Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
20.04.2008., nedjelja
ELITIZAM I OSPORAVANJE "ESTETIKE POPULARNOG"
|
Iako su se kritike masovne kulture pojavile još davno, prije više od pola stoljeća, mnoge suvremene kritike toga područja vode se u prosudbi sličnim načelima, logikom i kriterijima. Ta se osporavanja odnose na ideološke, ali i transideološke, otpore novoj estetici i modernom načinu života mladih. Kada je riječ o transideološkim kritikama, one ne idu u krajnost urotničkih teorija. Kod njih se osnovni razlog neprihvaćanja popularne umjetnosti temelji na tezi da je, estetski gledano, najveći broj njezinih proizvoda nekvalitetan, čemu je uzrok komercijalnost, odnosno nakana da zadovolji što širi krug publike. Uz takvu kritiku vrlo često ide i stav da su sva kulturološka zbivanja popularnoga karaktera nužno negativna i da se ne mogu mjeriti s efektima koje proizvodi visoka, tradicionalna elitna kultura. Problematizirajući razliku između visoke i popularne umjetnosti (ako se ovoj drugoj uopće i daje status umjetnosti), govori se, s jedne strane, o moralnom i duhovnom oplemenjivanju kroz visoku umjetnost te o eskapizmu i otuđenoj potrošnji kroz popularnu umjetnost, s druge strane (Gracyk, 1999.). U knjizi "Kultura i povijest" Snježana Čolić ističe Baumanovu tezu da je u osnovi hijerarhijski koncept kulture klasni i da vizija strukture – za razliku od same strukture – ima hijerarhijski oblik. To, naime, znači da su određeni pokazatelji kroz postojeće ideologije pridodani pojedinim elementima strukture pa "internalizacija tih pokazatelja – točnije internalizacija vrijednosti, propagiranih u datom društvu, za mjerenje društvenih položaja – vodi k stvaranju, u svijesti i ponaša- nju ljudi, stavova 'superiornosti' prema jednim elementima strukture i 'inferiornosti' prema drugim" (Čolić, 2002., 83). Lynes tvrdi da se razlike me|u ljudima sve više strukturiraju na osnovi ukusa i intelektualnih pretenzija, pa na osnovi toga stvara tipologiju kulturnih razina, tj. ukusa: "highbrow"; "middlebrow" i "lowbrow", tj. ukus ljudi visoke, srednje i niske duhovne razine (Čolić, 2002.). Međutim, Herbert Gans smatra kako visoku i popularnu kulturu ne treba stavljati u odnos bolja-gora, jer su one jednako vrijedne ako se promatraju iz aspekta zadovoljavanja potreba svoje publike. S obziromna različite standarde i estetske preferencije, svaka kultura ukusa ima pripadajuće kulturne proizvode i institucije kroz koje ih promovira. Gans smatra kako upravo zbog neslaganja oko vrijednosti i estetskih standarda postoje različite kulture ukusa (Čolić, 2002.). Analizira li se popularna glazba kao zaseban vid glazbene kulture, naspram klasičnoj tradicionalnoj glazbenoj kulturi, tada njezina ocjena podliježe nekim faktorima koji su potpuno irelevantni za klasičnu glazbu. Slušanje glazbe sadrži i estetske ocjene onoga što se sluša, a slušatelj vrednuje i stvara hijerarhiju vrijednosti. Iako glavnina popularne glazbe temelji svoju vrijednost na simboličkom značenju i kognitivnim reakcijama koje proizvodi, njezine estetske karakteristike itekako su važne kada se analizira interes koji ta glazba pobuđuje. Postoji i mišljenje kako estetske analize proizvoda popularne kulture nemaju smisla te da popularnu glazbu koju nerijetko slušamo svaki dan treba promatrati kao sustav komunikacije, dok je zadovoljstvo koje proizlazi iz njezina slušanja rezultat sadržaja, a nikako estetskoga dostignuća. Vrednuje se ono što glazba prezentira i njezina je funkcija uvijek podređena formi. Međutim, s obzirom na široku lepezu ukusa i ponekad sofisticirane kriterije kojima se popularna glazba procjenjuje, teško je vjerovati da se odnos prema njoj zasniva isključivo na njezinu simboličkom značenju. Za slušatelja glazba je, naime, objekt i estetičkog i simboličkog interesa. I oštri kritičri popularne glazbe koji smatraju, slijedeći Adorna, kako je ona unaprijed definirana lako pamtljivim standardiziranim formama, ne porić da je moguć i popularna glazba visokih estetskih vrijednosti, obično rezerviranih isključivo za visoku umjetnost, da ona može biti vrlo zahtjevna i posjedovati profinjene formalne karakteristike (Gracyk, 1999.). To i dalje ne znači da je riječ o umjetničkom djelu ili da se ono kao takvo priznaje, ali to i nije važno. Jer, popularna glazba ili bilo koja druga vrsta popularne umjetnosti ne mora dijeliti specifične vrijednosti s nekim produktom visoke umjetnosti. Važno je "da li procjenjivanje i vrednovanje popularne umjetnosti i visoke umjetnosti slijedi istu logiku vrednovanja: ono što je, između ostalog, također važno je da rock procje- njujemo i vrednujemo zbog njegovih estetičkih karakteristika" (Gracyk, 1999., 10). Ne možemo određivati vrijednost nekoga djela popularne glazbe na temelju karakteristika koje posjeduje ili ne posjeduje u odnosu na neko djelo klasične glazbe. Pogrešne su i pretpostavke da samo kompleksna, "teška glazba" ima punu estetsku vrijednost. Jednostavnost se često smatra trivijalnošću, ignorira kao moguće umjetničko dostignuće i a priori proglašava plitkom. Međutim, upravo jednostavnost i neposrednost nekoga glazbenog izraza često proizvodi snažne i iskrene doživljajne reakcije (Gracyk, 1999.). U vrednovanju popularne glazbe treba također uzeti u obzir različite dimenzije i načine na koje se ta glazba rabi. Popularna umjetnost može biti jednostavna strukturom, ali kompleksna načinom upotrebe. Različiti slušatelji odnose se prema glazbi na različit način. Popularna glazba vrednuje se zbog niza razloga i pogrešno je pretpostaviti da će se vrednovati i rabiti na isti način kod različite publike i u različitim okolnostima. Ponekad procjenjujemo glazbu isključivo po njezinoj estetskoj vrijednosti, a ponekad ona ima simboličku vrijednost. Njezina funkcionalna višestrukost nikako je ne čini necjelovitom ili manje vrijednom. Kao i u klasičnoj glazbi, neka djela zahtijevaju znanje i koncentraciju kod slušanja; popularna glazba, naime, nije uvijek pozadina nekoj drugoj aktivnosti. Popularna i klasična glazba predstavljaju dvije glazbene kulture, pa premda ispunjavaju neke zajedničke funkcije, razvijanje ukusa u jednoj nije jednako razvijanju ukusa u drugoj kulturi (Gracyk, 1999.). Klasična glazba u principu zahtijeva neka formalna, školska znanja, koja se sve više zanemaruju u osnovnom obrazovanju, dok popularna glazba za tim nema potrebu: specifične glazbene kulture zahtijevaju drugačiji kulturni kapital na temelju kojeg se razvija hijerarhija ukusa. Znanje i predispozicije za analizu i vrednovanje klasične glazbe ne isključuju mogućnost indiferentnosti prema njoj. Različiti kulturni kapital, različiti talenti, temperament, interesi ... sve su to karakteristike koje formiraju sklonost i ukus za nešto, a bez obzira na moguću visoku vrijednost nekoga djela – ono ne može biti jednako važno za sve. Prenosimo: Hrčak U nastavcima, radi bolje preglednosti, prenosimo znanstveni rad:O KULTURNOJ KRITICI POPULARNE GLAZBE Autor: Rašeljka KRNIĆ Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb E-mail: Rašeljka.Krnic@pilar.hr |
