Iako su se kritike masovne kulture pojavile još davno, prije
više od pola stoljeća, mnoge suvremene kritike toga područja
vode se u prosudbi sličnim načelima, logikom i kriterijima. Ta
se osporavanja odnose na ideološke, ali i transideološke, otpore
novoj estetici i modernom načinu života mladih.
Kada je riječ o transideološkim kritikama, one ne idu u
krajnost urotničkih teorija. Kod njih se osnovni razlog
neprihvaćanja popularne umjetnosti temelji na tezi da je, estetski
gledano, najveći broj njezinih proizvoda nekvalitetan, čemu
je uzrok komercijalnost, odnosno nakana da zadovolji što širi
krug publike. Uz takvu kritiku vrlo često ide i stav da su sva
kulturološka zbivanja popularnoga karaktera nužno negativna
i da se ne mogu mjeriti s efektima koje proizvodi visoka,
tradicionalna elitna kultura.
Problematizirajući razliku između visoke i popularne umjetnosti
(ako se ovoj drugoj uopće i daje status umjetnosti),
govori se, s jedne strane, o moralnom i duhovnom oplemenjivanju
kroz visoku umjetnost te o eskapizmu i otuđenoj potrošnji
kroz popularnu umjetnost, s druge strane (Gracyk, 1999.).
U knjizi "Kultura i povijest" Snježana Čolić ističe Baumanovu
tezu da je u osnovi hijerarhijski koncept kulture klasni
i da vizija strukture – za razliku od same strukture – ima hijerarhijski
oblik. To, naime, znači da su određeni pokazatelji
kroz postojeće ideologije pridodani pojedinim elementima
strukture pa "internalizacija tih pokazatelja – točnije internalizacija
vrijednosti, propagiranih u datom društvu, za mjerenje
društvenih položaja – vodi k stvaranju, u svijesti i ponaša-
nju ljudi, stavova 'superiornosti' prema jednim elementima
strukture i 'inferiornosti' prema drugim" (Čolić, 2002., 83).
Lynes tvrdi da se razlike me|u ljudima sve više strukturiraju na
osnovi ukusa i intelektualnih pretenzija, pa na osnovi toga stvara
tipologiju kulturnih razina, tj. ukusa: "highbrow"; "middlebrow"
i "lowbrow", tj. ukus ljudi visoke, srednje i niske duhovne
razine (Čolić, 2002.). Međutim, Herbert Gans smatra kako visoku
i popularnu kulturu ne treba stavljati u odnos bolja-gora,
jer su one jednako vrijedne ako se promatraju iz aspekta zadovoljavanja
potreba svoje publike. S obziromna različite standarde
i estetske preferencije, svaka kultura ukusa ima pripadajuće
kulturne proizvode i institucije kroz koje ih promovira. Gans
smatra kako upravo zbog neslaganja oko vrijednosti i estetskih
standarda postoje različite kulture ukusa (Čolić, 2002.).
Analizira li se popularna glazba kao zaseban vid glazbene
kulture, naspram klasičnoj tradicionalnoj glazbenoj kulturi,
tada njezina ocjena podliježe nekim faktorima koji su
potpuno irelevantni za klasičnu glazbu.
Slušanje glazbe sadrži i estetske ocjene onoga što se sluša,
a slušatelj vrednuje i stvara hijerarhiju vrijednosti. Iako
glavnina popularne glazbe temelji svoju vrijednost na
simboličkom značenju i kognitivnim reakcijama koje proizvodi,
njezine estetske karakteristike itekako su važne kada se analizira
interes koji ta glazba pobuđuje.
Postoji i mišljenje kako estetske analize proizvoda popularne
kulture nemaju smisla te da popularnu glazbu koju nerijetko
slušamo svaki dan treba promatrati kao sustav komunikacije,
dok je zadovoljstvo koje proizlazi iz njezina slušanja
rezultat sadržaja, a nikako estetskoga dostignuća. Vrednuje
se ono što glazba prezentira i njezina je funkcija uvijek
podređena formi.
Međutim, s obzirom na široku lepezu ukusa i ponekad
sofisticirane kriterije kojima se popularna glazba procjenjuje,
teško je vjerovati da se odnos prema njoj zasniva isključivo na
njezinu simboličkom značenju. Za slušatelja glazba je, naime,
objekt i estetičkog i simboličkog interesa.
I oštri kritičri popularne glazbe koji smatraju, slijedeći
Adorna, kako je ona unaprijed definirana lako pamtljivim
standardiziranim formama, ne porić da je moguć i popularna
glazba visokih estetskih vrijednosti, obično rezerviranih
isključivo za visoku umjetnost, da ona može biti vrlo zahtjevna
i posjedovati profinjene formalne karakteristike (Gracyk, 1999.).
To i dalje ne znači da je riječ o umjetničkom djelu ili da se
ono kao takvo priznaje, ali to i nije važno. Jer, popularna glazba
ili bilo koja druga vrsta popularne umjetnosti ne mora dijeliti
specifične vrijednosti s nekim produktom visoke umjetnosti.
Važno je "da li procjenjivanje i vrednovanje popularne
umjetnosti i visoke umjetnosti slijedi istu logiku vrednovanja:
ono što je, između ostalog, također važno je da rock procje-
njujemo i vrednujemo zbog njegovih estetičkih karakteristika"
(Gracyk, 1999., 10). Ne možemo određivati vrijednost nekoga
djela popularne glazbe na temelju karakteristika koje posjeduje
ili ne posjeduje u odnosu na neko djelo klasične glazbe.
Pogrešne su i pretpostavke da samo kompleksna, "teška
glazba" ima punu estetsku vrijednost. Jednostavnost se često
smatra trivijalnošću, ignorira kao moguće umjetničko dostignuće
i a priori proglašava plitkom. Međutim, upravo jednostavnost
i neposrednost nekoga glazbenog izraza često proizvodi
snažne i iskrene doživljajne reakcije (Gracyk, 1999.).
U vrednovanju popularne glazbe treba također uzeti u
obzir različite dimenzije i načine na koje se ta glazba rabi. Popularna
umjetnost može biti jednostavna strukturom, ali kompleksna
načinom upotrebe. Različiti slušatelji odnose se prema
glazbi na različit način.
Popularna glazba vrednuje se zbog niza razloga i pogrešno
je pretpostaviti da će se vrednovati i rabiti na isti način
kod različite publike i u različitim okolnostima. Ponekad procjenjujemo
glazbu isključivo po njezinoj estetskoj vrijednosti,
a ponekad ona ima simboličku vrijednost. Njezina funkcionalna
višestrukost nikako je ne čini necjelovitom ili manje vrijednom.
Kao i u klasičnoj glazbi, neka djela zahtijevaju znanje
i koncentraciju kod slušanja; popularna glazba, naime,
nije uvijek pozadina nekoj drugoj aktivnosti.
Popularna i klasična glazba predstavljaju dvije glazbene
kulture, pa premda ispunjavaju neke zajedničke funkcije, razvijanje
ukusa u jednoj nije jednako razvijanju ukusa u drugoj
kulturi (Gracyk, 1999.). Klasična glazba u principu zahtijeva
neka formalna, školska znanja, koja se sve više zanemaruju
u osnovnom obrazovanju, dok popularna glazba za tim nema
potrebu: specifične glazbene kulture zahtijevaju drugačiji
kulturni kapital na temelju kojeg se razvija hijerarhija ukusa.
Znanje i predispozicije za analizu i vrednovanje klasične glazbe
ne isključuju mogućnost indiferentnosti prema njoj.
Različiti kulturni kapital, različiti talenti, temperament,
interesi ... sve su to karakteristike koje formiraju sklonost i ukus
za nešto, a bez obzira na moguću visoku vrijednost nekoga
djela – ono ne može biti jednako važno za sve.
Prenosimo: Hrčak
U nastavcima, radi bolje preglednosti, prenosimo znanstveni rad:O KULTURNOJ KRITICI POPULARNE GLAZBE
Autor:
Rašeljka KRNIĆ
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb
E-mail: Rašeljka.Krnic@pilar.hr
Post je objavljen 20.04.2008. u 07:00 sati.