- Prema analizi sadržaja, zaključili smo da ovo pripada tebi. Našli smo ovu metalnu kutijicu na vrhu ormara, uguranu na dno prašnjave plastične kutije. Najvjerojatnije ju je ondje sakrila da je ne pronađe. - inspektor joj je predao u ruke. Nije čula niti jednu njegovu sljedeću riječ. Pozdravili su se, bacila je papuče s nogu i potrčala prema fotelji. Počela je glasno plakati. Tekst napisan grafitnom olovkom i razmrljan njenim dlanom. Njenim vršcima prstiju. Ona na šuškavom papiru.


3.11. 2016.

Dobro ispitaj želje, snove, vizije i kako bi htjela oblikovati svoju budućnost. Govorim sama sebi.

Važno je ono što osjećaš? Zar ne?

Želim biti zdrava i sretna.
Imati svoj osobni mir.
Ništa mi na ovom svijetu nije važnije od ljubavi.
Prema sebi i ljudima koje dodirujem oko sebe.
Ako to izgubim, ne vrijedi mi ništa drugo.

Mislim da sam izgubila.
Obećajem da se neću predati.

Birala sam isključivo srcem.
Dovela sam se u opasnost.
Birala sam ono što sam sanjala.
Dozvolila sam da se dogode dani koje ne želim živjeti zbog pogrešnih odabira. Neprospavane noći radi briga koje ne bi trebale biti moje.
Rekla sam nikad. Nisam vagala.
Nisam razgovarala sama sa sobom.
Postala sam napad, nametanje, odmaganje, strah. Samoj sebi.

U ničijoj riječi nisam trebala tražiti sebe.
Nekome smo nagrada.
Nekome kazna.
Neke je najbolje izbjegavati.
Neki zaslužuju svu ljubav svijeta.
Treba se čuvati. Odabira je mnogo.
Nadam se da ništa nije izgubljeno.
Ne mogu zakasniti?
Sve ima svoje vrijeme?
Na kraju će sve biti baš onako kako mora biti?

U svakoj pobjedi se nalazi poraz, u svakom porazu se nalazi pobjeda. Početak je kraj, a kraj početak?

Sve će proći.
Važno je raditi ono što doista, doista voliš svim srcem. S onim koga voliš.
Sve ostalo nameće pitanje "Što je meni ovo trebalo?".
No, i u tom slučaju, potrebno je prihvatiti, pomiriti se i oprostiti sebi.

Vidiš kako je lako filozofirati i ne živjeti ono što tvrdiš?

Sjebala sam.
Nisam podvukla crtu.
Oprosti što sam nestala.
Ne želim se izgubiti.
Želim slobodu.
Oprosti!


Nije mogla dalje čitati. Jedva je disala.

Odgurnula je fotelju iza sebe, bacila se na pod, lupala šakama i plakala. Niz usne joj se slijevala krv sa zubnog mesa i ostavljala tragove na sivom tepihu.

- Hoćemo li mi sebi moći oprostiti što smo te iznevjerili? - vrištala je.