San u mramoru

Čarolije nestalo je.
Sve gubi svoj sjaj.
Mekoća silom zamijenjena,
kamom rano okovana.
Um je slavuj nijemi,
a srce,ogoljeno i samo,
pod crnom tintom bubri.
Uzalud se trudi kriti
crvima što ujedaju,
meso rovaju.
Snovi truli su, sami u praznini.
Pod mjesečinom, tek suze i bol ostaju.
Ruke ne miluju,grube i žuljne
tek zla puštaju.
Usne ružem maskirane
kriju zube osvetnike.
Zglob tu prinesi
Spone života raskini,
svijet raspusti.
Blagostanja nauži se,daj.
Krivnje ne osjećaj.

Više ne primjećujem.

Gledala sam po ulicama. Promatrala. Uživala hvatati tračak grča na licima. Utapala se u pogledima. Stvarala zaključke. Smišljala priče.

Više ne primjećujem.

Više..
Nije mi stalo. Za mene, ljudi su bića. Životinje. Njihova tijela tek su odijela duše. Višak kila na trbuhu ili ljupka mreža bora oko očiju. To je ono što ih čini stvarnim.

Više ne primjećujem.

Više...
Nije mi stalo koliko se tko uklapa u standarde. Ne ograničavam okvirima. Ono što tražim na licima jest sreća u onome što se radi. Nije važno koliko čudno izgledalo. Jer, kako sreća može biti loša?

Ne primjećujem.

U potpunosti sam se okrenula svom svijetu. I izvan mog svijeta, ne postoji drugi. Ne pokušavam više proniknuti u tuđe umove ukoliko se ne ukaže potreba. Ne trudim se ispreplesti misli s tuđima.

Ne primjećujem.

Pamtim tek pokrete. Mimiku. Reakcije. Ponašanje. Ono što nas otkriva. Zbog toga ne volim slike. Slika ne prikazuje ono što osoba zaista jest.

Ne uzimam za važno.

Više ne stvaram zaključke. Vidim, poslušam. Ali ne ocijenim kritičnim okom. To je,ionako,tek mali dio slagalice.

Više ne primjećujem.

Ukazano mi je na to malim znakovima. Šok me još uvijek drži.

Kada pomislim....nekad sam se tako ponosila time što primjećujem...

Bolja vremena su tek pred nama.

Jesu li?Čini se da nije ni bitno jer ja se uzdam u to. Čekam svoju bajku iza ugla. Nije bitno koliko se treba raditi kako bi ju se zaslužio. Nije bitno koliko krvi mora poteći. Koliko patnje moram proći. Što se moglo prije,može se i sada. Nije bitno.
Govorim kao da sam vidjela i rata i umorstva.Nisam,naravno. Ali imam osjećaj da nema toga što moje srce nije osjetilo. Nemojte mi zamjeriti,zato,ako se pomalo iskričavo izražavam. Ipak je tu,i moja dobro znana ljubav za riječi. Važno je,ipak,da ja svoju sreću iščekujem.

Ovaj svijet je toliko nestalan. Zašto onda toliko vjere polažem u ruke sudbine?Zašto vjerujem da se dato vraća trostruko?Odakle ta nada proizlazi?Možda vjerujem da se vrijednost ocjenjuje—prema tome,cijelo vrijeme držim fige iza leđa da sam smatrana vrijednom i nastavljam raditi što bolje mogu. Ako i nisam smtrana takvom, podnijeti ću to stoički. Zanimljivo je i to koliko se pouzdajem u sebe. Prema svemu sudeći,pravi sam optimist. No,znam da kada me neuspjeh satre, nešto me presiječe u dnu trbuhu i samo se poželim sklupčati u krevetu. Ali to ubrzo izblijedi. Da li se ja to zavaravam? Ne znam,zaista.Mislim da tajna možda leži u tome,što su razočaranja koja sam prošla bila ''manjeg pakovanja''za moju dušu. Grizem se,zapravo,svakog puta jer zamislim/gledam razočaranje na licima. Jer moji neuspjesi,čini se,više pogađaju meni voljene nego mene samu. Možda jer znam da sve prođe. Jer znam da ću se svakog puta ustati nakon pada. Što mi, uostalom, preostaje?Život ide dalje,ne čeka. Što bih ga trebala provesti u sažaljenju i jadu?
Možda se čini dramatičnim moj način razmišljanja(ovako na monitoru kao što se meni čini),ali ja uistinu tako razmišljam. Ponekad to mrzim,ali ne vidim drugog puta. Iako ni ovaj nije utaban,čini se sigurnim. Mislim da više očekivati ne mogu.
Svjesna sam toga da to sve već sutra može biti izbrisano,da me auto može pomesti s ceste,da grom može udariti u koprive. Ali ne razmišljam o tome.
Jer smatram da je moja volja,moja žudnja za probitkom snažnija nego li smrt.

Volim pisati. Oh,Bože,koliko ja volim pisati. Te riječi,poput slatkog grožđa na usnama,sočne poput mirisne breskve,gorke poput slanoga nam mora,hitre i jake,blage i lake poput pera.Volim ih.Volim pisati. NE!Obožavam. Ali…što da radim s time?
Da,ovdje se nalazim. To je jedina stvar za koju sam potpuno sigurna da volim raditi. Ali s time ne mogu upisati faks. Uostalom,nitko mi ne može potvrditi da dobro pišem. Da,u redu,izmamila sam par pohvala,ali što mi to znači ako ne vjerujem u njihovu sposobnost prosuđivanja?Možda baš u tome leži problem-ne vjerujem. Istina,općenito ne vjerujem komplimenitma. Mogu se ljudi razbacivati riječima,ali ja im neću vjerovati. Ne želim. Jer znam što vidim. Za što sam sposobna.

Dala sam svoj tekst,svoju prvu pravu priču na čitanje. A nisam dobila potvrdu svojih sumnji. I sada tražim dalje.
Grozno je,zapravo,koliko žudim za tim da bude...savršena. Da tjera dalje na čitanje. Da obuzme duh čitaoca. A ja ne mogu prosuditi imam li iskru za to postići.
Najgore je što sam upravo prije par minuta shvatila kako se vidim za deset godina. Zamislila sam se u svijetloj prostoriji. Dok sjedim, vjetar mi lagano mrsi kosu. U ustima osjećam sol,a iza mene širi se pogled na more i plaže. Sve je mirno i spokojno. Odzvanja tek…zvuk bjesomučnih udaraca na tipkovnici.
Srce mi izgara za tim. Osjećam kako mi se prelijeva krvlju, divlje bubnjajući. Žilama mi se budi spoznaja o sreći. Ali um mi govori da to nije stvarno. Da ne živim u realnosti. Sve je to fikcija-kaže.Nema u tome budućnosti.I vjerujem umu. Jer tko je ikad postigao ono što je želio?Zašto bih ja bila posebna?Uostalom,ili pišem dobro ili ne pišem. Osrednje pisanje ne prihvaćam.

Želim potvrdu. Egocentrik sam,ali zar je grijeh misliti da je bilo vrijedno truda? Vrijedno razmišljanja,smišljanja,preslagivanja,razrađivanja. Želim pisanjem vidjeti suze na licu. Želim dojam. Želim sreću.Želim suosjećajnost. Ne želim:Skoro sam proplakala.
Ne,ne želim to. Želim SVE.

Izronit ću iz dubina. Možda neću biti najbolja. Ne među svima. Ali u sebi ću govoriti:Bravo. Jer to je još nešto što ne bih očekivala od sebe. Uostalom,kako je moguće istaknuti se među 6 milijardi ljudi na ovoj planeti?Istaknuti se bilo gdje,makar i u grupici i od desetak ljudi? Što,da vičem?A ima li smisla čekati da budeš otkriven?Sjediti skršenih ruku?
A što,onda?
Kako je Bushu uspjelo postati znan diljem svijeta?Kako je bilo kojem od njih to uspjelo?I zašto?Je li to samo ubod sudbine,sreća?Ili namještaljka?Nismo li svi jednaki?Zašto se onda pojedinci izdvajaju?Što njih to čini posebnijim od ostatka?
Ljudi su očajni. U pokušaju da pokupe pozornost,čine provokativne stvari. To je poput knjiga. Ako je knjiga napisana od već poznate osobe,čita se. Ne zato što je dobra već zato što ima besplatnu reklamu. Ta knjiga može biti i najgore smeće,ali kako će to naše pučanstvo znati kada im nikakva knjiga inače ne dolazi pod ruku?Kako će ljudi znati koliko su neke knjige čarobne ako čitaju samo takve ''stvari''.Nije ni čudo što ne dobiju želju proniknuti u svijet knjiga,daleko bolji od televizije.
Čitali smo u prvom razredu srednje Sallingera,njegovog ''Lovca u žitu''(''The Catcher in the Rye''). Moj razred bio je apsolutno preplavljen oduševljenjem. A ja nisam mogla vjerovati. Da,u redu,ne mogu sada reći da knjiga ne valja,nipošto. Naposljetku,što ja znam. Ali oni su mislili da je najbolja knjiga ikad napisana. Dakle,tko bi se od vas načitanih složio s time? Naravno,sve ovisi o ukusu. Ipak,nadam se da shvaćate na što ciljam.Na kraju,bilo mi je žao. Jer su zakinuti za cijeli jedan dio životnog ''iskustva''.

Sama, često sam se skrivala iza knjiga. Zatvarala vrata za svojim problemima i odlazila u drugi svijet čiji bi se problemi uvijek riješili. Bježala sam od sebe. Zavaravala sam se.I sada sam sita toga. Više ne čitam mahnito,time crpeći svaku slobodnu sekundu svog dana. Ne,potreba je nestala. Možda sa mojom novostečenom snagom,promjenom ili nečim pedesetim. Zar je važno?
Sada,ni 24h sata kasnije,osjećam se frustrirano. Bespomoćno. Nitko ne razumije. Ne trebaju meni savjeti,usporedbe,razlozi,željenja,tješenja. Za to se sama brinem. I ne želim to dijeliti. Meni treba podrška. Briga.Netko tko će me pogurnuti kad treba,a ne da me samo moj ''duh''prati i šapće mi to. Meni treba netko tko će učiniti da mi krv prokola umrtvljenim udovima. Treba mi oslonac. Čovjek od kamena.
Imam vam toliko toga za napisati,ali već i sada mi sve dolazi u natruhama. Zato,potrebno mi je da se saberem,da se smirim. Jer s glavom u magli,neću uspjeti izroniti.

Sjever i jug,tuga i sreća, dan i noć. To sam ja. Na tren osjećam se kao na vrhuncu svijeta,a već idući kao prljavština na peti čizme. To sam ja. Jedan dan odlučim ostaviti smiješak na licu iako iznutra krvarim,a drugi dan pokušavam biti to što jesam i maknuti taj glupi smiješak. No,do tada se već sve promijeni i tuga postaje glumom. Zašto,kako?
Ne pitajte. Izluđuju me te nagle promjene,promjene kojima moje srce upravlja,ali um caruje. Nikad ne znam tko na prijestolju stoji. Borbe se vrte,nemiri se bude. Jedan mlad,jedan star. Jedan razigran,drugi praktičan. Jedan hedonist,drugi racionalista.Jedan blesav,drugi razuman. Što mislite,kako bi takva osoba trebala OPSTATI? Kako da osoba izdrži ta razdiranja?
Jača li to moj duh? Ili me povlači u mrak?
Izgurala sam do ovdje.
Odlično.
No,hoću li dalje? Hoću li naći tu snagu?Ako ništa drugo,vjerojatno ću izmisliti. Neki motiv,gurač cijele operacije što moj život jest. Zapravo,čini se da već jesam. U zadnje vrijeme prati me TAJ duh.
Ti to možeš-govori mi. Potari ih sve. Možeš ti to. Možeš ti to bolje.Moraš. Moraš.
I cijelo vrijeme tako.Kao kakva budnica. Da li je to zbog fakulteta što mi već kuca na vrata?
Zbog svega što sam ove godine vidjela i prešla?Isto tako,neprestano si ponavljam-Bilo,prošlo poput mantre.
Suludo,da.Reći ćete:Ma, što ova mala priča?
No,to sam ja. JA.
Moram izdržati. Moram. Ne znam zbog čega. Ne želim više ni pitati. Od previše zašto pomuti mi se glava i ništa se više ne čini smisleno. Bolje da ostane predodžba kakva jest.
Ipak,mijenjam se. Strahovito. Promjena s osmog razreda osnovne na prvi razred srednje,bila je normalna. Svi su se prilogođavali. Ali ovo je sada na moju ruku. Želim li ja to?Da. Jesam i sretna zbog toga?Da. Zašto?Jer konačno nešto poduzimam. Moj um se odijeljuje,preispituje polako i oprezno-i čeka. Spreman na promjene. I ništa se ne čini toliko važno koliko to da ja moram bolje. Niti obitelj,ni bližnji i voljeni. Nitko.
Stvarnost, u kojoj sam odlučila otići na hrvatski jezik i književnost i kasnije postati srednjoškolskim profesorom,sada se čini tako,tako udaljena. Pogledam se u zrcalo i pomislim: Možeš ti i bolje.
Možda bi to bio idealan posao za mene,ali očekujem više. Mnogo više.
Možda to radim jer znam da sam sama sebi jedina prava podrška,jedini oslanac. I iskreno,ne mogu vjerovati koliko mi se to sviđa. Koliko mi se sviđa što ne dijelim svoje unutarnje nemire sa sebi bliskima. Sada imam par dobrih prijatelja,ali stvarno ne osjećam potrebu ispovijediti im se. S prethodnima, rascjepkala sam svaki dio svoje osobe. Ako ste čitali prethodne postove,znate kako je to završilo. Zato,izgleda da to čeka samo vas na blogu. Ne mogu reći da vas pretjerano žalim.Naposljetku,u desnom kutu gore imate mali,crveni x kao bijeg.

Danas sam izuzetno dobre volje. Ne znam zašto. Ta vjera u sebe cijelu me ispunila i načas prekrila taman oblak. Uživat ću dok mi se ne zada još jedna pljuska.Ali tada ću opet reći:-Bilo,prošlo. Ili Ti to možeš bolje.
Sada,ovaj tekst čini mi se strašno zbrkan,razvučen i neuredan. Ali ne želim kvariti trenutačno stanje dodatnim preuređivanjima. Nadam se da osjećate snagu koliku je i ja osjećam u ovom trenu.
Sljedeće što bih molila jest da poslušate ovu pjesmu. To je prva pjesma koja me nadahnula nakon nevjerojatno dugo vremena. Vjerujem da je svojim zvukom i pojedinim stihovima uvelike doprinjela mojoj ''snazi''.I trenutačno,imam stravično morbidnu želju da mi svira na pogrebu. Pjesma koja će me hrabro ispratiti u ništavilo. Žao mi je što nisam uspjela pronaći originalni video ili barem snimku da uživate i u pogledu.

O,babe,babe...ne napuštam samo tebe. Odričem se i sebe.
Činit ću se hladna i udaljena,moj pogled nezainteresiran i distanciran. Kada bi barem znao da je laž,sve to. Nemoj odustati,molim te.

Oh,Bože. Ponekad sam tako jadna.

Otključam vrata i odmah začujem mrmoreće pozdravljanje. Popnem se stepenicama i ugledam veliku mrlju od svog psa u mraku. Sjednem kraj njega na hladnu ploču. Noge približim bradi,a lijevom rukom protrljam meku njušku. Zabrunda. Brundanje zamijeni zujanje u mojoj glavi. Nisam se osjećala svojom. Osjećala sam se...bestjelesnom.
Ništa se nije činilo istim. U glavi mi je iskrio izraz na njegovom licu kada me ugledao. Zbunjen. Ranjiv. Bespomoćan. Kao da je uhvaćen u nečemu u čemu nije htio biti uhvaćen.Kao da sam tek netko usput.

Čovjek koji mi inače nameće činjenicu da ga ne pozdravljam, sada me nije pozdravio. Pretjerujem,vjerojatno. Ali ne mogu se otresti te slike. Kakav je to čovjek koji prije dva tjedna daje svakojake izjave ljubavnog tipa, a već sljedeći dan,čini se da ga nije ni briga.?
Možda je pio. Možda se neće ni sjećati.
Ali ja ću se sjećati. I ne znam da li ću prijeći preko toga. Vjerojatno hoću,jer će već nešto izvrndati i sve će biti u redu. I ja ću to potisnuti. Jer želim nešto lijepo u svom životu.
Ali sada me to vraški muči. Izbija mi to non-stop na površinu toliko često da mi glava puca..
Vjerojatno se ne bih trebala obazirati. Vjerojatno mi ne bi trebalo biti stalo. Vjerojatno nisam imala prava nadati se.Vjerojatno mi ne bi trebalo smetati što nije pokazao….nešto.Bilo što osim toga što jest. A to je jedno veliko ništa. Ništa koje je možda moglo postati nešto. Ali,sada,u ovom trenu,čini se da je sve palo u vodu. Vjerojatno će mi u ponedjeljak reći da se ponašam kao hladna kučka,što vjerojatno i hoću,a ja se neću znati othrvati izazovu i nasmiješiti ću se. Nasmiješiti.

Osjećam se ….prevareno. Jer polažem osjećaje sve dublje,ali čini s da to više nikog ne zanima.Tužna sam. Razočarana. Ali još gore,imam osjećaj da nemam s kime podijeliti ove besmislice osim ovdje na blogu, s Vama .
Iskreno,mislim da je ovo prvi post primjeren jednom tinejdžeru. Jer je o ljubavi. Ili,točnije,o ljubavi koja je možda mogla biti.

Sada ćete mi reći:Ne gubi nadu. Još si mlada.Svatko dobije svojih pet minuta.
Ja ću vam odmah svima odvratiti:
Čekam. Čekam. Čekam. Čekam.
Čekam.
Čekam.
Čekam.


I čekam..

Prosvijetli me. Prosvijetli me,Ti,ma tko god da bio. Predajem ti se sada i u ovom trenutku. Svoje tijelo odmah ti dajem. Nije ni važno,tek je još jedno odijelo duše.
Da.
Dajem ti i samu dušu,brižno umotanu u pokrivače. Dajem ti sebe,sve što sam bila,što jesam,što ću biti. Dajem ti sebe. Čini sa mnom što te je volja. Nije ni važno.
Pošalji me u rajska groblja. Pusti me među mramornim pločama. Pusti me da hodam naokolo. Da mi se sjeta i nemir uvuku pod kožu.
Potpetice će mi odzvanjati pločnikom između raka, a bijele ruke će posezati za zvukom. Spodobe će me motriti iz svojih vječnih skrovišta. Nezainteresirani. Činit će se mirni kao na kakvoj čajanci. Ili sastanaku za igranje karata. Blijeda starica će kraj osušenog cvijeća mijesiti cigaretu između naboranih usana. Odmahivati će glavom kao da želi reći: ''Ne radiš to dobro. Ne radiš to dobro.''
Pusti da njihova mirnoća usadi u mene plod sumnje.
Prolazit ću ispod drveća i sklanjati se od ruku koje očajnički grabe,a u glavi će mi odzvanjati njihov zov. Vapaji. Jecaji. Slike će mi se bojiti pred očima. Njihova patnja oslikat će moju dušu.
Pošalji me ispred niša. Mjedena slova pekući će se urezivati u moje pamćenje. Pred očima će mi svanuti sablasan prizor. Tri godine. Što tijelu čine tri godine? Meso istrulilo,duša ishlapjela. Samo kosti.Prah. I uvelo cvijeće.
Tog trena gotovo osjetim njenu bijelu kožu pod prstima,vidim muku u plavim očima.
Prisjetim se vapaja koji su izvirali iz sobička dok smo u tišini ručali. Ne obazirući se.
Prisjetim se……mlitavosti tijela. Umirujućeg smiješka na usnama.. Ridaja. Sloma. Poricanja. Uspomena. Smijeha. Žaljenja.

Ležala sam tako skvrčena sinoć ispod pet deka,tresla se ili od hladnoće ili od jecaja. Jedno pitanje rezalo mi je utrobu.

Zašto si otišla?

I bilo me je sram. Jer nisam znala što bi rekla kada bi znala da najveselije dijete nije sretno.Što bi rekla kada bi bila tu da zna o čemu njeno najmlađe razmišlja.
I srce mi je krvarilo.Jer sam toliko razočaranje.


Zašto si otišla?

Srce mi je slabo.Osjećam ga pod mekom tkaninom. Kuca polako. Štropoće. Zastajkuje.
Ne!
Stop!
Čemu ovo?
Čemu to žalobno lice i mlake riječi?Razumije li ih itko uopće? Ne govorimo li svi najčešće samo da nešto kažemo??Bože,udavi me.
Poželim se baciti mramornim stubama,lupiti glavom o hladan čelik, zgnječiti,zdrobiti to svoje jadno malo srce,pustiti da krv ljuto šika.
Zašto,prokletstvo,zašto??
Zašto sam živa?Zašto me prate svi ti ogavni,mizerni osjećaji? Zašto ih samo ne mogu otpuhnuti preko ramena?Zašto? Što je to u svemiru skrivljeno da je mene donijelo na svijet?
Ljuta sam. Ne znam zašto.
Oh,ma daj ,mala…Ne laži si. Znaš ti dobro. JER SE SVE OPET VRTI U KRUG. JER ŽIVOT SMATRAM PRIVREMENIM. JER DOPUŠTAM DA ME VUČE POVODCEM. PA ŠTO ČEKAM??SMRT?MA NIJE LI TO ZANIMLJIVO??
O jebeni,jebeni svijete…Čemu ta prepucavanja,nadmetanja??Čemu ulizivanja i umiljavanja?Zašto čekati?Zgrabi to!!Što priječi? Što me to zebe duboko unutra?Strah?Krivnja?Jad?Mržnja?Bespomoćnost?
Slabost pred životom,jedinim što je zapravo moje i nitko mi ga ne može stvarno uzeti doli mene??
Ljuta sam. Ljuta. Bijesna. Poželim zabiti nokte u skalp tako duboko da mi krv poteče. Poželim zamahnuti po cijenjenom porculanu i pustiti da mi se male oštrice zabiju duboko,duboko unutra. Želim osjetiti kako kucaju o kosti. Želim da moja duša konačno bude u skladu sa tijelom. Želim,želim….
Oh,puste želje. Nikada se neću osloboditi okova što tako jako stežu moje zglobove,zabijaju hladno željezo o uske kosti. Tresti ću njima i njihovi jetki zvuki odbijati će se hladnim,bijelim zidovima. Ali osloboditi se neću. Nitko me neće osloboditit. Jer moj se vapaj gubi između redaka. I nitko ga ne zapamti. Prijeći ćete ih sada svi Vi,nikada se na vratiti,nikad se neće osvrnuti. Biti ću sama,u toj jebenoj bjelini. Sama,omamljena dok ću se rukama svako malo hvatati za vrat i prsa ne bih li…osjetila. Osjetila ta grčenja jebenog srca teškog pod naslagama prašine.
I pitati ću se, kada će li doći oni koji će je otresti.

Kalkulirala sam. Povijest će me vjerojatno pitat. Hm….Možda da kažem da mi je slabo. Ma jebe mi se. Neću ni ići. Pogledam Miju preko ramena. Tipkala je na mobitel.
-Leo?-gotovo povičem kroz buku iako mi je bila nadomak. Ona samo odvrati klimanjem. Zastanem ispred hodnika.
-O,ma daj ajde…-promrmljam. Zvono zabruji uskim hodnikom. Ispred mene se prostirao pogled na male prvašiće. Prvašiće koji su zakrčili put.
Približim se za korak: -Mogu li,molim vas,proći?
Ništa. Njihovi skvičavi glasovi zatomili su moj upit.
-Molim vas,mogu li proći?-jače naglasim molim vas.
Ništa.
-Jebem vam majku cipelarsku,biste li se više maknuli,smeće jedno neodgojeno?Gamadi jedna,mičite se više!
Prvaši se okrenu i zbunjeno pogledaju.Uzmaknu za korak,a lice im je odražavalo nevjericu. Ispravim se i prođemo rulju. Stanemo ispred stepenica.
Pogledam podrugljivo Miju dok mi je u grudima srce divlje bubnjalo:
-Ko' Crveno more.
Idućih dana prolazila sam hodnicima i slušala šaputanja. Razmicali bi se čim bih se pojavila. Neki su ostajali tvrdoglavo na mjestima. Gurnula bih ih laktom u nos,šakom u trbuh i sve bi opet bilo u redu. Moje frendice pratile su me u stopu.Nisu htjele propustiti priliku da se probiju.
Zamhnem kosom i lupi me o trticu. Prijeđem prstom preko usana kada shvatim da me bljedunjavi prvaš promatra širom otovrenih očiju. Suzim oči i nadignem gornju usnu te siknem. Nestao je u roku 5 sekundi. Samodopadno pogledam frendicu i pucnem prstima:-Prvaši.


Prstom provrtim naramenicu teške torbe. Lagano poskočim i torba sa mnom. Gledala sam u Aleksandrina usta kako bih shvatila što mi govori. Ne želim ispasti glupa. Pogotovo kada se to ovih dana već počelo uzimati za normalno. No,tek pokoja riječ je dolazila do mene.
-…čini mi se…možda bismo mogli…hoćeš li?....-i tako dalje. Samo sam klimala i sve se više naginjala prema njoj. Zatim začujem glas iza sebe.
-…mater vam cipelarsku!...neodgojeno smeće!Mičite se više!-okrenem se na to i istodobno napravim korak unatrag. Bijesna plavuša zavitla svojom kosom zrakom i prođe. Činilo mi se da su se kamenčići njene ogrlice toliko ugrijali da će se rastaliti od ljutnje. Pogledam Aleksandru,a njene oči su još uvijek bile na plavuši. Protrljam si nervozno ruku.
-Dobro došli u školu,prvaši-promrmljam.
-Što?
-Ništa,ništa. Samo,koja furija.
-Ma da.. .Stariji,znaš.-i pogleda me s podignutim obrvama. Samo klimnem i jednim se korakom približim uza zid kako bih izbjegla još koji bijesni ispad. Pogledam u smjeru gdje je nestala plavuša. Koliko ih može biti?

Pogled mi se magli.
Ne mogu više.
Sklopim oči.
Sve prepoznajem.
Onaj mali kut u kojem plačem.
Prostor gdje se veselo smijem.
Čini se pun prašine i paučine.
Kutak u kojem radim na svojoj mašti.
To je moj dom.
Siguran je.
Moj je.
Okrenem se naokolo.
Ne vidim vrata.
Niti prozora.
Ni najmanju rupu za izlaz.
Ništa.
Otvorim oči.
Ugledam crnilo.
Povučem se korak unatrag.
Salijeću me glasovi.
Glasni,kreštavi.
Ne sviđa mi se.
Naježila sam se.
Zaklopim oči.
Nastade muk.
Sve je opet u redu.
Nitko mi više ne može nauditi.
Mir mi struji žilama.
Živci su se opustili.
Kod kuće sam.


Ah,ta bol.
Bol razočaranja. Bol zbog toga što znate da niste vrijedni truda. Da niste dovoljno brzi,spori,smiješni,sretni,sretni,nasmijani. Tužni ili sabrani.Da niste dovoljni vi kakvi jeste.
Bol izazvana saznajem da niste vrijedni čekanja.
Tražim nemoguće. Ali voljela bih, jer to se ne događa često,da bar taj jedan put netko pokaže dugotrajnije zanimanje. Da ne odbaci sve u vjetar. Da shvati da mi možda nije sve to tako jednostavno.
Ne mogu ljudi znati što se zbiva u meni. Shvaćam. Ali ja svejedno osjećam razočaranje. Gorko razočaranje.
Razočaranje jer sam počela maštati. Sanjati. A čini se da je sve završilo i prije nego sam donijela odluke. Možda nije pravi. Znate. Onaj pravi.
Ali mogla sam ga voljeti.

Poželite li se ikada vratiti u vrijeme?Posjetiti Maje, upoznati Lincolna. Poslušati Mozarta, otići do Woodstocka na Zeppeline. Zaljubiti se u Henrya VIII.,biti u milosti Marije Terezije. Plesati na balovima i nositi teške haljine ili zaplesati na jazz u sjajnim haljinicama.Ali poželite li se vratiti u vrijeme kad je još vladao matrijarhat,točnije za vrijeme neolita tzv.zemljanog doba?Muškarčeva glavna zadaća bila je sudjelovati u sukobima i odlaziti u lov, ali žene su rukovodile poslovima i vodile glavnu riječ u društvu. Priroda je tada imala je velik značaj u njihovom životu. Točnije, ovisili su o onome što im je pružala. Bitno jest da kako je cvijeće cvjetalo, a drveće dalo plodova-tako je i žena stvarala potomke. Bile su svete,baš kao i priroda jer su imale mogućnost udahnuti život. Ali to je trajalo tek jedan kratki period. Nastupio je patrijarhat i trajao gotovo do danas. Zašto je uopće došlo do preokreta sistema? Pretpostavljam da su se muškarci osjećali ugroženo. Oni zapravo nisu imali naročito značajnu ulogu u društvu jer sve ono što su oni činili,bile su u mogućnost činiti i žene. Zašto su to žene dopustile? Ne znamo. Međutim,počele su pružati otpor ustaljenoj slici o ženama.
U 18.stoljeću javljaju se jasnije ideje. Žene su vješto skrivale knjige Mary Wollstonecraft. Ne sumnjam da, kada je muž ili neki drugi muški skrbnik(žena je tada smatrana vlasništvom)pronašao Marynu Obranu ženskih prava (1792.),žena željna prosvjetljenja nailazila na gorku mržnju i prezir te podsmjehivanje.
8. ožujka 1857. učinile su prvi veliki korak. Na ulice New Yorka izašle su žene zaposlene u tekstilnoj industriji. Protestirale su zbog neljudskih radnih uvjeta i niskih plaća, no policija ih je rastjerala. Dvije godine kasnije osnovale su svoj prvi sindikat.
Krajem 19.stoljeća pojavljuju se sufražetkinje. One su bile pripadnice pokreta za jednako pravo glasa muškaraca i žena, odnosno uvođenje ženskog prava glasa. Sam izraz suffragette dolazi od engleske riječ suffrage- za pravo glasa. Nailazile su na neodobravanje jer su u Velikoj Britaniji činile ''skandale'' radikalnih razmjera. Organizirale su razne demonstracije zbog kojih su često bile uhićivane pod optužbama da su demonstracijama remetile mir. Koristile su se i metodama tzv. direktne akcije-vezanje za pruge, podmetanje vatre u poštanske sanduke, razbijanje prozora, a ponekad i postavljanje manjih bombi.
Jednu od najvećih takvih akcija izvela je engleskinja Emily Wilding Davison kada se 1913. na konjskim utrkama u Derbyu bacila pod kopita konja kralja Georgea V. U trenutku smrti nosila je kraljevsku zastavu u znak podrške ženama koje se bore za svoja prava diljem svijeta. Tragično i pogubno ili plemenito i hrabro?
8. ožujka 1908. New Yorkom je prošlo 15.000 žena kroz grad tražeći kraće radno vrijeme, bolju plaću, pravo glasa i zabranu dječjeg rada. Njihov je slogan bio 'Kruh i ruže' -kruh je simbolizirao ekonomsku sigurnost, a ruže bolju kvalitetu života.
Ujesen 1912. godine u Philadelphiji državna organizacija američkih sufražetkinja dobila je dvije nove članice, mlade djevojke Alice Paul i Lucy Burns s velikim revolucionarnim planovima. No, na najviše negodovanja naišle tamo gdje su se najmanje nadale - u redovima vlastite organizacije tj.na starije,već iskusne predvodnice. U SAD su, nakon ulaska u rat, vodile seriju protesta protiv Woodrowa Wilsona nazivajući ga "Kaiser Wilsonom", nastojeći tako osigurati njegovu podršku naporima da se žensko pravo glasa uvede na području cijelih SAD.Svojim su hrabrim pionirskim radom otvorila mnoga vrata kasnijim izjednačivanjima prava žena i muškaraca, bez obzira na prepreke.

Dodani video prikazuje scenu iz filma''Iron Jawed Angels''( ''Anđeli od čelika'' ). Radi se o paradi Alice Paul(Hillary Swank) u Washingtonu. Inez Milholland Boissevain žena je na konju. Bila je njihovim simbolom ,a predstavljala je pravdu i slobodu. Ovo mi je jedan od najdražih dijelova filma. Molim Vas,pogledajte.



Sufražetkinje su bile često zatvarane na što su reagirale organiziranjem štrajkova glađu. Marion Dunlop započela je s tom praksom 1909. godine, a i druge sufražetkinje su nastavile s njezinim primjerom, pa su zatvorske uprave počele prakticirati prisilno hranjenje. Mary Clarke i još nekoliko njezinih kolegica umrle su zbog prisilnog hranjenja. Nastojeći spriječiti da sufražetkinje stječu simpatije, britanska vlada je donijela tzv. Zakon o mački i mišu kojim su se zatvorenice oboljele zbog štrajka glađu puštale, a hapsile tek nakon oporavka.

Naposljetku, uspjehu borbe sufražetkinja je, ipak, najviše pridonio prvi svjetski rat. Iako je većina proglasila primirje, nekolicina na čelu s Sylvijom Pankhurst nastavila je borbu. No,kako je rat izazvao nedostatak muške radne snage, u Britaniji su se postupno otklonilo većinu stereotipa jer su poslodavci bili primorani zapošljavati žene koje su se sasvim dobro nosile s poslom.To je uvjerilo javnost, a na kraju i političare, da žene trebaju jednako pravo glasa kao i muškarci.



Prve su svijetu pravo glasa dobile žene američke države Wyoming – 1869. godine dok su njihove sunarodnjakinje u ostatku SAD-a morale su pričekati do 26.kolovoza 1920. godine.
U Europi su pravo glasa prve dobile Finkinje 1906. godine. Hrvatice su, kao i ostatak žena 'naroda i narodnosti' tadašnje Jugoslavije pravo izaći na izbore dobile 1945.godine. Kraj dugog svjetskog rata morale su pričekati i stanovnice Francuske i Italije.
Za žene cijelog svijeta važna je 1952. godina, kada Ujedinjeni narodi donose deklaraciju kojim se na političkim izborima žene izjednačavaju s muškarcima.
Posljednje su pravo glasa dobile stanovnice Švicarske – tek 1971. godine. Ipak, i danas postoji fenomen tzv.“staklenog stropa” (glass ceiling). Naime,žene postižu bolje rezultate u obrazovanju od muškaraca, a na višim razina hijerarhije u tvrtkama ih je tek oko 8 % . U prosjeku,žene za isti posao i istu razinu odgovornosti,zarađuju za jednu trećinu manje od muških kolega. U SAD-u 46,5 % radne snage su žene, samo ih je 8 % među menadžericama američkih tvrtki i zarađuju samo 72 % iznosa plaće koju dobivaju njihovi muški kolege.U Europi među 25 najbolje plaćenih izvršnih direktora nema niti jedne žene. Od 51,8 % žena u ukupnom udjelu stanovništva RH, njih 45,1 % je zaposleno pretežito u slabije plaćenim sektorima i u prosjeku primaju 20 % manju plaću od muškaraca (za 2004. g. 456 kuna manje). Samo 6 % žena na rukovodećim položajima među 100 najvećih tvrtki u RH.

Zašto, kako, zbog koga? Je li to zato što se žene još uvijek ustručavaju posegnuti više ili zato jer im muškarci stoje na putu? Mislim da svi snosimo svoj dio.

Upravo sam si napravila profil na facebooku i ne znam što da mislim o tome. Inače nisam za takve stvari,ali ako to znači da ću biti manje usamljena,postat ću takva. Kruže glasine da ima mnogo pedofila. Mislim da su si sami krivi-ne moraš prihvatiti svaku ponudu za ''prijateljstvo''. Ako ste upućeni u to.(ljudi često imaju i po dvjesto 'prijatelja', a našla sam jednog i sa 800-kladim se da ih pozna tek par)
Ne znam što ću s tim. Možda ću,kao i s blogom provoditi puno vremena na njemu(vidi se po razmacima u objavljivanju postova koliko sam opsjednuta). A opet...na blogu mi nitko izravno ne proturječi-lijepo sam se smjestila jer ipak je to sada moj domaći teren. Ne moram se suočavat s predrasudama i s tuđim slikama o meni samoj. Facebook-to je dijeljenje svoje privatnosti s hrpu tzv.frendova. Ma,neka..vidjet ću...Sigurna da ću već za par dana zaboravit na sve ove sumnje i facebook bit će mi dar s neba.
Hm...
Voljela bih da mi netko tada opali šamar. Sada. Sutra. Jer se prepuštam se virtualnom svijetu. Gdje su dani kada je televizija bila in?

Strah me je. Nova školska godina nije još zapravo ni počela, a mene hvata strah. Strah da neću uspjeti. To je odlična motivacija, ali živci pate sve u šesnaest.
Trenutačno stanje? Imam osjećaj kao da mi je cigla zapela u grlu. Kao da mi je ledena siga smjestila se u prsima. Valjda mislim da bez prave podrške od strane prijateljica, ne mogu istjerati godinu do kraja.
Jao!
Moram još nešto priznati.
Ja mislim da sam dosadna osoba. Uistinu. Svaki dan je isti. Moja kontemplacija je ista. Ništa se ne mijenja. Nema izazova. Nisam još ni našla svoju vrstu zabave.
Znam da jednim dijelom želim odvojiti od ''frendica'' samo kako bih si dokazala da to mogu. Smišljam si zabavu. Kako inovativno od mene.
Možda si upravo uništavam život, ali dobra stara ja mora izvršiti datu riječ. Sebi. Nikome nisam objasnila razloge za odvajanje. Ali sebi sam sve na glas rekla: Dosta je.Ne može više tako.
Tko će znati ako prekršim tu riječ?
Ja.
Vidite?Ponekad je stvarno dosadno biti ja.
Imam mnogo razloga za biti sretna. Imam mnogo stvari kojima se mogu pozabaviti. Razmisliti. Isplanirati. Učiniti. Ali ja samo cijelo vrijeme razmišljam o sebi.
Buuuu…
Voljela bih da u meni ima barem jedne kosti koja bar pet minuta na dan uopće ne bi razmišljala. Ni o čemu. Samo prazno.
Nisam ja te sreće.
Znate,tekst-s početka ovog bloga-završen je. Loša je priča. Nema kvalitete. Nema nekih vrhunaca priče i raspleta. Nema intriga,samo patnja i pokoji cvilež.
Baš kao ja. Zamorna. Naporna. Nezanimljiva.Egocentrična. Ne sviđa mi se baš kao što se ni ja ne sviđam sama sebi.
Ne poznajete me, ali uvjeravam vas. Ništa ne propuštate.
Zašto?
Naučila sam se izboriti za sebe. Kao mala,imala sam prijateljicu koja me prilično psihički ugnjetavala. Znate,one uvijek glasne i hrabre na riječima.
Pa da…
I onda sam si obećala:Čovjek si,a nijedan čovjek ne treba to trpjeti.Zaustavi to.
Zaustavila sam. Ne samo da sam stekla samopouzdanje i čvrstinu. Ne,ne samo to. Prešla sam granicu. Ogrubjela sam. Sad sam samo hladna kuja. Da,u redu,nisam bezosjećajna. Daleko ispod,negdje Bogu iza nogu,krije se još ona JA. Uplašena i nesigurna. Nekad tako sretna.
Ali izvana...mamma mia. Plastična. Luckasta i ljubazna.
Mislite da je tako Hitler tako počeo? Usprkos svemu,bio je izuzetno šarmantan. Pa, dobro,nemojmo pretjerivati,ja to nisam.
Sve to ne bi bilo tako loše samo da ..pa,gle!Kako sam sebi podizala ciljeve-uglavnom moralne izazove-podizala sam ih i svim drugim ljudima. I zbog toga me ljudi smatraju kritičnom i sketpičnom. Jer očekujem od njih sve ono što sam ja sebi podredila. Jer očekujem da čovjek treba u potpunosti iskoristiti svoje mogućnosti i sposobnosti. (gle tko priča…)Kažu, previše je to.
Imam još jedno priznanje!iznenađenje,iznenađenje….
Bojim se mraka. Ali da vam nešto otkrijem,ne zapravo mraka,ne. Bojim se osjećaja bespomoćnosti u mraku. Jer ništa ne vidim. Jer NIJE SVE POD MOJOM KONTROLOM.
No:
Ako ste došli do ovog dijela,zaslužujete nagradu. Jer ovo nije neko štivo za vaše oči. Samo moje muke.(Kao i većine populacije,vjerujem. Ne znam što si umišljam da samo mene prati ovako nešto.)
Ali kad ste već ovdje,otkrijete mi: NE BISTE LI ME NAKON OVOG POSLALI NA PSIHIJATRIJU?
Znate,tek toliko da mi se malo razbistri...

Ma uživajte...probat ću i ja!

p.s. POŽELITE MI SREĆU!!


pozdrav od male robinzonke

-Dobra večer,gospodaru-u glas mi se uvuče zamamna nota zaostala iz sna. Njegov pogled zadrži se na meni sekundu previše. Grubo klimne. Sagne se i odloži kišobran kraj oronulog ormarića. Uspravi se i prostrijeli me pogledom. Lagano zadrhtim od tog bistrog, oštrog pogleda. Znala sam da me podsjeća na pokornost. Zavrne rukave polaganim,elegantnim pokretima otkrivajući jake ruke posipane zlatnim dlačicama. Noga mi se naglo trzne, ali prekrijem to popravljajući skute.
-Vode-gromki glas odzvoni hladnom pećinom.
Prođem kraj njega i otvarajući teška, drvena vrata okrznem podlakticom gornji dio njegovg bedra. Zgrabi mi zglob i povuče korak unatrag tako jako da umalo nisam pala. Zarije glavu u moj vrat i prisloni usne na tanku kožu ispod ušne resice. Draškao me njegov topao dah. Mogla sam se zakleti da osjećam njegove zube. Zaječim kada mi to potvrdi. Imala sam osjećaj da mi je usisao svu krv iz tijela kada me zagrizao. Njegova usta još su me par sekundi držala kao životinja plijen, provjeravajući je li sposobna za bijeg. Pusti me, a svo uzbuđenje mi udari u glavu. Kroz maglu, ugledam kako mi otvoreni dlan prinosi svojim usnama. Njegove oči su me divlje izazivale dok mi je jezikom mazio zglob još crven od njegovog stiska. Još uvijek me gledajući s iskrom u očima,povuče mi rukav haljine niz nadlakticu otkrivajući bijelo meso mog ramena. Prijeđe vršcima prstiju njima uživajući u glatkoći,a na licu mu se pojavi pohlepa. Čvršće me primi i zarije prste u kost. Zaječim, a njegova pozornost se usredotoči na moje lice naslađujući se.Odmakne se i pusti me lagano podignutih obrva. Pozivao me. Lagano savijem koljena i presavijem vrat toliko da sam osjetila ključnu kost pod bradom. Prijeđe mi noktom cijelom dužinom čeljusti, a zatim pogleda hladno.Upozoravajući. Okrene se i otiđe do ormara. Zatvorim vrata sa sobom teško dišući. Skupim skute u ruku i potrčim kamenim stepenicama. Zateknem kuharicu na dnu.
-Što je,što si tak' crvena?
Uspuhana, poravnam skute i prijeđem prstom preko mjesta gdje me ugrizao. Moj glas je odavao divljenje i strahopoštovanje kada sam progovorila.
-Susrela sam đavla.

Bila sam usred uzburkanog mora.Valovi su navaljivali,odbijali se,razbijali o moje tijelo dok sam se mukom tjerala naprijed.Kosa me šibala po obrazima i vratu, a bijela,čedna spavaćica priljepila se uz moje tijelo. Nebo se mrštilo dok su valovi uzimali zamaha.Rukama sam pljuskala o svaki val kao da ih želim kazniti i svakog puta moj dlan je gorio od silne boli.Uživala sam u toj boli.Tijelom mi je prolazio sladak osjećaj trijumfa.Zjenice su mi se raširile, obrazi postali rumeni, utroba izvrtala, mišići zgrčili…
Naglo stanem,a valovi su me nastavili opljuskivati.
Spavaćica se posve natopila i činila se težom od kamena.Oči su me pekle od žustrine vjetra.Ali mojim prsima vladala je moć,nepobjedivost.Prezirno se nasmijem,polako dignem ruke u ravnini ramena,uspravim se i mrko pogledam divljajuće more:Ništa!Ništa mi ne možete!
Vikala sam,ali zvuka nisam čula.Izgubio se u gromkoj pjesmi valova. A tada ga ugledam. Većeg od života .I dolazio je meni u susret. Osjećala sam kako trnem,kako mi preko usana prelazi posljednji uzdah.
I nisam to smatrala strašnim.

Teško je,jest…vidjeti ih zajedno,bez mene…nisam računala na to da će drugi primjetiti da sam se odvojila ili kako bi to već protumačili,da su me one izdvojile…to mi je malo teško palo, pogotovo od par ljudi koji su uporno ponavljali pitanja a ja non-stop ponavljala:došlo pa prošlo(znam da su to protumačili kao da se odnosi na našu odvojenost,ali ja sam mislila na naš odnos-bio,prošao…nisam ih pokušavala razuvjeriti...znam,grozna sam)
Cijeli dan sam visjela s drugim ljudima…samo druženje,bez ikakve bliskosti, bez povjerenja..uvjerena sam da će mi to ubrzo stravično nedostajati..zato sada gotovo nesvjesno prijetuljem s mnogo drugih ljudi-samo kako bih imala za što se uloviti kada padnem…
Pozdravila sam ih ujutro,ali većinu vremena pravila sam se kao da nisu tu i na oko se zabavljala s drugima… jednom sam ulovila njen pogled i spustila sam se do nje na pad,stisnula joj ruku i poljubila u obraz…gledala sam kako sjedaju na mjesta u učionicama zajedno dok su me njihovi glasovi toliko ometali da nisam čula osobe pored sebe.
Možda im zavidim. Ali znam kako to ide. Kada dvije misle da treća radi krivo, a ne sluša ih-pronađu se zajedno u tome i osjećaju se prisnijima zbog toga. Drugim riječima,sklopile su pakt.(znam jer sam i ja jednom bila jedna od te dvije,ali to je već druga priča)
Ponovno sam im se obratila na kraj dana…točnije,pridružila sam im se ispred škole i otišle zajedno do centra…ne znam zašto sam to zapravo učinila…možda mislim da im ipak toliko dugujem…po putu smo srele jednu prijateljicu…pogled čiji sam pogled ranije susrela rekla je:baš joj je slatka frizura. Za promjenu.
Okrenula sam se prema njoj i pogledala je podignutih obrva na ovo''za promjenu''(teško se othrvati navikama). Nastavila smo dalje kada shvatim da mi se obraća i uhvatim je u pola rečenice(ne pričam baš s njima i one obično nadoknade i moje šupljine u razgovoru pa zato nisam shvatila-govorim manje kako ne bih pružila priliku za novu bol tj.kako ne bih previše otkrila).
Nisam shvatila što je točno htjela reći(zašto me tako gledaš,tvoja stvar ako se tebi ne sviđa itd),ali vidjela sam po njenom licu.Htjela se svađati. Kada bi s tim započela vjerojatno bi mi napomenula i moje šutnje i ukočeno držanje i…bijeg.
Ja sam samo odvratila da mi se učinilo smiješnim taj ''za promjenu'',ali ona je nastavila nešto govoriti kako je to bilo odvojeno a na licu je imala još onaj tvrdoglav izraz koji je značio da ne misli popustiti. Na sekundu sam bila samo uhvaćena na prepad,a onda sam uprla pogled naprijed i rekla nešto poput :u redu. Ili sam slegnula ramenima.
Poruka je bila:nije važno.
Možda se to čini besmislenim, ali obično ne popuštam. Ne ja. Ali sada…kao da sam smatrala da to prelazi granice naše prisnosti i odoljela sam izazovu. Ne ratuješ s ljudima kojima održavaš površno poznanstvo-ja ratujem ili se prepirem samo s najbližima.
Zbog toga,otkrila sam da mi možda ipak nije toliko stalo koliko sam mislila da je…Možda je to htjela i otkriti. A možda je samo ljuta na mene.
Znam da ju ovo možda i pogađa,ali…

Jučer nisam otišla s njima na kavu nakon škole(ako imalo poznajete tinejdžere, to je neoprostivo i gotovo skandalozno-zbog toga su me i danas salijetala pitanja).
Shvatim kasnije da sam se,iako sam otišla zato jer nisam bila sigurna da ću izdržati, nadala i da će me ''tračati''(ugl.pričati o meni i mojem…držanju). To bih još više urotilo prema meni i spriječilo ikakvu moguću bol, a meni olakšao odlazak.
Za drugu,nisam ni sigurna ni da li je shvatila koliki je jaz stvoren između nas. Kolika je provalija ispriječena.
Nije ni važno. Ja se samo želim iskobeljati iz nje.

Get this on your phone for FREE | More free ringtones


Što je ljepota?
Cijene li nas zbog nje? Ili podcjenjuju?
Je li kompliment ili uvreda?
Jesmo li bolji ako je posjedujemo ili ako ne?
Što nam ljepota znači? Koliko je visoko među našim prioritetima?
Hoćete li prići lijepoj osobi radije nego ne baš lijepoj?
Vjerojatno ne. Smatram da ono što stvarno privlači osobu na drugoj osobi dinamičnost kretnji, pogled u očima, mimika, smijeh. Ljepota je tek dodatak. Često je i zastrašujuća. Možda stoga zato jer je osoba svjesna svoje vanjštine te joj ona daje samopouzdanje. Pitam se gdje će ta samouvjerenost biti kada osoba bude naborana i suha poput kakve šljive.
Prema tom,odgovara li vanjština nutrini? Da li je vanjština ogledalo duše? Tako bi bilo sve mnogo lakše. Mnogi bi se trudili biti što bolji. Ali biti bolji relativan je pojam.

Kažu, ljepota je u očima promatrača. Jest. Ali može li ta ljepota izblijediti nakon prvih dojmova?Možda jer ste shvatili da iza tog lica ne nalazi mnogo. Možda jer je to lice nalik kakvom licu porculanske lutke. Bez živosti. Jednostavno mrtvo.Nema iskri.
Možda jer je osoba gruba. Ili presamopouzdana. Mogućnosti su beskrajne. Ali dovode do zaključka da ljepota nije sve.

Nedavno su otkrili da muškarac reagira na ženu(povisuje se razina testerona) bez obzira da li je on smatra atraktivnom ili ne. Koje olakšanje za neke od žena. Ipak, danas ima mnogo lijepih pripadnica ljepšeg spola na našim ulicama. Gledajući s ''praktične'' strane zašto bi muškarac izabrao popunjenu ili ne baš lijepu osobu naspram neke vitke ili lijepe? Možda je sve stvar karaktera. Možda ovisi o tome koliko je osoba otvorena i komunikativna. Možda. Ali obično popunjene/ne baš lijepe žene i djevojke ostaju neotkrivene jer su otpisane odmah na početku zbog svojih fizičkih odlika. Obično su, istina, takve pripadnice i mnogo sramežljivije. Zbog toga ,po mojem mišljenju, razvijaju svoj karakter u dubinu brže i bolje. Po toj teoriji, smatram da je osoba sa ''problemima'' možda ''zrelija'' nego što su to drugi koji takve probleme nemaju i uzimaju ih previše olako. Naime, osoba pred izrugivanjem često očvrsne. Naravno, neće svatko tako napredovati. Mnoge se djevojke,a ni žene nisu rijetke, predaju anoreksiji i bulimiji samo kako bi se riješila takvih primjedba. Ostale se uljepšavaju šminkama i čime god već stignu.
Ipak postoji još nešto:
Što kada je osoba lijepa i ''vitka'', ali nimalo atraktivna onomu koji je preleti jednim pogledom? Šalje poruku aseksualnosti? Da li ćemo na temelju toga zaključiti da nije ni neka osobita ličnost?
Ljudi su okrutni. Namjerno, nenamjerno. Ali i onaj koji se smatra ljubaznim i suosjećajnim, učinit će jednom lapsus. I prenaglo ocijeniti.
Možda smo žrtve. Ali nerijetko smo i krvnici. U svojim mislima imamo opravdanja za svoje riječi i postupke, ali tek je 2008. i drugi nemaju pristup našim mislima.
Stoga, da. Ljudi su okrutni. Namjerno. I nenamjerno.