Petar se u zadnje vrijeme opet malo zanjihao. Znao je i zašto. Pa dobro. Možda je sad vrijeme. Neke neprobavljene emocije. Potisnute. Evo ih opet. Malo opet provire. Pa se povuku. Ali sad je bar znao. Nisu nikuda otišle. Tu su. Čuče i čekaju triger. A trigera bar ne fali. Možda je sad vrijeme. Pokušao ih je pustiti da izađu. Pa šta bude. I jesu izišle. I to razne. Bijes. Osuda. Povrijeđenost. Zavist. Ljubomora. Samoosuda. Sve bolja od bolje. Nije više znao koja je prava. I da li su sve prave. Ali bar su izronile. Nesvjesno je postalo svjesno. Iz mraka su izašle na svjetlo. Kao krtice. Pod zemljom su opake zvijeri. Na suncu brzo umiru. Pokušao ih je samo promatrati. Dosta mu je dobro išlo. Jasno ih je vidio. Možda baš one prave. Možda i pokoja lažna. Ako ništa drugo, Petar je jako dobro znao kako izgleda istina. I da ju nešto koči. Šta ju koči. Taj čep u prsima. Zaustavljena energija. Ali njegova energija. Istina i laž su joj samo mijenjali predznak. Znao je šta je šta. Istina je bila lakoća i protok. Laž je bila čep i bol. Zašto su se onda tako izmjenjivale. I dokle misle. Tu nije bilo odgovora. Tu odluka ne pomaže. Mada neki tako kažu. Možda tako i ispijevaju. Ili misle da uspijevaju. Nek im je sa srećom.
Petar je izabrao drugi način. To s puštanjem da emocije izađu. Ok. I to je neka odluka. Riskantna. Neugodna. Naređivao je podsvjesnom. I nesvjesnom. Koje god da je koje. Da puste da sve ispliva. Pa šta košta da košta. Kao s pokvarenim stomakom. Ili onim natopljenim alkoholom. Ništa dok se ne izrigaš. Nadaš se da nećeš morati. Pa odgađaš. Piješ ovo i ono. Dišeš. Misliš na nešto drugo. Ili stoto. Svašta nešto. Ali ne stavljaš dva prsta u grlo. Nemaš muda za to. A samo odgađaš. I znaš da je tako. Znaš šta je rješenje. Znaš šta te čeka. Na kraju klečiš nad školjkom. Ispuštaš dušu. U grčevima. Gledaš šta sve izlazi iz tebe. Osjetiš gadan okus želučane kiseline. Peče te grlo od nje. Nije ti jasno čime se taj želudac drži unutra. Čime je usidren. Svejedno, ipak ti postaje lakše. I na kraju ono najbolje. Kad u želucu nema više ništa. A on se i dalje grči. I dalje nešto izbacuje. Pet, šest, deset puta. A ništa ne izlazi. Pitaš se koji mu je kurac. A pitaš nekog pametnijeg od sebe. On zna ono što tvoj um ne zna. I ne zanima ga što on misli. Ne zanima ga što je odlučio. Ili nije. On će svoj problem riješiti. Onako kako se problemi rješavaju. Do kraja. Pravog kraja. Bez ikakvih ostataka. I onda ti kaže da je gotovo. Možeš ustati. Isprati usta. Umiti se. Pogledati u ogledalo. Oprati zube. Napraviti si sendvič. Ili trgnuti koju. Na tebi je. Opet.