Živi smo.
Možemo se sastati u radosti i ljubavi.
Pružiti ruku i putovati zajedno.
Pomoći drugima.
Zagrliti nečiju tugu.
Voljeti i poštovati.
Biti obitelj.
Odbaciti mržnju.
Uživati u životu.
Jeste li svjesni da je svaki dan svet?

Otac je hodao polako iza njih. Operacija koljena je ostavila trag na njegovoj pokretljivosti. Stric i ona su odlučili svratiti na groblje i ostaviti buket magnolija. Molio se, a ona je čučnula da natoči vodu u kamenu vazu. Šuštanje lišća je okrenulo njihov pogled prema šumi. Muškarac je vukao truplo žene. Bio je ulovljen. Bacio je njene noge na zemlju i potrčao prema njima. Preskočio je ogradu groblja, silovito pljunuo sa strane, a stric je ubrzo pao na zemlju. Bacila je vazu i puzala iza nadgrobnih spomenika. Iz slavine je tekla voda. Muškarac se približio i prekinuo slijevanje. Počeo je pucati. Otac je izašao iz mrtvačnice u kojoj se sakrio i pucao pored muškarca iz svoje puške.

- Ljude nikad ne ciljaš i ne pucamo u njih. - govorio bi joj dok je ispitivala listajući njegov Lovački vjesnik.

Ponijeli su je u slučaju napada divljih svinja. U ovo doba godine nije rijetko. Još uvijek nije odustao od lovstva. Nadao se novoj sezoni, ako zdravlje dopusti. Mogli su ostati kod kuće ovu nedjelju. Daviti se u pogačicama sa sirom i ležati u krevetu uz Netflix. Upucao je oca u nogu, ruku i dalje nije mogla pratiti. Nastavila je puzati. Nije imala vremena za nalet emocija. Pogledala je u mobitel. Bio je bez signala. Muškarac je nastavio pucati oko nadgrobnih spomenika. Bili su blizu jedno drugome. Ustala je. Uperio je pušku u nju. Zapucao. Bila je prazna. Kakva sretnica! Potrčao je prema njoj. Procijenila je da ima njenu visinu i možda petnaest kila više. Pružila je korak prema njemu. Nabila je dlan u njegovu bradu, a zatim ga udarila po Adamovoj jabučici. Zarežao je od bola. Zarila je svoje dugačke nokte u njegove oči i pritiskala ih. Barem nečemu da služe umjetni nokti koje nije mogla smisliti, ali sestri za ljubav i praksu će sve učiniti.

- Djevojke moje, đubrenica je u vama. Đubrenica u svima vama koje mašete dugačkim nalakiranim noktima. Što vam predstavljaju ti neobrezani papci? - govorila im je profesorica sociologije. Nije računala da te kandže mogu imati spasonosnu funkciju.

Htjela je da mu oči puknu od njenog pritiska. Izvukao je pištolj i pucao u zrak i zemlju. Mogao je u nju. Udarila ga je koljenom u međunožje. Sove su odletjele s breze, a vrane graktale. Ulovila je njegove ruke i počela ih vijati prema njemu. Stavila je prste preko njegovih na obarač. Gurala je svoje ruke najjače što je mogla. Neće mu dopustiti da je primi za gležnjeve i vuče zemljom. Nalazili su se na blagoj padini. Klizio je unazad. Zglobovi su mu počeli pucketati. Lice joj je gorjelo od bijesa i naleta vrućine. Stisnula je zube i svom snagom okretala njegove dlanove. Znoj mu se cijedio niz kosu, a iz usta širio miris kave i cigarete. Nikada nije vidjela to lice ni te strašne plave oči. Okrenula je pištolj prema njemu. Njihovi prsti su pritisnuli obarač. Bum! Ostala je rupa na čelu. Pad.

Tri tijela su ležala na groblju, a četvrto uz rub šume. Njegovo lice je bilo posvuda. Nagonski se okrenula, plakala i tražila mobitel. Nazvala je 112 i trčala uzbrdo. Bježala je od lica. Nije vjerovala životu ni smrti.

- Trči, trči, sakrij se, čuješ li ti?! - rekao bi joj otac.

Jedvice je smogla snage objasniti što se dogodilo i pozvati pomoć.
Povraćala je uz cestu. Glas je govorio da uskoro stižu. Nije slušala. Vidjela je lice na stablu, oblaku i u travi. Svugdje oko sebe. Nenamjerno, pucala je i sebi u glavu.
Krvava rupa će je usisati.