Djeca - naša budućnost

23 ožujak 2023

Nova "eksperimentalna nastava" je ponovno prelijevanje iz šupljeg u prazno.

Maltretiranje djece, roditelja i učitelja.

Kako možeš provoditi dodatne reforme u sustavu koji ima očite ogromne manjkavosti?

Problemi se guraju pod tepih i šminkaju izrazom "modernizacija".

Isto tako, malo tko se bavi poplavom maloljetničkog - vršnjačkog nasilja i delinkvencijom.

Kakvo dobro donosi cjelodnevna nastava? Kako pridonosi jačanju obitelji, a djeca su cijeli dan u školi? Gdje je njihovo slobodno vrijeme?

Usporite, djeca mogu doživjeti burnout sindrom.
Što im reforma treba donijeti?

Psihološke probleme?

Školstvo je očito postalo veliki biznis.
Objavljen je javni poziv za eksperimentalni projekt. Ne postoji službeni dokument koji ga jasno opisuje.

Kako će se škole prijaviti na nešto što nije kompletno pojašnjeno i razrađeno?

Zaboravljate da su djeca živa bića, a ne brojevi na papiru.

Jasno je da su neki roditelji zadovoljni takvom solucijom zbog radnog vremena.

Hoće li nastavnici biti plaćeni sukladno novim zadaćama?
Nažalost, nisu ni sada.

Mnoge škole nemaju zadovoljavajuće osnovne uvjete rada, niti jednosmjensku nastavu.

Mnoge škole su se upustile u novu izgradnju te energetsku obnovu u prošlim godinama. Određene je na kraju dočekao hladan tuš i šok. Ne postoje financijska sredstva za otplatu, već su škole morale podizati kredite.

Osnovna škola Ivanska me poslala u svijet.

Kuhinja u kojoj su generacije i generacije učenika stizale na kuhani obrok kod nasmijanih kuharica.
Videozapis mi je slomio srce!


SOS za kuhinju OŠ Ivanska


Ovo je poziv u pomoć.

Medijska skupina Osnovne škole Ivanska je izradila video kako bi proširila glas o potrebitoj pomoći.

Škola bi od prikupljenih sredstava kupila pećnicu, novo posuđe, slavine te pribor za jelo.

188 učenika treba pomoć ljudi velika srca.

Školu možete kontaktirati putem maila ili Facebook stranice.


ured@os-ivanska.skole.hr

https://m.facebook.com/100064878846412/


Razočarana sam jer se radi o djeci - našoj budućnosti.

Tko je zakazao?!

Također, pratila sam jedan, dvodnevni, državni nastavnički skup.

Predavači žive u oblacima.
Učenicima ne treba udžbenik od 1000 stranica, nastava u antičkom obliku, gomila činjenica kojih se neće sjetiti čim izađu iz učionice.

Ne ubijajte im interes u startu.

Nastavnici otvoreno kažu da teorija ne funkcionira u praksi.

U stvarnosti, kaos.

"Trebali bi, trebali bi, trebali..."

Poučavanje mora hodati u skladu s vremenom u kojem živimo. Okrenuti se onome što svijet treba u budućnosti. Pri tome, ne mislim na gušenje u digitalnim materijalima i alatima. Osluškujte njihove potrebe.

"Mi nismo u ono vrijeme..."

Oni nisu mi.
Sve što mislite da je nemoguće, itekako je moguće.

Događa im se.

Vodite brigu o njihovom mentalnom zdravlju. Potaknite ih da brinu o vlastitom i da promatraju svijet oko sebe. Razvijajte im empatiju. Steknite njihovo povjerenje.

Pitajte se što učenici trebaju, kako ih motivirati te zainteresirati, gdje ih želite odvesti u procesu poučavanja i koje poruke biste htjeli da ponesu na kraju vašeg susreta.

Ne govorite o reformama.
Recikliranje iz desetljeća u desetljeće.
Na papiru, one ne znače ništa.
Promjene nema.

Mnogo toga je nedorečeno i nejasno.
Poučeni iskustvom, možemo tvrditi da se malo toga radi kako treba - pravedno, detaljno, transparentno i najbolje za sve strane. Možemo li uopće biti optimistični?

Nedavno je emitirana emisija u kojoj su se analizirali udžbenici povijesti. Ispada da se po udžbenicima promiču veoma upitne vrijednosti ili ličnosti koje su bile dio totalitarnih režima.

Dakle, ministar je dužan odobriti udžbenik i nastavne materijale. Kako je moguće da se svako slovo od početne do stražnje korice ne pretrese?

Išla sam u 8. razred 2010. godine, udžbenici su sada mrvicu drugačiji.

"Dodali smo digitalne materijale i mi smo sad super."

2023. godine, netko je prije mjesec dana to izrekao i sad su se tek sjetili da treba pregledati udžbenike.

Kako onda govoriti o novim izmjenama, ako imaš hrpetinu starih problema?

U jednom potencijalnom problemu može nastati tisuću novih, a ostali će ostati zanemareni.

Politika je u prvom planu, a kompetentni znanstvenici iz područja odgoja i obrazovanja su doista, ali doista marginalizirani.

Zabrinjavajuće i alarmantno.





Agape

15 ožujak 2023

10. siječanj 2017.

Upoznala sam ga nakon što sam došla u Osijek. Prišao mi je na tramvajskoj stanici. Djelovao je veselo, pričao o prekrasnom danu i nekoliko puta ponovio svoje ime, ali nisam registrirala. Sluh na lijevom uhu mi je sve slabiji i slabiji.
Naravno, on je upamtio moje ime, našao me na fejsu, dopisivali smo se oko mjesec dana i osvojio me. Moje veselje, društvenost, empatičnost i volju za pomaganjem nisam nikad smatrala prijetnjom. Prva dva mjeseca nisam uopće uočavala da je drukčiji od mene. U potpunosti. Bez ijedne dodirne točke. Suprotan pol.
Rekao mi je da je čekao da se ulovim u njegovu mrežu jer je nanjušio moju tugu, osjetljivost, a ponajviše krhkost koja za njega znači čistoću. Uopće nije izlazio, bavio se svojim računalom, slikanjem na platnu od jutra do sutra. Tada nisam shvaćala da mrzi sve oko sebe. Nisam posumnjala da nešto nije u redu ni kad je osmislio prvo pravilo - nema izlazaka tijekom veze. Prihvatila sam bez imalo propitkivanja. Uistinu mi je bilo dosta klubova. Nisam shvaćala koliko je opasna njegova priča o vlastitoj uzvišenosti.

***

- Trebala sam joj pomagati kao vi meni. - stiskala je maramicu u ruci.

- Neprestano se kriviš. Trudila si se doprijeti do nje, zar ne? Zauzvrat si dobila "tretman šutnje". Reakcija je izostala u potpunosti. Bila si udaljena tristo kilometara. Također, obje ste započele novu etapu. Upis studija i prva godina iziskuje ogromne promjene.

- Osjećam da sam je iznevjerila. Zapravo kao da smo je svi iznevjerili. Znate, rekla sam joj zauvijek, a svijet koji sam poznavala je stao, nestao i više nikad neće postojati. Nenadano. Prerano! - nije pokušavala brisati suze.

- Nalaziš se u fazi ljutnje. Znam da si strahovito očajna i osjećaš neizrecivu tugu poslije početnog šoka, ali idemo korak po korak. Nisi odgovorna, nemoj o tome razmišljati te stvarati sama sebi emocionalni teret. Uočavam pozitivan transfer suportivnog tretmana. Distancirana si od auto i heteroagresivnih pulzija. Spontana i otvorena. U sadržaju iznosiš realitet vlastitih osjeća, uz popratne subdepresivne reaktivne afektivne pratnje. Kako si se osjećala u danima prije našeg ponovnog susreta?

- Neprestano mi se pojavljuju misli koje ne mogu zaustaviti ili kontrolirati. Trudim se prestati misliti. Bombardiram se samoprocjenom. Primjerice, stalno se krivim i propitkujem svoje poteze. Prošli tjedan mi se dva puta povraćalo radi glave.

- Na tvom planu ličnosti registriram anksioznu simptomatologiju. O tome ćemo danas detaljnije razgovarati. Samim time, o mehanizmima prilagodbe. Sljedeći korak će nam biti psihodijagnostička obrada.




Noć u kojoj nije viknula stop

08 ožujak 2023


III.

Una je u rujnu 2012. krenula u prvi razred gimnazije. Pomalo je priželjkivala upisati Medicinsku školu jer je htjela pomagati ljudima, ali Željka je rekla neka ne sere i da cijeli život govori kako želi raditi u knjižnici. Između ostalog, zaključila je da Una može upisati pravo ili medicinu ako želi biti od pomoći. Una je čvrsto odlučila da će ovo biti potpuno novo poglavlje života u kojem više neće biti glavna štreberica.

- Nemoj mi slučajno dolazit' doma s ocjenom manjom od 4. Imaš lijepog vremena! Zube ću ti razbit' ne budeš li se primila knjige od početka i kako treba. Samo me nemoj zajebavat'. – Željka joj je uputila smjernice na prvi nastavni dan.

Ovaj put je Uni bilo svejedno za ocjene.

- Ni meni nitko nije plaćao ništa pa živim. Vi bi svi imali fakultete i živjeli od zraka. Neće moći ove noći. Ili u Varaždin kod djeda ili doma sirevi pa si biraj. – Ivan je dodao svoje misli na Željkinu konstataciju.

Donijela je odluku da će učiti samo koliko je potrebno za solidne ocjene.Tog trećeg rujna u učionici broj 23 se sakupilo dvadeset i pet djevojaka te šest mladića. Red do prozora i onaj u sredini su činili učenici i učenice iz Bjelovara, a seoska djeca red do zida. Uni nije bilo jasno kako je toliko učenika uspjelo imati fantastične bodove za upis, a ona je sve godine prošla s čistom peticom, osim zadnje gdje je zasluženo zaradila četvorku iz matematike. Kasnije joj je bilo kristalno jasno da se u školama dijele ocjene šakom i kapom.

U te četiri godine se nisu nikako slagali. Vjerojatno su bili najčudniji razred koji je ikada stupio u tu neoklasicističku zgradu. Najsložniji su bili subotama polupijani u svojoj bazi – kafiću Snake. Una je dijelila školsku klupu s Laurom. Upoznale su se još u maloj školi i odlučile tijekom školovanja da će zajedno upisati gimnaziju. Za vikend bi sjela na bicikl i kroz šumu pedalirala do Laure. Jednostavno bi se iskrala iz kuće, ali pazila da se uvijek pojavi na vrijeme kako bi uspjela izbjeći jezikovu juhu. Ta praksa joj je stvorila naviku da uvijek stigne negdje pola sata ranije i da razvije potpuni nedostatak razumijevanja za osobe koje kasne.

Njihov prvi zajednički izlazak u grad je potrajao do 23 sata. Željka ih je otpremila u izlazak, a Laurin otac Mladen pokupio iz izlaska. Nikako im se nije svidjelo što su vidjele u gradu, stoga su sve buduće izlaske odlučile odložiti narednih pet mjeseci. U Laurinoj kući su se slavili katolički i pravoslavni blagdani, a Una je radosno bila dio svih blagdana u kući Nikolićevih. Željka je voljela Lauru i smatrala je da njih dvije mogu imati dobar međusoban utjecaj. Svaki dan im je autobus dolazio dva sata ranije od početka nastave. Prvih mjesec dana su bile potpuno zbunjene. Nisu se mogle naviknuti na činjenicu da njihovi vršnjaci idu na kavu svakodnevno, točnije nekoliko kava u danu. Una je mrzila okus kave. One su radije uživale u šetnji korzom i u obilasku svih gradskih parkova, no ne zadugo jer su ih kišni jesenski dani natjerali da i one počnu prakticirati odlazak u kafiće kojih u Bjelovaru bome nije nedostajalo.

- Dođite u subotu s nama u grad!-nisu izdržale duže od pet mjeseci pritisak te rečenice.

Te subote je Una doista zaribala sve. Pravila su bila jasna da se ide kući u 23 sata. Votka je tekla u potocima, dim je sjekao oči i odlučila je prošetati van na poziv pet godina starijeg Sanjina – brata njene kolegice iz razreda koji se tu večer našao u njihovu društvu. Nagovorio je Unu da joj pokaže lunapark u blizini jednog parkirališta. Rekao joj je da dođe sjesti na zadnje sjedište crnog Opela. Počeo ju je ljubiti, podizati njenu haljinu, a ona je šutjela. Nije izustila ni riječ jer nije mogla vjerovati da se ona nekom sviđa. Stavio je svoj ukrućeni ud u nju i osjetila je nepodnošljivu bol. Odgurnula ga je od sebe, rekla da prestane i da se želi odmah vratiti.

- A daj! Ti to ne želiš? – Sanjin je razočarano izgovorio.
- Ne, ne želim! Ni ne poznajem te! Nisam nikada to prije radila. Ne želim to s tobom. Nisam spremna.– uplašeno je odgovorila.

- Ha ha ha ha! Ne laži. Sve ste vi svetice. Sve se pravite fine. – izgovorio je uz gromoglasan smijeh i upalio auto, a Una je ostala paralizirana od šoka.

- Pa dobro, gdje si ti? Tata nas čeka, poslao mi je već tri poruke. Bit' ćemo u kazni? Već je prošlo šest minuta od jedanaest sati. Kasnimo! Zvala sam te preko deset puta. – vikala je Laura nakon što ju je ugledala.

Počele su trčati prema parku kako ne bi još više zakasnile. Una je i dalje osjećala bol te salijevanje krvi. Šutjela je cijeli putem. Osjećala se krivom i prljavom. Sanjinov smijeh joj je još odzvanjao u glavi. Lauri nije ništa rekla jer nije htjela osudu. Bojala se da će svi saznati. Možda će Sanjin sve ispričati sestri.

Ispričao je cijelom svom društvu da je iskusna i da je to sigurno radila mnogo puta. Gadila joj se pomisao na njeno tijelo. Vedran ju je ispitivao svaki dan što se dogodilo i zašto šuti. Nije mogao vjerovati da je ona zašila usta na nekoliko dana.

- Što se dogodilo? Ti bi inače na dupe progovorila da možeš! Što te muči? – dosađivao joj je.
- Nije ništa. Imam puno za učiti. – lagala je.
- Lažeš! Zašto onda ne učiš? – hvatao je Unine obraze.
- Budem. – odgovarala je sporo i umorno. Nije mogla preboljeti da je dozvolila da se tako nešto dogodi. Nije reagirala na vrijeme. Trebala ga je zaustaviti. Sama je kriva…Trebala je misliti svojom glavom. Ponavljala je u glavi sve rečenice koje bi joj mama izgovorila. Nije dolazilo u obzir da ovo izgovori svojim roditeljima. Oni ne razgovaraju s djecom o njima “osjetljivim” temama. Ako bi pokušala nešto upitati Željku, odustala bi jer zna da će dobiti odgovor da je zamara glupostima.




Ne želiš upoznati gospodara muha

06 ožujak 2023

- Prema analizi sadržaja, zaključili smo da ovo pripada tebi. Našli smo ovu metalnu kutijicu na vrhu ormara, uguranu na dno prašnjave plastične kutije. Najvjerojatnije ju je ondje sakrila da je ne pronađe. - inspektor joj je predao u ruke. Nije čula niti jednu njegovu sljedeću riječ. Pozdravili su se, bacila je papuče s nogu i potrčala prema fotelji. Počela je glasno plakati. Tekst napisan grafitnom olovkom i razmrljan njenim dlanom. Njenim vršcima prstiju. Ona na šuškavom papiru.


3.11. 2016.

Dobro ispitaj želje, snove, vizije i kako bi htjela oblikovati svoju budućnost. Govorim sama sebi.

Važno je ono što osjećaš? Zar ne?

Želim biti zdrava i sretna.
Imati svoj osobni mir.
Ništa mi na ovom svijetu nije važnije od ljubavi.
Prema sebi i ljudima koje dodirujem oko sebe.
Ako to izgubim, ne vrijedi mi ništa drugo.

Mislim da sam izgubila.
Obećajem da se neću predati.

Birala sam isključivo srcem.
Dovela sam se u opasnost.
Birala sam ono što sam sanjala.
Dozvolila sam da se dogode dani koje ne želim živjeti zbog pogrešnih odabira. Neprospavane noći radi briga koje ne bi trebale biti moje.
Rekla sam nikad. Nisam vagala.
Nisam razgovarala sama sa sobom.
Postala sam napad, nametanje, odmaganje, strah. Samoj sebi.

U ničijoj riječi nisam trebala tražiti sebe.
Nekome smo nagrada.
Nekome kazna.
Neke je najbolje izbjegavati.
Neki zaslužuju svu ljubav svijeta.
Treba se čuvati. Odabira je mnogo.
Nadam se da ništa nije izgubljeno.
Ne mogu zakasniti?
Sve ima svoje vrijeme?
Na kraju će sve biti baš onako kako mora biti?

U svakoj pobjedi se nalazi poraz, u svakom porazu se nalazi pobjeda. Početak je kraj, a kraj početak?

Sve će proći.
Važno je raditi ono što doista, doista voliš svim srcem. S onim koga voliš.
Sve ostalo nameće pitanje "Što je meni ovo trebalo?".
No, i u tom slučaju, potrebno je prihvatiti, pomiriti se i oprostiti sebi.

Vidiš kako je lako filozofirati i ne živjeti ono što tvrdiš?

Sjebala sam.
Nisam podvukla crtu.
Oprosti što sam nestala.
Ne želim se izgubiti.
Želim slobodu.
Oprosti!


Nije mogla dalje čitati. Jedva je disala.

Odgurnula je fotelju iza sebe, bacila se na pod, lupala šakama i plakala. Niz usne joj se slijevala krv sa zubnog mesa i ostavljala tragove na sivom tepihu.

- Hoćemo li mi sebi moći oprostiti što smo te iznevjerili? - vrištala je.




Posljednji pozdrav

02 ožujak 2023

U djetinjstvu je s prabakom prisustvovala svim sprovodima u Lipovom Brdu.

- Nisi valjda išla u tim crvenim šlapama na ta dva sprovoda danas? – obrušila se Željka na šestogodišnju Unu. 

- Pusti je, a tko je vidio kaj ona ima na nogama? Pa kaj sad? Bila je dobra. – Kornelija je prepuštala Unu mami. 

Una je smatrala da smrt nije strašna. Zatvoriš oči, spuste te u zemlju, mole se, svi plaču i sutradan te više nitko ne spomene. 

Kornelija je bila njeno drugo uporište. Najzanimljivija ekscentrična starica koju je ikada upoznala. Duga kestenjasta kosa u visokoj punđi, dugački nokti, zlatne okrugle viseće naušnice, sitno i nisko tijelo, frkane cigarete i ledeni čaj. Korneliju je bilo nemoguće ne primijetiti. Bila je povratnica iz Italije. Pola života je provela radeći u Trstu. Pošto se Željka preselila zbog posla na selo te naposljetku udala, Kornelija je nakon odlaska u mirovinu odlučila kupiti kuću u mjestu do Lipova Brda. Voljela je živjeti punim plućima. Njena spavaća soba je izgledala poput salona za ljepotu, a mačka Julka i pas Boni su neprestano jurcali te ostavljali blatnjave tragove po plavo – bijelim pločicama. Una je svakodnevno posjećivala Kornelijino modno carstvo. Obuvala i izuvala šarene salonke, stavljala viklere u kosu, isprobavala talijansku šminku te odjećom plovila kroz sve modne dekade dvadesetog stoljeća. U duguljastom hodniku je improvizirala modnu pistu zaogrnuta tigrovim krznom i omotana jantarnom ogrlicom oko vrata. 

- Kaj bumo danas žderale? Hoćeš da nam skuham puding od maline? – oglasila se Kornelija bez prestanka buljeći u vijesti.

- Može! – zadihano je viknula trčeći u Kornelijinim narančastim platformama. 

- Bumo išle kasnije do Kate? 

- Ne sad. Ne idemo još. Želim se igrati! 

- Dobro pa niš‘ ja ne velim. Popodne. Ti se samo igraj, a ja ću si malo odremat‘. 

Kornelija je uvijek ponavljala da će doživjeti stotu. U sedamdeset i petoj se spuštala toboganom u Daruvarskim toplicama i bila oduševljena kako joj se druge "babe" čude. 

- Una, nikad si nemoj dati rezati kosu! Nemoj bit' golovratka. Ne slušaj mamu i baku. One su golovratke s tom kratkom kosom. Na ženi je najljepša duga kosa. – ponavljala je Uni kao papiga.

Ona je Korneliju smatrala heroinom. Odselila se u Trst nakon što je traktor pregazio njenog muža Rudolfa. Ostala je samohrana majka šestogodišnje Anke. Nju je povjerila na čuvanje svojoj majci i uradila ono što je morala. Una je propitkivala ispravnost čina i shvatila da nedostaju sve puzzle pa je bilo bolje da ne kopa po mogućim ranama. Kornelijina majka Zdenka je imala blizance stare poput Anke. Zajedno su pohađali školu blizu Gradskih kuća. Bila je to posljedica novog braka nakon što je Kornelijin otac poginuo negdje u šumama oko Zagreba kao pripadnik ustaškog režima.

Ipak se posljednje četiri godine života potpuno prepustila depresiji. Nije joj se dalo kuhati, jesti, živjeti i brinuti o sebi. Umorila se od svega. Una je svakog dana dolazila na nekoliko sati do nje. Prepoznala je gripu i dehidraciju, donosila joj lijekove od kuće i uputila Željku da je prabaki potrebna hospitalizacija. 

- Ti me jedina voliš. Jedina se brineš za mene! – šaputala joj je polusnena pod utjecajem groznice. 

Kornelija se više nikada nije oporavila. Boljela ju je svaka kost i tijelu. Nije više bila sposobna hodati pet minuta bez da klone i obavezno sjedne. Tog proljeća se preselila u Varaždin kod Anke i zeta. Vedran i Una su stigli za uskrsne praznike. Dočekala ju je Kornelijina potpuno kratka kosa. Fizikalne terapije starici više nisu pomagale. 

- Hoćeš ti Una spavati sa mnom u sobi, a Vedran će s bakom i djedom? – Kornelija je upitala čim ih je Željka raspakirala.


- Naravno da hoću! 

- Moram se danas kupati. 

- Mogu li je ja okupati? 

- Ti je budeš kupala? Daj se saberi, molim te! – zgražala se Anka. 

- Da, ona me bude kupala. – namignula je Kornelija. Prvi put je vidjela potpuno golo žensko tijelo i ostala zatečena krhkoćom tijela starice. Starenjem tijela. Vremenskim ograničenjem svakog života. Borama i naborima koje će zaboraviti htjela ili ne. Uspomenama koje nikad neće čuti.

Taj tjedan je Kornelija prije blagdana podignula sve novce s računa. 

- Evo ti 500 €. – navečer je izvukla iz svoje smeđe kožne torbice. 

- Šta će mi 500 €? Ne trebaju mi. - Una je zbunjeno gurala novce nazad.

- Na, zemi ih. Nemoj me zajebavat‘. Mami ti bum dala 200, dedi 500, baki 1000 i kuću.

- Zašto mami 200, a meni 500? 

- Eto tak. Ti si mi najdraža, al' tiho.

- Ma neću uzeti. A Vedranu?  – crvenila se u licu. Nikada nije voljela uzeti novac od nekog. 

- Nemoj bit‘ fačukica, nego zemi kad ti se daje. Vedran je mali. Ti si pospremi. Počuj me, zemi sav nakit iz bijele kutije u kredencu iz sobe. Znaš tam‘ gdje stoji jantar, biserne ogrlice i ona ogrlica od kristala? Tam‘ imaš set u kojoj je debela ogrlica i narukvica od 24 - karatnog zlata. Nikom nemoj govorit‘ za to! Sakrij sve jer će ti inače uzet‘. Vedranu ću dat‘ dedin pečatnjak, a ostalo podijelit‘ ovima. Nikom nemoj govorit‘. Dobro? 

- Da, neću nikome reći. Hvala! Nisi trebala davati ništa. – poljubila je staricu u naborano lice.

- Na Uskrsni ponedjeljak su trebali svi zajedno vratiti djecu kući. Ujutro u 8 sati iz susjedne sobe se začulo hroptanje. Stjepan je trčao po sobi, a Vedran je počeo plakati. 

- Anka, Anka, probudi se! – dozivao je suprugu.

Una je naglo ustala i potrčala prema bratu. Anka je ležala, a tijelo joj se treslo. Pokušavala je uloviti zrak, a bjeloočnice su joj se okrenule. Na pidžami se ocrtala mokraća. Kornelija je sporo dovukla svoje pogrbljeno tijelo i sjela na fotelju do Anke. Stjepanov glas je prekinuo Uninu zaleđenost. 

- Pozovi hitnu! I mamu! – uzviknula je kroz suze. 

Una je zgrabila telefon i u šoku obavila sve što joj je rečeno. 

- Mama, dođite u Varaždin. Zvali smo hitnu. Baki nije dobro. – nije znala što da kaže mami.

- Una, šta se događa? – drhtao je Željkin glas. 

- Samo dođite! – poklopila je slušalicu i sklonila Vedrana u kuhinju. 

Kornelija je pognute glave i dalje sjedila u fotelji, a Stjepan je pokušavao uraditi sve kako bi oživio Anku. Djelatnici hitne pomoći su stigli za desetak minuta, spustili Anku na pod i započeli oživljavanje. 

- Jučer me nazvala i rekla da si kupim nešto lijepo za rođendan. Pa jebem ti život! – Stjepanovo lice je izgledalo kao da gori od suza. 

Trideset i devet zajedničkih godina. Una je voljela slušati njihovu ljubavnu priču. Mnogo puta je zamišljala Anku kao svoju idealnu majku. Dobru, nježnu, pravednu i jaku. Stjepan je stigao iz Donjeg Ladanja sa samo šesnaest godina u Zagreb. Netko je morao otići od kuće jer je trebalo prehraniti još četvero djece. Isprva je bio čistač, a penziju je zaradio u Končaru. Preselili su se u Varaždin prije Željkinog rođenja. Pronašli su povoljan stan i rekli zbogom podstanarstvu. Kraj je uvijek prebrz. Anka se radovala mirovini sljedeće godine.

Roditelji su stigli najbrže što su mogli. Željka je plakala cijelo vrijeme. Medicinski tehničar im je izrazio sućut tek što su prešli prag.

Kornelija se na sprovodu držala za nadgrobni spomenik i gledala u jamu. Završila je u bolnici za tjedan dana. Una joj je došla s roditeljima i Stjepanom u posjetu. Oni su potražili dežurnog liječnika, a Una je upitala u kojoj sobi je Kornelija. Ušla je u sobu 205 i pogledala staricu do prozora. To nije bila Kornelija. Izašla je i ugledala da stiže Željka. Ponovno je ušla u sobu 205 za njom. To je bila Kornelija. Nije je prepoznala. Nije je željela prepoznati. Kornelijine zelene oči su postale sive. Tijelo joj je bilo sićušno i izmoreno.

- Počuj me, budi dobra. – uputila joj je Kornelija jedva razumljivo i tiho.

Za točno mjesec dana, na isti datum kao Anka je preminula Kornelija. U povorci prema groblju, Una je hodala s Kornelijinom nećakinjom Irenom. Irena je bila mlada studentica filozofije koja je dolazila teti svako ljeto na praznike. Una ju je proglasila svojim živućim anđelom čuvarom i budućom kumom pri svim životnim događajima. Una nije plakala. Nije pustila niti jednu suzu. Naučila je pohoditi sprovode i ne osjećati ništa. Promatrati opraštanje. Sve dok ljudi nisu počeli odlaziti s groblja nakon završetka sprovoda. Kada su grobari počeli zatrpavati lijes zemljom, glasno je zavrištala, a jeka je njene bolne urlike raspršila šumom tik uz groblje. Irena je zagrlila Unu, a Vedran je potrčao prema njima i obujmio sestru oko struka. Kornelija je bila jedan zaseban dio njenog svijeta. Epoha koju je morala, a nije željela ispustiti. Do zadnjeg časa se pravila kao da se ništa ne događa. Urlik je bio glasan posljednji pozdrav.



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.