I tako. Dorađena je i dalje pričala. O sebi. O svom životu. Filozofiji života. Svojoj snazi. Snazi svog osmijeha. I u najtežim vremenima. O pronađenom smislu. O smjelosti. Odlukama. Čak i o ljubavi. Slušanju svog srca. Svjetlu koje širi oko sebe. Divota. Petar nije znao šta da kaže. Kako da joj kaže. Da li da joj išta kaže. U čaši pive koja je sad bila ispred njega. Nije vidio više ništa. Nikoga. Ruka njegove prijateljice. Na njegovoj. Ispod stola. Topla. Nevidljiva. Ali jasna. Osjetila je njegovu oluju. Znala je i za ostale. Zbog čega su. Zbog koga su. Svejedno. Ostajala je uz njega. Onako prirodna. Istinski vođena srcem. Strpljiva. Imuna na slobodu. Petar joj je zavidio. Kako je samo mogla. Uz njegove sjene na srcu. Uz tu protraćenu slobodu. Uz sav njegov teret. Uz sav njen teret. Njene oluje. Petar je iskapio to pivo. Onom slobodnom rukom. Dame su se odlučile razići. Srdačno su se pozdravili. Moraju to ponoviti. Svi su znali da neće. Petar je parkirao. Na mračnom parkiralištu pored stadiona. Pojebali su se. Kao da su u dvadesetim. Neko je možda vodio i ljubav. Rastali su se ispred njene zgrade. Petar se odvezao kući. I dalje s onim njegovim sjenama. Ona se popela do svog stana. Također s njegovim sjenama. Ali i sa svojim srcem. Onim slobodnim. Istinski slobodnim.
Post je objavljen 27.01.2020. u 17:34 sati.