom prije negoli je uspio bilo što izustiti. 

- Koja si ti lažovka, eh živote! Sve si pretražila i prčkala po koferu. Dobro. Budem, ali nemoj slučajno da bilo što kažeš bilo kome. Stvarno ti kažem sada... Ako me izdaš, nema više razgovora. Nema. Nisam neki tip koji se otvara drugima. Hoću svoj mir, cigaretu i televiziju. Dobro, možeš mi dat' koju knjigu da pročitam, al' više mi ništ' drugo ne treba. Šta starom konju od šezdeset banki više treba.... - objašnjavao je i gasio cigaretu u pepeljari. 

- Slušam. - ozbiljno i znatiželjno će Una. 

- Rođen sam gore u kući pedeset treće. Nismo baš imali novaca. Igrali smo se s onim šta si sami složimo. Uvijek su me slali na pašu s kravama. Mater me uvijek štitila od drugih zbog noge. - pokazivao je na lijevu kraću nogu. Bila je dosta žalosna jer su me drugi klinci nazivali rugobom. Možeš mislit' kak' je bilo onda na selu, a ja šepav. Mama i tata su se baš voljeli. Ona je imala problema s maternicom pa je on više radio po kući od nje. Nju su zato ogovarali da je lijena, ništkoristi i psihički se pogubila. Tu je tvoj tata prošao kao žrtva jer su mene školovali, a on je morao ostat' radit' na selu. - zaustavila ga je pitanjem.

- Čime si se bavio inače u slobodno vrijeme dok nisi morao u školu, na pašu i ostalo?

- A šta... Igrali smo nogomet i htio sam bit' zvonar. Mater me uvijek vodila u crkvu za proštenje. Tu bi ja uvijek iskamčio licitarsko srce. Dobro, bilo je to vrijeme komunizma, ali tko je tu, nas ovdje Bogu iza nogu, kontrolirao. Baš sam volio zvuk crkvenog zvona i htio sam naučit' kak' funkcionira. Najbolja fešta je bila za svetog Iliju. Nema se šta reć'. Doma se jelo i pilo, pjevalo i plesalo uz tamburaše do dugo u noć, a mi djeca smo imali prilike ostat' budni do kad nas je volja.

- Čega ste se igrali? 

- Ajooooj, a čega. Mi dečki smo se najviše igrali rata. Skupljali smo se tu kod kapelice gdje i vi. Koliko sam samo puta dobio šibom, koju sam morao donest', jer se nisam vratio na vrijeme, a trebao sam pomoć' doma. Tvoj djed je vikao: “Dokle ćeš ti meni 'vakvog kvara rad't? Zemljet moram, cajta nemam, a ti danjgubiš!“ - oponašao ga je kroz smijeh. To su bili dani! Šta dalje onda... Kupali smo se Marijan i ja dolje kod starog mlina. 

- A cure? - namignula mu je. 

- E, pa tu smo na kupanju malo uredovali. Uf, znaš ovu Maricu što živi dolje? - prekrio je usta i zadržavao smijeh. 

- Da, šta s njom? - radoznalo će Una. 

- Ona, Štefica i Draga su došle jedno popodne do mlina. Ajoooj, došla je njena mama i ulovila ih da se spremaju uć' u vodu za nama. Dobila je batina s metlom tako da drugi dan nije mogla sjedit' kako treba. Ako te baš zanima, ma vi ste danas mila majka naspram onog što se prije radilo. Ovi stari iz sela su se stalno hvatali po livadama, a mi smo normalno, baje, špijunirali. Ne znam šta bi bilo onda da smo imali mobitele. To su bili dani! - klimao je glavom i palio novu cigaretu.

- Heh, a jesi li se u koga zaljubio iz sela? To mene zanima. - jedvice je dočekala da postavi pitanje. 

- Jesam. Sviđala mi se Milka. Živjela je u Čabrajinoj kući sa stricem i strinom. Tata joj je poginuo na Moslavačkoj gori, a mater se preudala i otišla s tim drugim. Nju je ostavila jer taj novi muž nije htio tuđe dijete u kući, a ni svekrva nije dala da mala ode. Mislim da je Milka bila jedno sedam godina sigurno starija od mene. 

- Jesi bio ikad s njom? - uskočila je s još jednim pitanjem. 

- Ma kakvi. Sretali smo se jedino dok je kosila travu pod selom, a mi smo klipsali pješice tri kilometra do škole. Ja još nisam ni završio školu, a nju su ti već udali za nekakvog mesara koji joj je dolazio u snoboke. On je bio dost' stariji od nje. Imala je veliku svadbu. To ti se onda po tri dana slavilo. Okretali su se janjci, svinje i mladina. Spremao se miraz. Tipa krevet, jastuci, ormari i tak'. Ma taj je bio propuh u glavi. Lutao, pio i vucarao se s drugim ženskama. Ma običan niškoristi. 

- I to je bilo to? 

- Da, a šta...Onda ti je sve bilo drugačije. Ne znam kak' da ti objasnim. Vi danas tipkate po tim đavlima, a mi smo se povezivali uživo. Evo ti recimo primjera, za Božić. Jedino onda smo imali svega na stolu. Inače je mater kuhala grah, grazelje, grakašu pa ajde, jedino vikendom malo bolje. Meso rijetko jer nije onda bilo kištre da se zaledi. Meso se sušilo i stavljalo poslije u komaru.  E da, za Božić je mater stavljala žito i slamu ispod stolnjaka u obliku križa i novac. To je trebalo donijet' plodove zemlje. Ja i otac smo unosili ponjavu slame. Imao bi u rukama voštanicu. Molili smo se za punu štalu, zdravlje, što više djece i kruh. Mater je uvijek pričala da dim voštanice nakon gašenja pokazuje tko će prvi umrijet'. Slama se stavljala ispod stola i tu bi onda došli čestitari čim je završila polnoćka. Stari ljudi su vjerovali ako kroz vrata prođe neki muškarac da će bit' pravo rodna godina. Dobro, jedino nam Božić nikad nije bio opušten jer smo ga morali provodit' u školi. Al' ako sam nešto mrzio onda je to bilo nanašanje Titove štafete. Kriminalno! Bilo je i dobrih stvari. Sjećam se da smo išli na Krk pet dana sa školom. Možeš mislit šta je to bilo kad smo stigli mi selski balavanderi na more. - smijao se nakon svake rečenice. Jedva je dočekao da ga netko nešto pita. Nije se sjećao kad su ga zadnji put pitali kako je. Nije bilo teško natjerati žabu u vodu i otvarati se. Uhu, interesu, drugim očima, mrvici topline. Odbacivati razderanu kožu. Sakupiti i slagati komadiće. A tek procesuirati ono što će čuti...U to vrijeme nije znala da treba spašavati ono buduće. Bježati ili biti žaba u vreloj vodi.

Romanika I.

- Izgledaš poput balerine. - šapnuo joj je stric na krizmi.

Bile su to njegove riječi utjehe poslije žalopojke nakon povratka s ljetovanja u Varaždinu. Netom što je baka pospremila Unu na spavanje, izgovarala je djedu u suprotnoj prostoriji svoje strahove o Uninom izgledu u budućnosti. Baka se plašila da će Una izgledati poput morža. Nakon operacije krajnika se nenamjerno udebljala. Nikada joj nisu dozvoljavali da ustane od stola i ostavi nešto na tanjuru. Djed je posebice stražario nad njom i imao čvrst režim odgoja kada je bila kod njih u Varaždinu, no bilo joj je lijepo. Zapamtila je izreku „Batina je izašla iz raja.“. Nije se bunila jer je mama bila kopija djeda i usvojila njegove principe odgoja. Kristalno jasna svakodnevica i njena dječja prepuštenost koja se trajno ustalila te rasla zajedno s njom. Sve je prihvaćala. Kako mora biti, mora biti.

Una je izgledom bila Ivanova preslika. Zelene oči, plava ravna kosa, maleni nos i neravni zubi, zbog kojih je tri godine nosila aparatić ,samo kako je više nitko nikada ne bi nazvao Zekoslav Mrkva.

- Ti ćeš izgledati kao balerina jednog dana. - Josip je pogladio vrh njene glave. 

- Do tada će trebati sto godina. - namrgođeno mu je odgovarala šestogodišnja djevojčica. 

Josip je bio Unin zaštitnik iz sjene. Iza okruglih naočala je sakrivao tužan pogled čiju priču su mogli samo nagađati. Iako je živio dvjestotinjak metara od rodne kuće, svakodnevno je dolazio pomagati bratu, skuhati ručak ako Željka nije stigla i otpraviti klince u školu. Nijedan posao mu nije bio stran i težak jer je obitelj jedino što smatra važnim. Obitelj je sprječavala da se osjeća poput prazne limenke. Povodom Uninog drugog rođendana, kupio joj je kujicu Bisu koja se ni trenutka nije odvajala od djevojčice. Nije dozvoljavala da Uni priđe netko nepoznat ili da se na dijete povisi ton. Bisa bio odmah rafalno zarežala. On je bio taj koji je Uni na upit voli li je odgovarao da je njegova i Božja. Bila mu je poput kćeri koju nikad nije imao. Znao je kolika je Unina patnja jer njegov brat ne iskazuje osjećaje riječima. Srce mu se slomilo kada je krenula u prvi razred i nikako nije mogla spojiti slogove te pročitati riječi. Mučila se mjesecima. Sve je morala naučiti napamet za školu da bi uspješno pratila sljedeći dan. Ivan je sjedio pokraj nje i bio iznimno bijesan jer je morao odraditi Željkin dio posla. 

- Jesi li glupa ili što s tobom ne valja? - povukao je Unu za uho i navlačio je u vis, a ona se zacrvenila i počela vrištati. Ustao je, stavio šešir na glavu i otišao za poslom. Bila je  uplašena i razočarana. Josip joj je prišao i maramicom obrisao suze. 

- Vježbat ćemo svaki dan. Dobro? Ajd' nemoj plakat' više. Kupio sam ti ljubičastu bilježnicu sa zvjezdicama za rođendan, ali dat' ću ti je sutra. - snažno je zagrlio Unu. 

Povrijeđeno i bijesno je naučila tečno čitati, a u bilježnici je opisivala svijet oko sebe. Unutra se sakrila i previjala svoje rane. Na papiru je živjela po svojim pravilima i budno sanjala o nedodirljivoj sreći. Bilježnica nije mogla reći da je njena pjesmica glupa, a dijalozi u njenom sastavku smiješni. Nije je mogla raniti.

Josip je imao svoj napitak zaborava. Svi su ignorirali njegov problem i nitko ga nikada nije upitao kako je. Nitko osim nećakinje. Niti kad je pijan posjekao ruku cijepajući drva niti kad je pao na livadi poslije seoske utakmice te razbio čelo na kamen. Ponekad ga je znala slijediti i oglasiti se namjerno samo kako ne bi otišao u podrum i pio vino. Znala je da će ga biti sram i hitro bi poduzeo promjenu rute kretanja. Za dan škole u gimnaziji, učenike je posjetio ugledni psihijatar Lovrak i u svom izlaganju objasnio da oni koji ne reagiraju i pomognu alkoholičarima nose ime pasivni alkoholičari. Prilikom sljedećeg Josipovog pijanstva, napala je Ivana i Željku da su oni krivi za sve jer posljednje dvadeset i dvije godine nisu ništa poduzeli. Ivan je izazvao bijes u njoj jer je snažno gurao Josipa da ide na spavanje. 

Prapovijest VII.

Svi Unini prijatelji su se plašili Željke. Ona nije imala dlake na jeziku i bila je poprilično oštra. 

- Cure ti šmrklji. Idi si obrisat' nos. Bljak! – Željka je poručila Margareti dok su djevojčice gledale crtić. Usprkos obećanju da će se vratiti, Margareta se nije više vratila. Odjurila je kući. Una je mogla samo stajati, buljiti u mamu i vratiti se gledanju televizije jer ako se usprotivi, gledanje Mjesečevih ratnica bi se privelo kraju. 

Ivan je bio poput oca svoj djeci u Lipovom Brdu. Dane su provodili prateći njegove korake od odlaska u prostoriju za proizvodnju sireva do posljednjeg pospremanja poljoprivrednih strojeva. Nije imao prilike završiti ništa drugo osim osam razreda škole jer je morao pomagati roditeljima na selu. Majka ga je rodila davne 1964. i bilo mu je suđeno ostati doma, a mljekarstvo je trajno postalo put, san i jednosmjeran odabir. Iz Križanovog dvorišta se moglo čuti krave, ovce, koze, purane, kokoši, guske i svinje. Bio je poznat kao čovjek kojem ruke izrade sve što oči zamijete. Bez svetka i petka s ustajanjem u cik zore. U ljetnim mjesecima se znalo zalomiti da spavanje traje samo dva sata. Trebalo je zaraditi jer je on imao svoj ponos. Ne bi nikada dopustio da živi od ženinih novaca ili da mora uzeti nečiju pomoć. 

- Radije štrik oko vrata. – tvrdio je klimajući glavom. 

Seoska djeca su znala nanjušiti njegovu jednostavnu narav. Dok je Željka bila čelična žena i najčešće pružala odgovor ne može, njemu su se Vedran i Una obraćali po brzo i kratko može. Nije strahovao poput nje da će se djeci nešto dogoditi te nije htio zadirati u slobodu koja će se ionako prirodno rasplinuti. Una i Vedran nikada nisu otišli na more sa svojim roditeljima jer si on nije mogao priuštiti odsutnost s imanja. Ribnjak onkraj šume je privlačio dječju ekipu koja je uspjela nagovoriti Ivana da ih utrpa u traktorsku prikolicu te odveze na kupanje. 

- Ivane, daj me nemoj klat'! Hoćeš da se nešto dogodi? Una, silazite odmah dolje! - prigovarala je, širila ruke i primala se za glavu.

- Jel' vidite vi ovu dosadnu babu? Idemo mi, ništa je ne slušajte. Nemojte slučajno silaziti! - cerekao se Ivan i lijevao gorivo u traktor. 

Poslije pet minuta negodovanja, sjela je i ona sa seoskom djecom u prikolicu te ih upozoravala neka se slučajno ne ustaju za vrijeme vožnje; uz nekoliko dodatnih napomena da se moraju čvrsto držati. Najduže putovanje koje su kao obitelj zajednički izveli je odlazak do Garić grada jednu nedjelju. Druge rute nisu bile provedive jer je posao na selu čekao. Una je od malih nogu bila uključena kao pomoć u raznovrsnim poslovima od istrpavanja kukuruza ili ječma do pripreme silaže, a Margareta, Mirela i Mihael su se uvijek pridružili jer su znali da će se prije ići igrati s prijateljicom. Mihael je u stopu pratio Ivana, gledao i pomagao oko svih poslova. Oni su odrasli, razišli se, ali ostale su druge, mlađe generacije koje još uvijek trče i vesele se u dvorištu obitelji Križan, usprkos tome što Ivan sada posjeduje samo svinje. Strast kojom Ivan obavlja svoj posao je hipnotizirajuća, a seoska djeca Lipova Brda uživaju oponašajući ono što ih okružuje. Ivanu nikada nije bilo teško odvojiti trenutak te zaigrati nogomet. Nikada ga ništa nije zanimalo osim mljekarstva. Željka je baratala svim dostupnim modernim tehnologijama, a on je imao samo mobitel na tipke kojim je nazvao te uzvraćao pozive. Unatoč svemu, Uni je falio razgovor s tatom. Njegova šutljivost joj nije bila jasna, stoga se činio stran i nepoznat.  Željka je uvijek obavljala sve potrebito oko djece. On je po tom pitanju bio pasivan, a Una tu činjenicu nikako nije mogla izbrisati iz glave. Sjeća se da je samo jednom brinuo za nju dok je Željka bila u bolnici zbog žučnog kamenca. Čekala ga je u bračnom krevetu roditelja i protestirala da neće spavati dok joj ne pročita Mačka u čizmama. Pokušavao ju je prevariti i preskakati stranice, ali ona ga je uporno vraćala unazad jer je svaku bajku znala napamet. 

Kada je Una krenula u peti razred, morao je rasprodati sve životinje i poljoprivredne strojeve. Teška srca je donio odluku. Troškovi su bili preveliki, a priljev novca mizeran. Zaposlio se u pilani kod rođaka Franjića. Svi ostali su zaboravili da im je nekada besplatno i bespogovorno pomagao. Zatvorili su mu sva vrata, ali Ivan se nije predao. Znao je za koga se bori. Iako je šutio, obožavao je Željku, Unu i Vedrana. Na djecu je bio posebno ponosan jer su uspješni u školi. Bilo mu je nevjerojatno da su oboje odlikaši, a on je nekada skupljao same dvojke i trojke jer ga škola nikada nije zanimala. 

***

Sada ispred papira koji treba potpisati i uzeti tuđe prezime, najradije bi bacila buket i odletjela u vrijeme dok se vozila s Unom i Ivanom na IMT-u 539 te gledala u daljinu užareno sunce koje je pržilo njihovu kožu, ali samo na nekoliko sekundi jer se nalazila na jedinom mjestu gdje je doista htjela biti cijelim bićem. Njena Una je upravo zbog te pretjerane želje padala, ustajala i puzala… Ljubav. Ali evo je, Laura Nikolić u svjetlucavoj srebrnoj haljini u matičnom uredu. Što ako sutra požali?
- Sutra je sutra, ionako nije bilo odluke zbog koje se nisi kolebala. Potpisuj, kravo mala. - ponavljala si je u glavi.
Gledala je u viseće kristale na stropu. Vjetar ih je i dalje ljuljao. Usmjerila je još jednom pogled prema vratima, spustila se i potpisala.

(Došli smo do kraja "prve glave".)

Prapovijest VI.

Frakcije su bile posvuda. Stari Herman je bio u ustašama, a Vid u partizanima. Skupljali bi se najčešće za vrijeme paljenja guma, tradicije ispraćanja loših duhova, na blagdan Svih Svetih ili pri obilježavanju Ivanja, kada se palio krijes od petnaest metara drva. Uni se činilo da je to bila tradicija – dobro se napojiti. Uz potoke alkohola, najstariji stanovnici sela bi prepričavali ratne i postratne dogodovštine te istodobno uspjeli podijeliti muškarce koji su kasnije svojoj djeci ispirali mozgove iza vlastita četiri zida. Njenom ocu su se oči caklile radi takvih priča, a ona je zahvaljivala Bogu što živi u dvadeset i prvom stoljeću. Nije vjerovala Ivanovoj zaluđenosti i istražila je sve moguće knjige koje je mogla. Zaključila je da se radi o zlotvorima. Nije mogao podnijeti Unino kontriranje, tvrdoglavost i borbenost za ideje u koje je njeno malo srce vjerovalo.

- Ti nisi tada živio i ne možeš reći da je bilo bolje. Što je s ubijenim ljudima? Za zločine nema opravdanja. - grupe crno i crveno je nisu nikad zanimale.

- To vas uče u školi? Onaj tko tebi daje petice je budala. Reci mu u školi da mu ja kažem da je budala. - puhao je i klimao glavom.

- Napad je najbolja obrana. S tobom nema razgovora. Ako nije po tvom, stiže pljuvanje po nekom ili psovanje. Kako koji dan. - do njega nikad nije dopiralo. On vidi jedan pravac, a Una je htjela gledati svaki mogući kutak i sve njihove nijanse.

Najžustrije rasprave su se vodile kod mljekare, a očevi bi tada isticali tko je iz kakve familije, što je ovisilo o grbu koji se vidi kad stupiš u kuću, i tko je veći Hrvat.

- Ne znam samo čime te hranimo da si toliko prepametna. Željka, to je tvoja 'ćer. Pljunuta mater. - posljednji pečat svake rasprave.

Željka je bila ponosna jer je uspjela izroditi dijete s nogama u sadašnjosti i razumom usmjerenim prema vlastitoj budućnosti. To joj je ulijevalo nadu da vodi dijete ispravnom stazom.

Zapravo, ona nikada nije pogledala u bunar i zagrabila ispod površine. Nije ni slutila da  njeno dijete puže. Ili nije htjela slutiti? Krizne godine u proizvodnji cipela su je prisilile da nakon posla želi imati mir. Sjesti ispred kompjutora i zaigrati igrice da pusti mozak na pašu barem na petnaest minuta. Una se toliko veselila majčinom dolasku s posla, a ona bi je bezbroj puta otpilila. 

- Što si mi došla "smrdjeti" u sobu? – Una je pripisivala takvo ponašanje PMS-u. Okrenula bi se bespogovorno, zakolutala očima, zatvorila vrata iza sebe, okrenula se još jednom i pokazala srednji prst. Nenamjerno je postala žderačica parfema. Bojala se da uistinu ne smrdi ljudima oko sebe. Nije htjela smetati. Povlačila se. Daleko od svih.

Nikada nije znala obuzdati svoju brbljavost. Voljela je bliskost i povezanost s drugim bićima. Trudila se uvijek načeti neku temu sa Željkom, ali dobivala bi odgovore da je dosadna. Tinejdžerica nije htjela fraze - „Glupost! Nemam vremena, moram ići!”.

Ponavljala si je u mislima da nije potrebna.
I započela izgradnju visokih, čvrstih i tamnih zidina.

(Nastavlja se.)

Prapovijest V.

Činilo joj se da je sloboda na selu u potpunosti živa.
Trčala bi, a vjetar joj je gurao leđa. Vjerovala je da leti. Gubila ravnotežu. I letjela. Vjerovala. Uzgajala iluzije. Izgubila se. Ali nije priznala. Hodala je u mraku. Izgubljena.

Neprestance se gurala na traktor i do odlaska na fakultet je svugdje odlazila s Ivanom. Nikada nisu Željki rekli da je skliznula s blatobrana za vrijeme vožnje bale sijena. On ju je držao za gležanj da ne padne pod kotače. Naučila se lagati kako bi izbjegla maminu vojničku kontrolu i prigovaranje. Bojala se uraditi grešku jer je znala da s njom dolazi strah i sankcije. Iz toga je proizlazila potreba da sve bude u redu, zatim se nadovezalo laganje jer se samo laž mogla naizgled učiniti savršenom. Laž je postala njeno ronilačko odijelo. Možda sigurno, možda pogubno, ali znala je kako lelujati na tik do dna.

- Nećemo reći mami. Znaš da se bude dernjala. - često joj je objašnjavao Ivan, a ona je znala da tata govori istinu. 

Una je uspjela mami priuštiti strašan sram, ali mama je mama – sve pretrpi. Operirala je krajnike u bolnici i Željka je bila s njom cijelo vrijeme prije te poslije operacije. Časak prije anestezije, kreštala je iz petnih žila psovke upućene medicinskim sestrama. - Kurvetine, oslobodite me, flundre jedne… - čula je kod prabake. Sumještanke su joj često dolazile u posjetu i tračale druge žene iz mjesta u kojem svi misle da znaju o drugima ama baš sve. Bolnički odjel je odzvanjao psovkama. Željka joj uvijek govori da je bila crvena kao paprika od sramote dok ju je, još uvijek omamljenu, medicinska sestra dogurala u sobu nakon zahvata. 

- Mama, što vi imate prosto dijete! Sad joj je maca popapala jezik na neko vrijeme! - kultna i nezaboravna rečenica.

O, ne, ona nije bila sama. Imala je čopor svojih godina. Dvije sestre, Mirelu i Margaretu, te njihovog brata Mihaela. Po cijele dane su se znali igrati kuhanja mljevenom ciglom i zemljom. Ili su organizirali svatove. Mihael i Una su se vjenčali nekoliko puta tjedno, vjerojatno su ih kasnije zato svi zadirkivali kada je ona krenula u školu i sukladno okolnostima prisilno se udaljili. Oni su bili jedna seoska grupica, a drugu je činilo sedmero djece obitelji Cindrić, no druženje s njima nije bilo dozvoljeno jer su mještani tvrdili kako su Cindrići ušljivi, neodgojeni i pravi divljaci. 

- Budaletine! A zakaj se oni ne bi družili? Pustite djecu na miru! Vi sigurno znate kakvi su oni! A kakvi ste onda vi?!- negodovao je Ivan na svako ogovaranje te obitelji. 

Mirela je upitala, jednog od braće prilikom igranja skrivača, imaju li oni stvarno svatko svoga tatu jer je to čula od kume Đurđe kad je bila kod njene mame na kavi, a njoj je ispričao susjed Miko u stopostotnom uvjerenju u tu teoriju. Poslije svakog rođenja djeteta, čekalo se da ono poraste pa da se mogu potražiti mogući očevi u selu. Kasnije je Una zaključila da nije nikada upoznala izdržljiviju osobu od Marije. Trebalo je preživjeti oštre metke neistine koji su izlazili iz tuđih usta. Pa što i ako je bila istina? Djeca su bogatstvo. Govorili su im da na njima, djeci, ostaje svijet. Govoriti jedno, misliti drugo, zar to znači biti odrasla osoba?

Dječji ponos je dugo razdvajao te dvije grupe, ali kako su odrastali, shvaćali su da ne žele biti poput svojih roditelja. Željeli su biti iznad mračne strane svakodnevne ljudske ogorčene potrebe za podjelom na mi i oni. Malena srca svašta odluče, ali život... Faktor s bujnom maštom.

(Nastavlja se.)