Romanika I.
- Izgledaš poput balerine. - šapnuo joj je stric na krizmi.
Bile su to njegove riječi utjehe poslije žalopojke nakon povratka s ljetovanja u Varaždinu. Netom što je baka pospremila Unu na spavanje, izgovarala je djedu u suprotnoj prostoriji svoje strahove o Uninom izgledu u budućnosti. Baka se plašila da će Una izgledati poput morža. Nakon operacije krajnika se nenamjerno udebljala. Nikada joj nisu dozvoljavali da ustane od stola i ostavi nešto na tanjuru. Djed je posebice stražario nad njom i imao čvrst režim odgoja kada je bila kod njih u Varaždinu, no bilo joj je lijepo. Zapamtila je izreku „Batina je izašla iz raja.“. Nije se bunila jer je mama bila kopija djeda i usvojila njegove principe odgoja. Kristalno jasna svakodnevica i njena dječja prepuštenost koja se trajno ustalila te rasla zajedno s njom. Sve je prihvaćala. Kako mora biti, mora biti.
Una je izgledom bila Ivanova preslika. Zelene oči, plava ravna kosa, maleni nos i neravni zubi, zbog kojih je tri godine nosila aparatić ,samo kako je više nitko nikada ne bi nazvao Zekoslav Mrkva.
- Ti ćeš izgledati kao balerina jednog dana. - Josip je pogladio vrh njene glave.
- Do tada će trebati sto godina. - namrgođeno mu je odgovarala šestogodišnja djevojčica.
Josip je bio Unin zaštitnik iz sjene. Iza okruglih naočala je sakrivao tužan pogled čiju priču su mogli samo nagađati. Iako je živio dvjestotinjak metara od rodne kuće, svakodnevno je dolazio pomagati bratu, skuhati ručak ako Željka nije stigla i otpraviti klince u školu. Nijedan posao mu nije bio stran i težak jer je obitelj jedino što smatra važnim. Obitelj je sprječavala da se osjeća poput prazne limenke. Povodom Uninog drugog rođendana, kupio joj je kujicu Bisu koja se ni trenutka nije odvajala od djevojčice. Nije dozvoljavala da Uni priđe netko nepoznat ili da se na dijete povisi ton. Bisa bio odmah rafalno zarežala. On je bio taj koji je Uni na upit voli li je odgovarao da je njegova i Božja. Bila mu je poput kćeri koju nikad nije imao. Znao je kolika je Unina patnja jer njegov brat ne iskazuje osjećaje riječima. Srce mu se slomilo kada je krenula u prvi razred i nikako nije mogla spojiti slogove te pročitati riječi. Mučila se mjesecima. Sve je morala naučiti napamet za školu da bi uspješno pratila sljedeći dan. Ivan je sjedio pokraj nje i bio iznimno bijesan jer je morao odraditi Željkin dio posla.
- Jesi li glupa ili što s tobom ne valja? - povukao je Unu za uho i navlačio je u vis, a ona se zacrvenila i počela vrištati. Ustao je, stavio šešir na glavu i otišao za poslom. Bila je uplašena i razočarana. Josip joj je prišao i maramicom obrisao suze.
- Vježbat ćemo svaki dan. Dobro? Ajd' nemoj plakat' više. Kupio sam ti ljubičastu bilježnicu sa zvjezdicama za rođendan, ali dat' ću ti je sutra. - snažno je zagrlio Unu.
Povrijeđeno i bijesno je naučila tečno čitati, a u bilježnici je opisivala svijet oko sebe. Unutra se sakrila i previjala svoje rane. Na papiru je živjela po svojim pravilima i budno sanjala o nedodirljivoj sreći. Bilježnica nije mogla reći da je njena pjesmica glupa, a dijalozi u njenom sastavku smiješni. Nije je mogla raniti.
Josip je imao svoj napitak zaborava. Svi su ignorirali njegov problem i nitko ga nikada nije upitao kako je. Nitko osim nećakinje. Niti kad je pijan posjekao ruku cijepajući drva niti kad je pao na livadi poslije seoske utakmice te razbio čelo na kamen. Ponekad ga je znala slijediti i oglasiti se namjerno samo kako ne bi otišao u podrum i pio vino. Znala je da će ga biti sram i hitro bi poduzeo promjenu rute kretanja. Za dan škole u gimnaziji, učenike je posjetio ugledni psihijatar Lovrak i u svom izlaganju objasnio da oni koji ne reagiraju i pomognu alkoholičarima nose ime pasivni alkoholičari. Prilikom sljedećeg Josipovog pijanstva, napala je Ivana i Željku da su oni krivi za sve jer posljednje dvadeset i dvije godine nisu ništa poduzeli. Ivan je izazvao bijes u njoj jer je snažno gurao Josipa da ide na spavanje.
