Romanika III.

- A gdje su se ljudi družili? - brzo je izgovarala unaprijed smišljena pitanja.

- Prije nego što sam išao u školu, u sredini našeg sela se nalazila dugačka kuća u kojoj su se održavali plesovi. Stariji ljudi su govorili o „kolu”. E sad, sjećam se sam da su to tako zvali. I čuvao ti je mene jednom djed dok su održavali ples. Fino je on zaspao, a ja bjež' po putu i sakrio se u cvjetnjak. Ma to su tamburaši svirali, plesalo se i na komad, stari Ilija, a njega su sve ženske u selu voljele, imao je baš guste brkove. Uzima on u ruku čekić, diže ga u zrak, daje ruku svojoj materi Rezi i viče: „Stan'te svirci, stara majka mora it spat!“. I u taj čas, Ana i Stevo se drpaju u starom poljskom šekretu i padne Stevo u izmet, pošto su selski fakini pomaknuli drvenu dasku. - smije se i vuče šalicu hladne kave prema sebi. 

- Nisu li onda mame branile da cure budu s dečkima?

- Ma daj! Normalno da nisu smjeli bit' skupa. Možeš mislit kak' se provela doma. Mater ju je sigurno istukla dolje po onoj stvari. Tak' se pričalo da je dobila batina s drškom od metle. Ali pazi sad, mene je mater ulovila i morao sam klečat' na kukuruzi i još sam se razbolio jer sam išao bos. To su ti bili onda problemi jer je mater morala zvat' selskog barbira. On je imao nekakve rogove, čaše i pijavice. Tata je poludio na to i uvijek govorio da su prevaranti koji kradu ljudima novce. Poludio je i kad me bolio zub, a mater zvala barbira koji je stigao s nekoliko kliješta. Potjerao ga je van iz dvorišta, a meni je ulio domaću travaricu u zube.

- Da, jednom mi je baba Raifica pričala da se puštala krv. - ubacila se Una.

- Je, je. I to se radilo. Al' pazi ovo, najbolje od svega, uvijek smo kasnili doma iz škole. Zaustavili smo se kod babe Roze, posjedali smo ispod njene kruške, a ona nam je pričala o coprnicama, šumskim deklama, vilama, malima... Ma imala je svakakve priče za nas. Išli smo doma uplašeni, ali svaki dan bi dolazili po još priča. Trčali smo prema kućama kak' nas je znalo bit' strah. Rekla je da su babe jedna drugoj coprale krave pa krave ne bi imale više mlijeka. Svašta smo mogli čut'.

- Čekaj, a gdje si ti išao u srednju? U Garešnicu? 

- Ma kakvi. Poslali su me u Viroviticu za krojača. Živio sam kod jedne zle babuskare u sobičku.

- Kako si to odabrao? 

Mater je voljela presti, tkati ili je našivavala ručnike i stolnjake kad je imala vremena. Uvijek mi je govorila da će se zalagati kod starog da me pošalju u školu za krojača da joj mogu skrojiti haljine kakve su nosile žene u gradovima. Sanjarila je o gradu i životu negdje drugdje. Kako i ne bi, razumio sam to oduvijek. Ipak je grad bio pojam spasa od teških seljačkih poslova. Barem su meni bili mrski. Onda sam završio nakon škole u Zagrebu. Kupio “peglicu” kad sam malo zaradio. Ma to ti je bio život bečki.  - smješka se, gleda u daljinu i klima glavom. 

- Gdje si živio u Zagrebu? Radio si u firmi? - Una ispituje Josipa poput znatiželjnog robota.

- Živio sam u stanu na Svetom Duhu, a radio sam u “Predragu Herucu”. To ti je bila firma za sportsku opremu. Bilo mi je dobro tamo, ali luda glava bi letjela u visine. Zvao me jedan prijatelj da idemo raditi u Novi Sad. Tamo sam proveo jedanaest mjeseci i otišao u Brčko. Jebi ga, bila je bolja prilika. Stanovao sam u Bijelom Polju, ali možeš misliti kako je ta priča završila. 

- Kako? - iznenađeno uzvraća pitanje. 

- Ti ni ne znaš. Započelo je sranje s ratom. Lokalni Srbi su nas pozvali na sastanak u jednu dvoranu u Brezovom Polju, a onda su nas muškarce i dio žena odveli u logor Luka. Kad su nas sve skupili, nas su utrpali na autobus koji je išao za Batković, a žene za Tuzlu, ali za njih nisam siguran. 

- Prestrašno! - zabuljila se u njega i širom otvorenih očiju slušala. Zubi su joj počeli cvokotati. Naježila se. Osjećala je da će dobiti proljev. Strašila se takvih priča.

- Sjećam se da sam 16. lipnja '92. stigao u Batković. Bio sam tamo sve do listopada. Nikad neću zaboravit' jebeni špalir kad smo stigli. 

- Što ste morali tamo raditi? 

- Ja sam radio tri puta tjedno jedan period na poljoprivrednom dobru negdje oko Bijeljine. Išli smo micat' korov s jednog polja. A da, i išli smo kopat' grobove za srpske vojnike. Neki su kopali grobove ili nosili municiju. Razminiravali. Bili smo robovi.


- Jesi li dobio puno batina? - oči su joj bile pune suza. Ruke su joj se tresle pa je sjela na dlanove.

- Najgore kad smo dolazili i drugi put radi jebenog sata. Nisam im htio dat' sat koji sam kupio u Zagrebu. Dobio sam po leđima s batinom i otišao sat. Inače su mlatili svuda. Morali smo pjevati njihove pjesme. Ako ne znaš tekst, najebao si. Mislim da sad zato imam problema s bubrezima. Ja sam još dobro prošao kak' su drugi znali dobit'. To je dovoljno da znaš. Pametna si, dobro učiš u školi, znaš da se nasilnici mogu sjetiti nezamislivog. Al' da se razumijemo, ne mrzim nikog. Ne želim o tome razmišljati. - govorio je bolno ravnodušno. Unu je boljela njegova smirenost.

- Kako si pobjegao? - malene suzice su joj se spuštale niz obraze, a nos zacrvenio.

- Spasili su me Muslimani u listopadu. Taj dan je bio odstrel. Vraška sreća. Poslije sam završio u jednoj crkvi kod svećenika. Očistili su me od ušiju, okupali, nahranili. Dao mi je novce za put i autobusnu kartu. Onda sam išao prema granici i nije me ženska pustila preko jer nisam imao valjane dokumente. Nikad nisam tako vikao na nijednu ženu. To su bili oni krici jada. Zamisli, izađeš iz jebenog logora i onda ne možeš preko granice. Izašao joj je šef van iz svog ureda i pitao je jel' glupa, vidi li me na šta ličim i neka me pušta momentalno. Bus me ostavio kod općine i u tom trenutku vidim susjeda Dubravka. Vozio je tad kamion za Dukat. Prvo me pitao tko sam ja. Ja onako šmekerski odgovaram “Pa Josip. Šta me više ne poznaješ, susjed?”. Šutio je cijelim putem dok smo se vozili doma. Bio sam kost i koža nakon logora. Nitko od mene i o meni nije čuo niti jedne riječi. Mater je plakala valjda kao nikad u životu kad sam došao. Već su me otpisali. I evo me sad tu s tobom. - otvara novčanik i pokazuje Uni potvrdu od Crvenog križa i staru smeđu "ličnu kartu".

Una je još uvijek plakala. Usne su joj se iskrivile od bola, a oči pekle.

- Ajde, ajde. Nema plakanja! Ni ja ne plačem. Jebena vremena, ali bitno da je glava na ramenima! - srknuo je kavu i upalio novu cigaretu.