Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
19.04.2008., subota
KRITIKA SUPKULTURNE TEORIJE BIRMINGHAMSKE ŠKOLE (CCCS)
|
Tijekom 1970-ih i ranih 80-ih dominantna teorija koja se bavila analizom i promišljanjem supkulturnih pokreta i njezine povezanosti s popularnom glazbom bila je ona Birminghamske škole (Birmingham Center for Contemporary Cultural Studies). Taj je teorijski koncept izrodio pojam supkulture kako ga razumijemo danas, tj. kao omladinsku kulturu koja stoji naspram dominantne kulture, a odlikuje ju homogenost i prepoznatljivost. Iako ni unutar Birminghamske škole nije postojalo jedinstveno stajalište, ta osnovna pretpostavka provla- čila se kroz većinu radova, pogotovo kroz dvije najpoznatije knjige CCCS-a: "Resistance Trough Rituals" i "Subculture: The Meaning of Style". Međutim, taj je teorijski koncept u posljednjih petnaestak godina doživio brojne kritike, pa čak i od samih autora koji su ga zagovarali. Postsupkulturne teorije, naime, uviđaju problematičnost dosadašnjega pretežno strukturalističkoga pristupa fenomenu supkultura, koji više ne može objasniti sve veću stilsku heterogenost i fleksibilnost. U knjizi "After Subculture" Andy Bennett i Keith Khan-Harris ističu brojne nedostatke supkulturne teorije, između ostalog izostavljanje analize uloge žena i djevojaka u kulturi mladih, neprepoznavanje raznih stupnjeva i varijacija pripadnosti supkulturnim pokretima, a posebno kritiziraju klasni pristup u objašnjavanju formiranja supkulturnih grupa. Osvrću se i na nemogučnost da se teorija primijeni u različitim nacionalnim kontekstima i potpuno zanemarivanje medija kao važnoga čimbenika u formiranju identiteta. S obzirom na sve veću fragmentaciju i fluidnost mladenačkih stilova od osamdesetih godina 20. stoljeća, javlja se problem koji supkulturna teorija Birminghamske škole više ne može riješiti, a to je definiranje "prostora" u kojem dolazi do formiranja kulture mladih. Za CCCS to je vidljiv prostor stilske homogenosti, a za postsupkulturna razmatranja taj prostor više nije tako jasan i lako odrediv (Bennett, Khan-Harris; "After Subculture"; prema: Vučković, 2004.). Kritizirajući sam pojam "supkultura", Andy Bennett identificira dva osnovna problema. Prvi je nedosljednost i kontradiktornosti u upotrebi samoga pojma, a drugi je, smatra on, rašireno vjerovanje kako su supkulture kulture unutar kultura, što implicira postojanje jasnih socijalnih kategorija, a to je empirijski vrlo teško provjeriti (Bennett, 1999.). Tu se vraćamo na već spomenuti problem definiranja "prostora" kojim su grupe "omeđene", a koji je, smatra Bennett (1999.), u kasnom modernom potrošački orijentiranom društvu vrlo nejasan i nikako koherentan i čvrst, kako pojam supkulture implicira. Sam pojam "supkultura" postao je neprimjenjiv i neprikladan za analizu novih fenomena, pa Bennett (1999.) uvodi novi pojam, tzv. "neoplemena", izvodeći ga iz Maffesolijevoga pojma "plemena" definiranog kao skupina bez čvrste forme organizacije koju poznajemo, a odnosi se na određeni ambijent, stanje uma izraženog kroz životni stil. Chaney koncept "životnog stila" vidi kao koristan okvir za razumijevanje konstruiranja individualnih identiteta i načina na koji se živi (Bennett, 1999.). Klasni pristup Birminghamske škole u pokušaju da se objasne određena grupna ponašanja, uvođenjem novoga pojma životnog stila, pada u vodu. To bi mogao potkrijepiti primjer tzv. skvotera, tj. mladih ljudi različitih ekonomskih pozadina i klasnih pripadnosti koji naseljavaju napuštene kuće i stanove, što čini karakteristiku njihova životnog stila. Bennett (1999.) u svom radu iznosi neke zaključke donesene na osnovi kvalitativnog istraživanja urbane dance scene u Newcastle sredinom 1990-ih. Upravo stilska fluidnost i raznovrsnost te scene pomogla mu je da potkrijepi i empirijski ilustrira svoju tezu o procesu nastajanja "neo-plemena" ("processes of neo-tribalism"). Digitalna tehnologija, a posebno tehnika sempliranja, omogućila je potpuno nove pristupe komponiranju glazbe. Sempliranje omogućuje da se zvukovi originalno snimljeni u nekom kontekstu prebacuju u potpuno nov, pa upotrijebljeni na taj način čine potpuno novo glazbeno djelo. Promjena pristupa i senzibiliteta u komponiranju uslijed pojave novih tehnologija odražava se i na senzibilitet slušatelja, koji se redefinira. Vještina miješanja (miksanja) i usklađivanja različitih glazbenih stilova, izvora zvukova i pristupa u jednu cjelinu, a ne stilska čistoća, postaje karakteristika koja se procjenjuje i kojoj se pridaje značenje. Ono u ćemu se očituje koncept koji Bennett (1999.) naziva "neo-triblism" jest fluidnost, a ne tvrdo definiran glazbeni ukus i senzibilitet. Razvijanje ukusa unutar različitih smjerova elektroničke glazbe i promjene iskustva uslijed slušanja u vrlo kratkom vremenu omogućuje i način na koji se organiziraju dance partiji. Vrlo često se na istom prostoru može birati između tzv. dance floorova na kojima se pušta različita glazba i upoznaju novi ljudi. Na osnovi svog istraživanja, a u prilog svojoj teoriji, također zaključuje kako je pojava urbane dance glazbe oslabila vezu izme|u glazbenog ukusa i vizualnog identiteta, tj. stila odijevanja. Kultura dance scene ne samo što omogućuje slobodan odabir i glazbenog ukusa i vizualnog identiteta nego ostavlja slobodu da se tom odabiru pridruži proizvoljno značenje (Bennett, 1999.). Bennettova koncepcija samo je jedan od brojnih pokušaja ponovnoga promišljanja i redefiniranja pojma "supkultura" i njegova značenja u suvremenoj kulturi mladih. Područje proučavanja pop-kulture i pop-glazbe kao njezina važnog elementa i dalje karakterizira skup raznolikih stajališta proizašlih iz različitih teorijskih okvira – od onih koji zagovaraju daljnju upotrebu pojma "supkultura" uz neke preinake, do autora koji ga, poput Bennetta, smatraju potpuno neprikladnim uvodeći neke nove pojmove i koncepte (Bennett, Khan-Harris; "After Subculture"; prema: Vučković, 2004.). Prenosimo: Hrčak U nastavcima, radi bolje preglednosti, prenosimo znanstveni rad:O KULTURNOJ KRITICI POPULARNE GLAZBE Autor: Rašeljka KRNIĆ Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb E-mail: Rašeljka.Krnic@pilar.hr |
