Marketing
Posljednji pozdrav
U djetinjstvu je s prabakom prisustvovala svim sprovodima u Lipovom Brdu.
- Nisi valjda išla u tim crvenim šlapama na ta dva sprovoda danas? – obrušila se Željka na šestogodišnju Unu.
- Pusti je, a tko je vidio kaj ona ima na nogama? Pa kaj sad? Bila je dobra. – Kornelija je prepuštala Unu mami.
Una je smatrala da smrt nije strašna. Zatvoriš oči, spuste te u zemlju, mole se, svi plaču i sutradan te više nitko ne spomene.
Kornelija je bila njeno drugo uporište. Najzanimljivija ekscentrična starica koju je ikada upoznala. Duga kestenjasta kosa u visokoj punđi, dugački nokti, zlatne okrugle viseće naušnice, sitno i nisko tijelo, frkane cigarete i ledeni čaj. Korneliju je bilo nemoguće ne primijetiti. Bila je povratnica iz Italije. Pola života je provela radeći u Trstu. Pošto se Željka preselila zbog posla na selo te naposljetku udala, Kornelija je nakon odlaska u mirovinu odlučila kupiti kuću u mjestu do Lipova Brda. Voljela je živjeti punim plućima. Njena spavaća soba je izgledala poput salona za ljepotu, a mačka Julka i pas Boni su neprestano jurcali te ostavljali blatnjave tragove po plavo – bijelim pločicama. Una je svakodnevno posjećivala Kornelijino modno carstvo. Obuvala i izuvala šarene salonke, stavljala viklere u kosu, isprobavala talijansku šminku te odjećom plovila kroz sve modne dekade dvadesetog stoljeća. U duguljastom hodniku je improvizirala modnu pistu zaogrnuta tigrovim krznom i omotana jantarnom ogrlicom oko vrata.
- Kaj bumo danas žderale? Hoćeš da nam skuham puding od maline? – oglasila se Kornelija bez prestanka buljeći u vijesti.
- Može! – zadihano je viknula trčeći u Kornelijinim narančastim platformama.
- Bumo išle kasnije do Kate?
- Ne sad. Ne idemo još. Želim se igrati!
- Dobro pa niš‘ ja ne velim. Popodne. Ti se samo igraj, a ja ću si malo odremat‘.
Kornelija je uvijek ponavljala da će doživjeti stotu. U sedamdeset i petoj se spuštala toboganom u Daruvarskim toplicama i bila oduševljena kako joj se druge "babe" čude.
- Una, nikad si nemoj dati rezati kosu! Nemoj bit' golovratka. Ne slušaj mamu i baku. One su golovratke s tom kratkom kosom. Na ženi je najljepša duga kosa. – ponavljala je Uni kao papiga.
Ona je Korneliju smatrala heroinom. Odselila se u Trst nakon što je traktor pregazio njenog muža Rudolfa. Ostala je samohrana majka šestogodišnje Anke. Nju je povjerila na čuvanje svojoj majci i uradila ono što je morala. Una je propitkivala ispravnost čina i shvatila da nedostaju sve puzzle pa je bilo bolje da ne kopa po mogućim ranama. Kornelijina majka Zdenka je imala blizance stare poput Anke. Zajedno su pohađali školu blizu Gradskih kuća. Bila je to posljedica novog braka nakon što je Kornelijin otac poginuo negdje u šumama oko Zagreba kao pripadnik ustaškog režima.
Ipak se posljednje četiri godine života potpuno prepustila depresiji. Nije joj se dalo kuhati, jesti, živjeti i brinuti o sebi. Umorila se od svega. Una je svakog dana dolazila na nekoliko sati do nje. Prepoznala je gripu i dehidraciju, donosila joj lijekove od kuće i uputila Željku da je prabaki potrebna hospitalizacija.
- Ti me jedina voliš. Jedina se brineš za mene! – šaputala joj je polusnena pod utjecajem groznice.
Kornelija se više nikada nije oporavila. Boljela ju je svaka kost i tijelu. Nije više bila sposobna hodati pet minuta bez da klone i obavezno sjedne. Tog proljeća se preselila u Varaždin kod Anke i zeta. Vedran i Una su stigli za uskrsne praznike. Dočekala ju je Kornelijina potpuno kratka kosa. Fizikalne terapije starici više nisu pomagale.
- Hoćeš ti Una spavati sa mnom u sobi, a Vedran će s bakom i djedom? – Kornelija je upitala čim ih je Željka raspakirala.
- Naravno da hoću!
- Moram se danas kupati.
- Mogu li je ja okupati?
- Ti je budeš kupala? Daj se saberi, molim te! – zgražala se Anka.
- Da, ona me bude kupala. – namignula je Kornelija. Prvi put je vidjela potpuno golo žensko tijelo i ostala zatečena krhkoćom tijela starice. Starenjem tijela. Vremenskim ograničenjem svakog života. Borama i naborima koje će zaboraviti htjela ili ne. Uspomenama koje nikad neće čuti.
Taj tjedan je Kornelija prije blagdana podignula sve novce s računa.
- Evo ti 500 €. – navečer je izvukla iz svoje smeđe kožne torbice.
- Šta će mi 500 €? Ne trebaju mi. - Una je zbunjeno gurala novce nazad.
- Na, zemi ih. Nemoj me zajebavat‘. Mami ti bum dala 200, dedi 500, baki 1000 i kuću.
- Zašto mami 200, a meni 500?
- Eto tak. Ti si mi najdraža, al' tiho.
- Ma neću uzeti. A Vedranu? – crvenila se u licu. Nikada nije voljela uzeti novac od nekog.
- Nemoj bit‘ fačukica, nego zemi kad ti se daje. Vedran je mali. Ti si pospremi. Počuj me, zemi sav nakit iz bijele kutije u kredencu iz sobe. Znaš tam‘ gdje stoji jantar, biserne ogrlice i ona ogrlica od kristala? Tam‘ imaš set u kojoj je debela ogrlica i narukvica od 24 - karatnog zlata. Nikom nemoj govorit‘ za to! Sakrij sve jer će ti inače uzet‘. Vedranu ću dat‘ dedin pečatnjak, a ostalo podijelit‘ ovima. Nikom nemoj govorit‘. Dobro?
- Da, neću nikome reći. Hvala! Nisi trebala davati ništa. – poljubila je staricu u naborano lice.
- Na Uskrsni ponedjeljak su trebali svi zajedno vratiti djecu kući. Ujutro u 8 sati iz susjedne sobe se začulo hroptanje. Stjepan je trčao po sobi, a Vedran je počeo plakati.
- Anka, Anka, probudi se! – dozivao je suprugu.
Una je naglo ustala i potrčala prema bratu. Anka je ležala, a tijelo joj se treslo. Pokušavala je uloviti zrak, a bjeloočnice su joj se okrenule. Na pidžami se ocrtala mokraća. Kornelija je sporo dovukla svoje pogrbljeno tijelo i sjela na fotelju do Anke. Stjepanov glas je prekinuo Uninu zaleđenost.
- Pozovi hitnu! I mamu! – uzviknula je kroz suze.
Una je zgrabila telefon i u šoku obavila sve što joj je rečeno.
- Mama, dođite u Varaždin. Zvali smo hitnu. Baki nije dobro. – nije znala što da kaže mami.
- Una, šta se događa? – drhtao je Željkin glas.
- Samo dođite! – poklopila je slušalicu i sklonila Vedrana u kuhinju.
Kornelija je pognute glave i dalje sjedila u fotelji, a Stjepan je pokušavao uraditi sve kako bi oživio Anku. Djelatnici hitne pomoći su stigli za desetak minuta, spustili Anku na pod i započeli oživljavanje.
- Jučer me nazvala i rekla da si kupim nešto lijepo za rođendan. Pa jebem ti život! – Stjepanovo lice je izgledalo kao da gori od suza.
Trideset i devet zajedničkih godina. Una je voljela slušati njihovu ljubavnu priču. Mnogo puta je zamišljala Anku kao svoju idealnu majku. Dobru, nježnu, pravednu i jaku. Stjepan je stigao iz Donjeg Ladanja sa samo šesnaest godina u Zagreb. Netko je morao otići od kuće jer je trebalo prehraniti još četvero djece. Isprva je bio čistač, a penziju je zaradio u Končaru. Preselili su se u Varaždin prije Željkinog rođenja. Pronašli su povoljan stan i rekli zbogom podstanarstvu. Kraj je uvijek prebrz. Anka se radovala mirovini sljedeće godine.
Roditelji su stigli najbrže što su mogli. Željka je plakala cijelo vrijeme. Medicinski tehničar im je izrazio sućut tek što su prešli prag.
Kornelija se na sprovodu držala za nadgrobni spomenik i gledala u jamu. Završila je u bolnici za tjedan dana. Una joj je došla s roditeljima i Stjepanom u posjetu. Oni su potražili dežurnog liječnika, a Una je upitala u kojoj sobi je Kornelija. Ušla je u sobu 205 i pogledala staricu do prozora. To nije bila Kornelija. Izašla je i ugledala da stiže Željka. Ponovno je ušla u sobu 205 za njom. To je bila Kornelija. Nije je prepoznala. Nije je željela prepoznati. Kornelijine zelene oči su postale sive. Tijelo joj je bilo sićušno i izmoreno.
- Počuj me, budi dobra. – uputila joj je Kornelija jedva razumljivo i tiho.
Za točno mjesec dana, na isti datum kao Anka je preminula Kornelija. U povorci prema groblju, Una je hodala s Kornelijinom nećakinjom Irenom. Irena je bila mlada studentica filozofije koja je dolazila teti svako ljeto na praznike. Una ju je proglasila svojim živućim anđelom čuvarom i budućom kumom pri svim životnim događajima. Una nije plakala. Nije pustila niti jednu suzu. Naučila je pohoditi sprovode i ne osjećati ništa. Promatrati opraštanje. Sve dok ljudi nisu počeli odlaziti s groblja nakon završetka sprovoda. Kada su grobari počeli zatrpavati lijes zemljom, glasno je zavrištala, a jeka je njene bolne urlike raspršila šumom tik uz groblje. Irena je zagrlila Unu, a Vedran je potrčao prema njima i obujmio sestru oko struka. Kornelija je bila jedan zaseban dio njenog svijeta. Epoha koju je morala, a nije željela ispustiti. Do zadnjeg časa se pravila kao da se ništa ne događa. Urlik je bio glasan posljednji pozdrav.
Post je objavljen 02.03.2023. u 01:22 sati.