III.

Una je u rujnu 2012. krenula u prvi razred gimnazije. Pomalo je priželjkivala upisati Medicinsku školu jer je htjela pomagati ljudima, ali Željka je rekla neka ne sere i da cijeli život govori kako želi raditi u knjižnici. Između ostalog, zaključila je da Una može upisati pravo ili medicinu ako želi biti od pomoći. Una je čvrsto odlučila da će ovo biti potpuno novo poglavlje života u kojem više neće biti glavna štreberica.

- Nemoj mi slučajno dolazit' doma s ocjenom manjom od 4. Imaš lijepog vremena! Zube ću ti razbit' ne budeš li se primila knjige od početka i kako treba. Samo me nemoj zajebavat'. – Željka joj je uputila smjernice na prvi nastavni dan.

Ovaj put je Uni bilo svejedno za ocjene.

- Ni meni nitko nije plaćao ništa pa živim. Vi bi svi imali fakultete i živjeli od zraka. Neće moći ove noći. Ili u Varaždin kod djeda ili doma sirevi pa si biraj. – Ivan je dodao svoje misli na Željkinu konstataciju.

Donijela je odluku da će učiti samo koliko je potrebno za solidne ocjene.Tog trećeg rujna u učionici broj 23 se sakupilo dvadeset i pet djevojaka te šest mladića. Red do prozora i onaj u sredini su činili učenici i učenice iz Bjelovara, a seoska djeca red do zida. Uni nije bilo jasno kako je toliko učenika uspjelo imati fantastične bodove za upis, a ona je sve godine prošla s čistom peticom, osim zadnje gdje je zasluženo zaradila četvorku iz matematike. Kasnije joj je bilo kristalno jasno da se u školama dijele ocjene šakom i kapom.

U te četiri godine se nisu nikako slagali. Vjerojatno su bili najčudniji razred koji je ikada stupio u tu neoklasicističku zgradu. Najsložniji su bili subotama polupijani u svojoj bazi – kafiću Snake. Una je dijelila školsku klupu s Laurom. Upoznale su se još u maloj školi i odlučile tijekom školovanja da će zajedno upisati gimnaziju. Za vikend bi sjela na bicikl i kroz šumu pedalirala do Laure. Jednostavno bi se iskrala iz kuće, ali pazila da se uvijek pojavi na vrijeme kako bi uspjela izbjeći jezikovu juhu. Ta praksa joj je stvorila naviku da uvijek stigne negdje pola sata ranije i da razvije potpuni nedostatak razumijevanja za osobe koje kasne.

Njihov prvi zajednički izlazak u grad je potrajao do 23 sata. Željka ih je otpremila u izlazak, a Laurin otac Mladen pokupio iz izlaska. Nikako im se nije svidjelo što su vidjele u gradu, stoga su sve buduće izlaske odlučile odložiti narednih pet mjeseci. U Laurinoj kući su se slavili katolički i pravoslavni blagdani, a Una je radosno bila dio svih blagdana u kući Nikolićevih. Željka je voljela Lauru i smatrala je da njih dvije mogu imati dobar međusoban utjecaj. Svaki dan im je autobus dolazio dva sata ranije od početka nastave. Prvih mjesec dana su bile potpuno zbunjene. Nisu se mogle naviknuti na činjenicu da njihovi vršnjaci idu na kavu svakodnevno, točnije nekoliko kava u danu. Una je mrzila okus kave. One su radije uživale u šetnji korzom i u obilasku svih gradskih parkova, no ne zadugo jer su ih kišni jesenski dani natjerali da i one počnu prakticirati odlazak u kafiće kojih u Bjelovaru bome nije nedostajalo.

- Dođite u subotu s nama u grad!-nisu izdržale duže od pet mjeseci pritisak te rečenice.

Te subote je Una doista zaribala sve. Pravila su bila jasna da se ide kući u 23 sata. Votka je tekla u potocima, dim je sjekao oči i odlučila je prošetati van na poziv pet godina starijeg Sanjina – brata njene kolegice iz razreda koji se tu večer našao u njihovu društvu. Nagovorio je Unu da joj pokaže lunapark u blizini jednog parkirališta. Rekao joj je da dođe sjesti na zadnje sjedište crnog Opela. Počeo ju je ljubiti, podizati njenu haljinu, a ona je šutjela. Nije izustila ni riječ jer nije mogla vjerovati da se ona nekom sviđa. Stavio je svoj ukrućeni ud u nju i osjetila je nepodnošljivu bol. Odgurnula ga je od sebe, rekla da prestane i da se želi odmah vratiti.

- A daj! Ti to ne želiš? – Sanjin je razočarano izgovorio.
- Ne, ne želim! Ni ne poznajem te! Nisam nikada to prije radila. Ne želim to s tobom. Nisam spremna.– uplašeno je odgovorila.

- Ha ha ha ha! Ne laži. Sve ste vi svetice. Sve se pravite fine. – izgovorio je uz gromoglasan smijeh i upalio auto, a Una je ostala paralizirana od šoka.

- Pa dobro, gdje si ti? Tata nas čeka, poslao mi je već tri poruke. Bit' ćemo u kazni? Već je prošlo šest minuta od jedanaest sati. Kasnimo! Zvala sam te preko deset puta. – vikala je Laura nakon što ju je ugledala.

Počele su trčati prema parku kako ne bi još više zakasnile. Una je i dalje osjećala bol te salijevanje krvi. Šutjela je cijeli putem. Osjećala se krivom i prljavom. Sanjinov smijeh joj je još odzvanjao u glavi. Lauri nije ništa rekla jer nije htjela osudu. Bojala se da će svi saznati. Možda će Sanjin sve ispričati sestri.

Ispričao je cijelom svom društvu da je iskusna i da je to sigurno radila mnogo puta. Gadila joj se pomisao na njeno tijelo. Vedran ju je ispitivao svaki dan što se dogodilo i zašto šuti. Nije mogao vjerovati da je ona zašila usta na nekoliko dana.

- Što se dogodilo? Ti bi inače na dupe progovorila da možeš! Što te muči? – dosađivao joj je.
- Nije ništa. Imam puno za učiti. – lagala je.
- Lažeš! Zašto onda ne učiš? – hvatao je Unine obraze.
- Budem. – odgovarala je sporo i umorno. Nije mogla preboljeti da je dozvolila da se tako nešto dogodi. Nije reagirala na vrijeme. Trebala ga je zaustaviti. Sama je kriva…Trebala je misliti svojom glavom. Ponavljala je u glavi sve rečenice koje bi joj mama izgovorila. Nije dolazilo u obzir da ovo izgovori svojim roditeljima. Oni ne razgovaraju s djecom o njima “osjetljivim” temama. Ako bi pokušala nešto upitati Željku, odustala bi jer zna da će dobiti odgovor da je zamara glupostima.