Prapovijest VI.

Frakcije su bile posvuda. Stari Herman je bio u ustašama, a Vid u partizanima. Skupljali bi se najčešće za vrijeme paljenja guma, tradicije ispraćanja loših duhova, na blagdan Svih Svetih ili pri obilježavanju Ivanja, kada se palio krijes od petnaest metara drva. Uni se činilo da je to bila tradicija – dobro se napojiti. Uz potoke alkohola, najstariji stanovnici sela bi prepričavali ratne i postratne dogodovštine te istodobno uspjeli podijeliti muškarce koji su kasnije svojoj djeci ispirali mozgove iza vlastita četiri zida. Njenom ocu su se oči caklile radi takvih priča, a ona je zahvaljivala Bogu što živi u dvadeset i prvom stoljeću. Nije vjerovala Ivanovoj zaluđenosti i istražila je sve moguće knjige koje je mogla. Zaključila je da se radi o zlotvorima. Nije mogao podnijeti Unino kontriranje, tvrdoglavost i borbenost za ideje u koje je njeno malo srce vjerovalo.

- Ti nisi tada živio i ne možeš reći da je bilo bolje. Što je s ubijenim ljudima? Za zločine nema opravdanja. - grupe crno i crveno je nisu nikad zanimale.

- To vas uče u školi? Onaj tko tebi daje petice je budala. Reci mu u školi da mu ja kažem da je budala. - puhao je i klimao glavom.

- Napad je najbolja obrana. S tobom nema razgovora. Ako nije po tvom, stiže pljuvanje po nekom ili psovanje. Kako koji dan. - do njega nikad nije dopiralo. On vidi jedan pravac, a Una je htjela gledati svaki mogući kutak i sve njihove nijanse.

Najžustrije rasprave su se vodile kod mljekare, a očevi bi tada isticali tko je iz kakve familije, što je ovisilo o grbu koji se vidi kad stupiš u kuću, i tko je veći Hrvat.

- Ne znam samo čime te hranimo da si toliko prepametna. Željka, to je tvoja 'ćer. Pljunuta mater. - posljednji pečat svake rasprave.

Željka je bila ponosna jer je uspjela izroditi dijete s nogama u sadašnjosti i razumom usmjerenim prema vlastitoj budućnosti. To joj je ulijevalo nadu da vodi dijete ispravnom stazom.

Zapravo, ona nikada nije pogledala u bunar i zagrabila ispod površine. Nije ni slutila da  njeno dijete puže. Ili nije htjela slutiti? Krizne godine u proizvodnji cipela su je prisilile da nakon posla želi imati mir. Sjesti ispred kompjutora i zaigrati igrice da pusti mozak na pašu barem na petnaest minuta. Una se toliko veselila majčinom dolasku s posla, a ona bi je bezbroj puta otpilila. 

- Što si mi došla "smrdjeti" u sobu? – Una je pripisivala takvo ponašanje PMS-u. Okrenula bi se bespogovorno, zakolutala očima, zatvorila vrata iza sebe, okrenula se još jednom i pokazala srednji prst. Nenamjerno je postala žderačica parfema. Bojala se da uistinu ne smrdi ljudima oko sebe. Nije htjela smetati. Povlačila se. Daleko od svih.

Nikada nije znala obuzdati svoju brbljavost. Voljela je bliskost i povezanost s drugim bićima. Trudila se uvijek načeti neku temu sa Željkom, ali dobivala bi odgovore da je dosadna. Tinejdžerica nije htjela fraze - „Glupost! Nemam vremena, moram ići!”.

Ponavljala si je u mislima da nije potrebna.
I započela izgradnju visokih, čvrstih i tamnih zidina.

(Nastavlja se.)