1.1. Gregorijansko pjevanje je molitva
Kako je poznato, gregorijansko je pjevanje prije svega monodija neodjeljivo povezana
s tekstovima; posebice s latinskim tekstovima u prozi, najvećim dijelom uzetim
iz Biblije, osobito iz Knjige psalama. To je, dakle, “napjev”, a ne “glazba”. Gregorijanski
je koral ritualni napjev - “vlastit” liturgiji rimske Crkve. Njegovo je prvotno svojstvo
da bude molitva,3 bilo onda kada se navješćuje Riječ Božja kroz čitanja ili čin
zahvale u svečanoj Euharistijskoj molitvi, bilo onda kada postaje moleći glas crkvene
zajednice. Na taj je način prema Konstituciji Sacrosanctum Concilium (SC) br.
112 protumačena dvostruka svrha liturgije: “slava Božja i posvećenje čovjeka”.
Gregorijansko pjevanje tako postaje znak, gesta i izraz jednog svetoga događanja.
Uz ovu primjedbu ne smije se još izgubiti iz vida onaj subjektivni vidik koji mora
biti uključen u svakoj molitvi: unutranje raspoloženje.5 Gregorijanskom napjevu potrebna
je duša, i to duša koja moli, koja moli pjevajući. To je temeljna pretpostavka
za bolji i plodniji interpretativni predložak gregorijanskih melodija.
Pored prvotnog i temeljnog svojstva pjevane molitve, gregorijanskom se pjevanju
priznaje religiozna dubina. Zato i kažemo da je ono, sve do danas, jedino pjevanje
koji je utjelovilo najizvorniji duh zapadne krsćanske vjere, plod zrelog iskustva komunikacije
s Bogom. Iz ovih temeljnih i osobitih razloga Rimska je crkva gregorijansku
monodiju uvijek proglašavala svojim pjevom.
Sama Riječ Božja ima različite odjeke uvjetovane različitim situacijama liturgijske
godine u kojima ta Riječ odzvanja. Liturgijska godina, dakle, stvara stanje slušanja u
stalnoj promjeni.8 Posljedica toga jest raspoloživost srca u skladu s vremenom koje
se živi s određenim duhovnim, emotivnim i racionalnim naglascima na koje navodi
liturgija ali i društveni život. Zato možemo reći da se u svijetu liturgije glazbeno
iskustvo nalazi na razini «poslušnosti» u vjeri.
1.2. Tekst i neumatski znak
Ovome nadodajem i još jednu zamjedbu koja mi se čini važnom za razumijevanje
duhovne dimenzije gregorijanskih napjeva, a to su neumatski znakovi. Uvijek se
mora paziti na tijesnu povezanost između riječi i neumatskog znaka. Za izvedbu
gregorijanskog napjeva nikad nije nebitan položaj neume na jednom slogu umjesto
na drugom. Zbog toga neumatski znak treba biti konstantno ispitivan u svjetlu konkretne
funkcije koju ima u vezi s tekstom koji mu određuje formu da bi se otkrila
snaga duhovnog izraza koju oni sugeriraju. Neumatske znakove gregorijanskih melodija
trebamo dakle čitati u svjetlu pojma ruminatio («preživanja») Riječi Božje.
Stoga možemo govoriti o nekoj vrsti ikonizacije glazbenog iskustva.
Posljednjih desetljeća gregorijanski napjevi postaju sve više teren studija specijalista
gregorijanista (paleografa i semiologa) koji se trude dati posljednju riječ s obzirom
na notaciju, semiologiju, modalnost, estetiku i interpretaciju gregorijanskog
napjeva, koji ima svoj korijen u riječi liturgije i kojeg jednostavno govorenje nije u
stanju izraziti.
1.3. Tekst i melodija
Premda je gregorijanski napjev ponajprije tekst, koji je ponajprije molitva, taj je
tekst neodvojivo povezan s melodijom. Tekst i melodija tvore savršenu simbiozu.
Stoga se konkretno značenje gregorijanskih napjeva mora precizno izvesti iz teksta.
Melodija slijedi svoje zakonitosti i pokušava se što bolje prilagoditi tekstu. Upravo
je u tom prilagođavanju gregorijanska melodija postigla savršenstvo kojemu sve do
danas nema premca u zapadnoj glazbi. Ne radi se tu toliko o nekom nejasnom postupku
koji bi se prilagođavao samo različitim osjećajima, koliko o poprimanju tehničko-
ritmičkih i melodijskih svojstava i nijansi upletenih u tekst, na poseban način,
u latinsku riječ. Latinski je jezik stoljećima bio društveni i crkveni jezik. Na latinskom
je i srednjovjekovni polifonijski glazbeni repertoar, sakralni i profani, od srednjega
vijeka pa do naših dana.
U gregorijanskom napjevu tekst je u svojoj ritualnoj funkciji samo melodijski moduliran.
Tu dakle, melodija i riječ čine jedno. Papa Leon XIII. ovako je opisao sklad
melodije i riječi: «Zapravo su gregorijanske melodije bile komponirane da bi, s mnogo
razboritosti i mudrosti, osvijetlile smisao riječi. U njima je neka velika snaga i čudesna
slatkoća pomiješana s ozbiljnošću, koja lako može u duhovima potaknuti pobožna
raspoloženja i u određen čas pobuditi spasonosne misli.»
Ovdje prenašamo originalan znanstveni rad Katarine Koprek, studentice Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Radi lakšeg čitanja teksta za potrebe našeg bloga uklonili smo bilješke i primjere koji su sastavni dio znanstvenog rada te tekst donašamo u nastavcima. Svatko tko to želi, može ovaj tekst u originalu pročitati na: Gregorijanski napjevi Velikog tjedna
Post je objavljen 17.03.2008. u 07:00 sati.