I tako. Dorađena je i dalje pričala. O sebi. O svom životu. Filozofiji života. Svojoj snazi. Snazi svog osmijeha. I u najtežim vremenima. O pronađenom smislu. O smjelosti. Odlukama. Čak i o ljubavi. Slušanju svog srca. Svjetlu koje širi oko sebe. Divota. Petar nije znao šta da kaže. Kako da joj kaže. Da li da joj išta kaže. U čaši pive koja je sad bila ispred njega. Nije vidio više ništa. Nikoga. Ruka njegove prijateljice. Na njegovoj. Ispod stola. Topla. Nevidljiva. Ali jasna. Osjetila je njegovu oluju. Znala je i za ostale. Zbog čega su. Zbog koga su. Svejedno. Ostajala je uz njega. Onako prirodna. Istinski vođena srcem. Strpljiva. Imuna na slobodu. Petar joj je zavidio. Kako je samo mogla. Uz njegove sjene na srcu. Uz tu protraćenu slobodu. Uz sav njegov teret. Uz sav njen teret. Njene oluje. Petar je iskapio to pivo. Onom slobodnom rukom. Dame su se odlučile razići. Srdačno su se pozdravili. Moraju to ponoviti. Svi su znali da neće. Petar je parkirao. Na mračnom parkiralištu pored stadiona. Pojebali su se. Kao da su u dvadesetim. Neko je možda vodio i ljubav. Rastali su se ispred njene zgrade. Petar se odvezao kući. I dalje s onim njegovim sjenama. Ona se popela do svog stana. Također s njegovim sjenama. Ali i sa svojim srcem. Onim slobodnim. Istinski slobodnim.

...Petar je kao i uvijek bio u zaostatku s ispitima. Trenutno mu je bila poprilična frka, učio je po cijele dane. Jeo, spavao i učio. Tu i tamo trebalo mu je još nešto. Nešto što mu je inače trebalo stalno, ali ovaj je tjedan dao prednost faksu. U subotu predvečer već je bio lud. Nije bilo teorije da ode u grad, a ni da ona dođe njemu. Ipak ju je nazvao. Trebam te na pola sata. Dolazim za petnaest minuta. Ok. Klik. Kad je parkirao ispred njene zgrade, upravo je istrčavala niz stepenice. Uvijek im treba više vremena da se spreme. Uletjela je na suvozačko sjedalo, u nekom krem baloneru i ostalom. Petar ju je pogledao, smješkala se. Znala je zašto je tu. Lijepo je kad ti se žene zbog toga smješkaju. Čuj, nemam puno vremena, ajd se skidaj. Tu u autu, sad odmah? Da. Počela je to raditi onako stručno kako to žene znaju, bez da je skinula baloner. Petar je polako vozio kroz grad. Da ih ne ćopi policija, ali ne samo zato. Prije nego što su došli do drugog raskršća, na sebi više nije imala ništa osim mantila i cipela. Sve ostalo je bilo na zadnjem sjedištu. Zagrnula se i smješkala se još više. Valjda joj se svidjelo sve to skupa.
...Petar je i dalje polako vozio i potpuno joj razgrnuo mantil. Nije ga ni pokušala vratiti. Skrenuli su prema samom centru, bilo je još puno dnevnog svjetla. Sad je Petar vozio još laganije, skroz u skladu s ograničenjem. 40. Prolazili su pored šetača, drugih automobila, autobusa. Bilo tko ko bi pogledao u auto jasno bi ju vidio. Možda neko i je. Pogotovo oni iz busa. Djelovala je pomalo kao na iglama, ali se nije zagrnula niti spustila niže u sjedalo. Zvjerala je okolo tim krupnim smeđim očima. Očekujući šta? Prošli su kroz centar i ubrzo stigli do pustog mjesta u šumarku. Već su koristili to jebalište više puta. Petar je izašao da se premjesti na zadnje sjedalo, ona je prošla između sjedala. Sad već i bez mantila i bez cipela. Navalila je na njega kao da je ona u krizi. Lako moguće da je i bila, pogotovo sad. Njih su dvoje bili lagani, a auto težak. Svejedno, gadno su ga njihali nekih desetak minuta. Par puta je opalila glavom o krov. Čim su završili, Petar ga je još napetog nekako strpao u gaće. Prije toga ona ga je detaljno oblizala pokupivši sve sokove, njegove i njene. Vjerojatno iz gušta, a možda i da Petar ne zafleka gaće. Petar je znao da je gotovo za večeras, ali njegov kurac nije. Zbunila ga je.
...Kad je Petar stavio ključ u bravu, ona je već klečala na prednjem sjedalu i pripremala gaćice. Pazila je da ne ostavi sokove na sicu. Petar je okrenuo ključ. Drndrndnr...Ništa. Auto vergla, ali nikako da upali. Još par puta i ništa. Nije imao pojma o autima. Pretpostavio je da su onim njihanjem zalili karburator, da treba neko vrijeme gorivo ispari. Petnaestak minuta, kaže Petar. Ona prestaje navlačiti najlonke i pogleda ga. Možda ovaj put malo laganije... Petar odbija, već je potrošio vremena više od planiranog. Knjige ga čekaju doma. Ne čeka petnaest minuta, pokušava za nekih deset. Dvaput, opet ništa. Šta ako ne upali, kako da dođu do neke pomoći? Čekaju još desetak minuta, gledaju se. Petar grimasom opet kaže ne. Okrene ključ, auto kresne iz prve. Ostavlja ju ispred ulaza, juri kući. Sad mu se jebe i za policiju i za prolaznike. Parkira auto u garažu, ulazi u kuću i sjeda za stol. Osjeća da je nervozniji nego kad je krenuo. Odustaje od učenja za taj dan.