petak, 12.09.2008.

Grcanje boli

Pogled mi se magli.
Ne mogu više.
Sklopim oči.
Sve prepoznajem.
Onaj mali kut u kojem plačem.
Prostor gdje se veselo smijem.
Čini se pun prašine i paučine.
Kutak u kojem radim na svojoj mašti.
To je moj dom.
Siguran je.
Moj je.
Okrenem se naokolo.
Ne vidim vrata.
Niti prozora.
Ni najmanju rupu za izlaz.
Ništa.
Otvorim oči.
Ugledam crnilo.
Povučem se korak unatrag.
Salijeću me glasovi.
Glasni,kreštavi.
Ne sviđa mi se.
Naježila sam se.
Zaklopim oči.
Nastade muk.
Sve je opet u redu.
Nitko mi više ne može nauditi.
Mir mi struji žilama.
Živci su se opustili.
Kod kuće sam.


Ah,ta bol.
Bol razočaranja. Bol zbog toga što znate da niste vrijedni truda. Da niste dovoljno brzi,spori,smiješni,sretni,sretni,nasmijani. Tužni ili sabrani.Da niste dovoljni vi kakvi jeste.
Bol izazvana saznajem da niste vrijedni čekanja.
Tražim nemoguće. Ali voljela bih, jer to se ne događa često,da bar taj jedan put netko pokaže dugotrajnije zanimanje. Da ne odbaci sve u vjetar. Da shvati da mi možda nije sve to tako jednostavno.
Ne mogu ljudi znati što se zbiva u meni. Shvaćam. Ali ja svejedno osjećam razočaranje. Gorko razočaranje.
Razočaranje jer sam počela maštati. Sanjati. A čini se da je sve završilo i prije nego sam donijela odluke. Možda nije pravi. Znate. Onaj pravi.
Ali mogla sam ga voljeti.
23:36 | Komentari (3) | Print | ^ |

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.