Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
17.03.2008., ponedjeljak
1. OBILJEŽJA GREGORIJANSKOGA PJEVANJA
|
1.1. Gregorijansko pjevanje je molitva Kako je poznato, gregorijansko je pjevanje prije svega monodija neodjeljivo povezana s tekstovima; posebice s latinskim tekstovima u prozi, najvećim dijelom uzetim iz Biblije, osobito iz Knjige psalama. To je, dakle, “napjev”, a ne “glazba”. Gregorijanski je koral ritualni napjev - “vlastit” liturgiji rimske Crkve. Njegovo je prvotno svojstvo da bude molitva,3 bilo onda kada se navješćuje Riječ Božja kroz čitanja ili čin zahvale u svečanoj Euharistijskoj molitvi, bilo onda kada postaje moleći glas crkvene zajednice. Na taj je način prema Konstituciji Sacrosanctum Concilium (SC) br. 112 protumačena dvostruka svrha liturgije: “slava Božja i posvećenje čovjeka”. Gregorijansko pjevanje tako postaje znak, gesta i izraz jednog svetoga događanja. Uz ovu primjedbu ne smije se još izgubiti iz vida onaj subjektivni vidik koji mora biti uključen u svakoj molitvi: unutranje raspoloženje.5 Gregorijanskom napjevu potrebna je duša, i to duša koja moli, koja moli pjevajući. To je temeljna pretpostavka za bolji i plodniji interpretativni predložak gregorijanskih melodija. Pored prvotnog i temeljnog svojstva pjevane molitve, gregorijanskom se pjevanju priznaje religiozna dubina. Zato i kažemo da je ono, sve do danas, jedino pjevanje koji je utjelovilo najizvorniji duh zapadne krsćanske vjere, plod zrelog iskustva komunikacije s Bogom. Iz ovih temeljnih i osobitih razloga Rimska je crkva gregorijansku monodiju uvijek proglašavala svojim pjevom. Sama Riječ Božja ima različite odjeke uvjetovane različitim situacijama liturgijske godine u kojima ta Riječ odzvanja. Liturgijska godina, dakle, stvara stanje slušanja u stalnoj promjeni.8 Posljedica toga jest raspoloživost srca u skladu s vremenom koje se živi s određenim duhovnim, emotivnim i racionalnim naglascima na koje navodi liturgija ali i društveni život. Zato možemo reći da se u svijetu liturgije glazbeno iskustvo nalazi na razini «poslušnosti» u vjeri. 1.2. Tekst i neumatski znak Ovome nadodajem i još jednu zamjedbu koja mi se čini važnom za razumijevanje duhovne dimenzije gregorijanskih napjeva, a to su neumatski znakovi. Uvijek se mora paziti na tijesnu povezanost između riječi i neumatskog znaka. Za izvedbu gregorijanskog napjeva nikad nije nebitan položaj neume na jednom slogu umjesto na drugom. Zbog toga neumatski znak treba biti konstantno ispitivan u svjetlu konkretne funkcije koju ima u vezi s tekstom koji mu određuje formu da bi se otkrila snaga duhovnog izraza koju oni sugeriraju. Neumatske znakove gregorijanskih melodija trebamo dakle čitati u svjetlu pojma ruminatio («preživanja») Riječi Božje. Stoga možemo govoriti o nekoj vrsti ikonizacije glazbenog iskustva. Posljednjih desetljeća gregorijanski napjevi postaju sve više teren studija specijalista gregorijanista (paleografa i semiologa) koji se trude dati posljednju riječ s obzirom na notaciju, semiologiju, modalnost, estetiku i interpretaciju gregorijanskog napjeva, koji ima svoj korijen u riječi liturgije i kojeg jednostavno govorenje nije u stanju izraziti. 1.3. Tekst i melodija Premda je gregorijanski napjev ponajprije tekst, koji je ponajprije molitva, taj je tekst neodvojivo povezan s melodijom. Tekst i melodija tvore savršenu simbiozu. Stoga se konkretno značenje gregorijanskih napjeva mora precizno izvesti iz teksta. Melodija slijedi svoje zakonitosti i pokušava se što bolje prilagoditi tekstu. Upravo je u tom prilagođavanju gregorijanska melodija postigla savršenstvo kojemu sve do danas nema premca u zapadnoj glazbi. Ne radi se tu toliko o nekom nejasnom postupku koji bi se prilagođavao samo različitim osjećajima, koliko o poprimanju tehničko- ritmičkih i melodijskih svojstava i nijansi upletenih u tekst, na poseban način, u latinsku riječ. Latinski je jezik stoljećima bio društveni i crkveni jezik. Na latinskom je i srednjovjekovni polifonijski glazbeni repertoar, sakralni i profani, od srednjega vijeka pa do naših dana. U gregorijanskom napjevu tekst je u svojoj ritualnoj funkciji samo melodijski moduliran. Tu dakle, melodija i riječ čine jedno. Papa Leon XIII. ovako je opisao sklad melodije i riječi: «Zapravo su gregorijanske melodije bile komponirane da bi, s mnogo razboritosti i mudrosti, osvijetlile smisao riječi. U njima je neka velika snaga i čudesna slatkoća pomiješana s ozbiljnošću, koja lako može u duhovima potaknuti pobožna raspoloženja i u određen čas pobuditi spasonosne misli.» Ovdje prenašamo originalan znanstveni rad Katarine Koprek, studentice Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Radi lakšeg čitanja teksta za potrebe našeg bloga uklonili smo bilješke i primjere koji su sastavni dio znanstvenog rada te tekst donašamo u nastavcima. Svatko tko to želi, može ovaj tekst u originalu pročitati na: Gregorijanski napjevi Velikog tjedna |
