Došla je i ta druga runda. Iste stvari. Onda je Petrova prijateljica udijelila kompliment. Ne Petru. Onoj transformiranoj. Super izgledaš. Očito si sretna. Očito je prijateljstvo bilo recipročno. Kompliment je bio okidač. Ko za atomsku bombu. Krenula je o sebi. Pa da čujemo. Kao da je bilo drugog izbora. Nedavno se razvela. Nikad to i nije bilo nešto. Kao oduvijek je to znala. Ostao joj je jedan od stanova. Namjestila ga je po svom izboru. Puno svijetla i cvijeća. Sin na prvoj godini faksa. Dobar posao u privatnoj firmi. Sloboda. Konačno sloboda. Da konačno radi ono što želi. Da živi kako je oduvijek htjela. Pronašla je sebe. Svoju vrijednost. Potvrdu svoje vrijednosti. Iznenadila se gomilom udvarača. Zainteresiranih tipova. I onih na mrežama. I onih u živo. Čak i puno mlađih. Uz njih se osjeća tako željeno. Tako seksi. Tako ispunjeno. Konačno je slobodna. I živa. Fakat je tako i djelovala. Pogotovo kad je pogledom šarala po lokalu. Ko ju gleda. Kako ju gleda. A bilo ih je. I Petar je bio jedan od njih. Ali ju nije gledao kao oni. Čak i nije gledao direktno u nju. Nekako je uhvatio njen odraz u svojoj čaši. Skroz tanani. Na tamnoj površini pića. Između kockica leda. Ton je nestao sam od sebe. Misli su preuzele stvar. Misli o slobodi. Njenoj. Njegovoj. Navrle su mu neke izreke o tome. Uglavnom one s fejsa i instagrama. S gomilom lajkova. S gomilom komentara. S gomilom oslobođenih. Prosvijetljenih. Iskapio je njen odraz u čaši. Naručio novu rundu. Bez pitanja.
