Marketing
Napuknuti akvarij
Prapovijest V.
Činilo joj se da je sloboda na selu u potpunosti živa.
Trčala bi, a vjetar joj je gurao leđa. Vjerovala je da leti. Gubila ravnotežu. I letjela. Vjerovala. Uzgajala iluzije. Izgubila se. Ali nije priznala. Hodala je u mraku. Izgubljena.
Neprestance se gurala na traktor i do odlaska na fakultet je svugdje odlazila s Ivanom. Nikada nisu Željki rekli da je skliznula s blatobrana za vrijeme vožnje bale sijena. On ju je držao za gležanj da ne padne pod kotače. Naučila se lagati kako bi izbjegla maminu vojničku kontrolu i prigovaranje. Bojala se uraditi grešku jer je znala da s njom dolazi strah i sankcije. Iz toga je proizlazila potreba da sve bude u redu, zatim se nadovezalo laganje jer se samo laž mogla naizgled učiniti savršenom. Laž je postala njeno ronilačko odijelo. Možda sigurno, možda pogubno, ali znala je kako lelujati na tik do dna.
- Nećemo reći mami. Znaš da se bude dernjala. - često joj je objašnjavao Ivan, a ona je znala da tata govori istinu.
Una je uspjela mami priuštiti strašan sram, ali mama je mama – sve pretrpi. Operirala je krajnike u bolnici i Željka je bila s njom cijelo vrijeme prije te poslije operacije. Časak prije anestezije, kreštala je iz petnih žila psovke upućene medicinskim sestrama. - Kurvetine, oslobodite me, flundre jedne… - čula je kod prabake. Sumještanke su joj često dolazile u posjetu i tračale druge žene iz mjesta u kojem svi misle da znaju o drugima ama baš sve. Bolnički odjel je odzvanjao psovkama. Željka joj uvijek govori da je bila crvena kao paprika od sramote dok ju je, još uvijek omamljenu, medicinska sestra dogurala u sobu nakon zahvata.
- Mama, što vi imate prosto dijete! Sad joj je maca popapala jezik na neko vrijeme! - kultna i nezaboravna rečenica.
O, ne, ona nije bila sama. Imala je čopor svojih godina. Dvije sestre, Mirelu i Margaretu, te njihovog brata Mihaela. Po cijele dane su se znali igrati kuhanja mljevenom ciglom i zemljom. Ili su organizirali svatove. Mihael i Una su se vjenčali nekoliko puta tjedno, vjerojatno su ih kasnije zato svi zadirkivali kada je ona krenula u školu i sukladno okolnostima prisilno se udaljili. Oni su bili jedna seoska grupica, a drugu je činilo sedmero djece obitelji Cindrić, no druženje s njima nije bilo dozvoljeno jer su mještani tvrdili kako su Cindrići ušljivi, neodgojeni i pravi divljaci.
- Budaletine! A zakaj se oni ne bi družili? Pustite djecu na miru! Vi sigurno znate kakvi su oni! A kakvi ste onda vi?!- negodovao je Ivan na svako ogovaranje te obitelji.
Mirela je upitala, jednog od braće prilikom igranja skrivača, imaju li oni stvarno svatko svoga tatu jer je to čula od kume Đurđe kad je bila kod njene mame na kavi, a njoj je ispričao susjed Miko u stopostotnom uvjerenju u tu teoriju. Poslije svakog rođenja djeteta, čekalo se da ono poraste pa da se mogu potražiti mogući očevi u selu. Kasnije je Una zaključila da nije nikada upoznala izdržljiviju osobu od Marije. Trebalo je preživjeti oštre metke neistine koji su izlazili iz tuđih usta. Pa što i ako je bila istina? Djeca su bogatstvo. Govorili su im da na njima, djeci, ostaje svijet. Govoriti jedno, misliti drugo, zar to znači biti odrasla osoba?
Dječji ponos je dugo razdvajao te dvije grupe, ali kako su odrastali, shvaćali su da ne žele biti poput svojih roditelja. Željeli su biti iznad mračne strane svakodnevne ljudske ogorčene potrebe za podjelom na mi i oni. Malena srca svašta odluče, ali život... Faktor s bujnom maštom.
(Nastavlja se.)
Post je objavljen 04.02.2023. u 00:56 sati.