Marketing
Živjeli mladenci!
Prapovijest VII.
Svi Unini prijatelji su se plašili Željke. Ona nije imala dlake na jeziku i bila je poprilično oštra.
- Cure ti šmrklji. Idi si obrisat' nos. Bljak! – Željka je poručila Margareti dok su djevojčice gledale crtić. Usprkos obećanju da će se vratiti, Margareta se nije više vratila. Odjurila je kući. Una je mogla samo stajati, buljiti u mamu i vratiti se gledanju televizije jer ako se usprotivi, gledanje Mjesečevih ratnica bi se privelo kraju.
Ivan je bio poput oca svoj djeci u Lipovom Brdu. Dane su provodili prateći njegove korake od odlaska u prostoriju za proizvodnju sireva do posljednjeg pospremanja poljoprivrednih strojeva. Nije imao prilike završiti ništa drugo osim osam razreda škole jer je morao pomagati roditeljima na selu. Majka ga je rodila davne 1964. i bilo mu je suđeno ostati doma, a mljekarstvo je trajno postalo put, san i jednosmjeran odabir. Iz Križanovog dvorišta se moglo čuti krave, ovce, koze, purane, kokoši, guske i svinje. Bio je poznat kao čovjek kojem ruke izrade sve što oči zamijete. Bez svetka i petka s ustajanjem u cik zore. U ljetnim mjesecima se znalo zalomiti da spavanje traje samo dva sata. Trebalo je zaraditi jer je on imao svoj ponos. Ne bi nikada dopustio da živi od ženinih novaca ili da mora uzeti nečiju pomoć.
- Radije štrik oko vrata. – tvrdio je klimajući glavom.
Seoska djeca su znala nanjušiti njegovu jednostavnu narav. Dok je Željka bila čelična žena i najčešće pružala odgovor ne može, njemu su se Vedran i Una obraćali po brzo i kratko može. Nije strahovao poput nje da će se djeci nešto dogoditi te nije htio zadirati u slobodu koja će se ionako prirodno rasplinuti. Una i Vedran nikada nisu otišli na more sa svojim roditeljima jer si on nije mogao priuštiti odsutnost s imanja. Ribnjak onkraj šume je privlačio dječju ekipu koja je uspjela nagovoriti Ivana da ih utrpa u traktorsku prikolicu te odveze na kupanje.
- Ivane, daj me nemoj klat'! Hoćeš da se nešto dogodi? Una, silazite odmah dolje! - prigovarala je, širila ruke i primala se za glavu.
- Jel' vidite vi ovu dosadnu babu? Idemo mi, ništa je ne slušajte. Nemojte slučajno silaziti! - cerekao se Ivan i lijevao gorivo u traktor.
Poslije pet minuta negodovanja, sjela je i ona sa seoskom djecom u prikolicu te ih upozoravala neka se slučajno ne ustaju za vrijeme vožnje; uz nekoliko dodatnih napomena da se moraju čvrsto držati. Najduže putovanje koje su kao obitelj zajednički izveli je odlazak do Garić grada jednu nedjelju. Druge rute nisu bile provedive jer je posao na selu čekao. Una je od malih nogu bila uključena kao pomoć u raznovrsnim poslovima od istrpavanja kukuruza ili ječma do pripreme silaže, a Margareta, Mirela i Mihael su se uvijek pridružili jer su znali da će se prije ići igrati s prijateljicom. Mihael je u stopu pratio Ivana, gledao i pomagao oko svih poslova. Oni su odrasli, razišli se, ali ostale su druge, mlađe generacije koje još uvijek trče i vesele se u dvorištu obitelji Križan, usprkos tome što Ivan sada posjeduje samo svinje. Strast kojom Ivan obavlja svoj posao je hipnotizirajuća, a seoska djeca Lipova Brda uživaju oponašajući ono što ih okružuje. Ivanu nikada nije bilo teško odvojiti trenutak te zaigrati nogomet. Nikada ga ništa nije zanimalo osim mljekarstva. Željka je baratala svim dostupnim modernim tehnologijama, a on je imao samo mobitel na tipke kojim je nazvao te uzvraćao pozive. Unatoč svemu, Uni je falio razgovor s tatom. Njegova šutljivost joj nije bila jasna, stoga se činio stran i nepoznat. Željka je uvijek obavljala sve potrebito oko djece. On je po tom pitanju bio pasivan, a Una tu činjenicu nikako nije mogla izbrisati iz glave. Sjeća se da je samo jednom brinuo za nju dok je Željka bila u bolnici zbog žučnog kamenca. Čekala ga je u bračnom krevetu roditelja i protestirala da neće spavati dok joj ne pročita Mačka u čizmama. Pokušavao ju je prevariti i preskakati stranice, ali ona ga je uporno vraćala unazad jer je svaku bajku znala napamet.
Kada je Una krenula u peti razred, morao je rasprodati sve životinje i poljoprivredne strojeve. Teška srca je donio odluku. Troškovi su bili preveliki, a priljev novca mizeran. Zaposlio se u pilani kod rođaka Franjića. Svi ostali su zaboravili da im je nekada besplatno i bespogovorno pomagao. Zatvorili su mu sva vrata, ali Ivan se nije predao. Znao je za koga se bori. Iako je šutio, obožavao je Željku, Unu i Vedrana. Na djecu je bio posebno ponosan jer su uspješni u školi. Bilo mu je nevjerojatno da su oboje odlikaši, a on je nekada skupljao same dvojke i trojke jer ga škola nikada nije zanimala.
***
Sada ispred papira koji treba potpisati i uzeti tuđe prezime, najradije bi bacila buket i odletjela u vrijeme dok se vozila s Unom i Ivanom na IMT-u 539 te gledala u daljinu užareno sunce koje je pržilo njihovu kožu, ali samo na nekoliko sekundi jer se nalazila na jedinom mjestu gdje je doista htjela biti cijelim bićem. Njena Una je upravo zbog te pretjerane želje padala, ustajala i puzala… Ljubav. Ali evo je, Laura Nikolić u svjetlucavoj srebrnoj haljini u matičnom uredu. Što ako sutra požali?
- Sutra je sutra, ionako nije bilo odluke zbog koje se nisi kolebala. Potpisuj, kravo mala. - ponavljala si je u glavi.
Gledala je u viseće kristale na stropu. Vjetar ih je i dalje ljuljao. Usmjerila je još jednom pogled prema vratima, spustila se i potpisala.
(Došli smo do kraja "prve glave".)
Post je objavljen 11.02.2023. u 00:06 sati.