Sjever i jug,tuga i sreća, dan i noć. To sam ja. Na tren osjećam se kao na vrhuncu svijeta,a već idući kao prljavština na peti čizme. To sam ja. Jedan dan odlučim ostaviti smiješak na licu iako iznutra krvarim,a drugi dan pokušavam biti to što jesam i maknuti taj glupi smiješak. No,do tada se već sve promijeni i tuga postaje glumom. Zašto,kako?
Ne pitajte. Izluđuju me te nagle promjene,promjene kojima moje srce upravlja,ali um caruje. Nikad ne znam tko na prijestolju stoji. Borbe se vrte,nemiri se bude. Jedan mlad,jedan star. Jedan razigran,drugi praktičan. Jedan hedonist,drugi racionalista.Jedan blesav,drugi razuman. Što mislite,kako bi takva osoba trebala OPSTATI? Kako da osoba izdrži ta razdiranja?
Jača li to moj duh? Ili me povlači u mrak?
Izgurala sam do ovdje.
Odlično.
No,hoću li dalje? Hoću li naći tu snagu?Ako ništa drugo,vjerojatno ću izmisliti. Neki motiv,gurač cijele operacije što moj život jest. Zapravo,čini se da već jesam. U zadnje vrijeme prati me TAJ duh.
Ti to možeš-govori mi. Potari ih sve. Možeš ti to. Možeš ti to bolje.Moraš. Moraš.
I cijelo vrijeme tako.Kao kakva budnica. Da li je to zbog fakulteta što mi već kuca na vrata?
Zbog svega što sam ove godine vidjela i prešla?Isto tako,neprestano si ponavljam-Bilo,prošlo poput mantre.
Suludo,da.Reći ćete:Ma, što ova mala priča?
No,to sam ja. JA.
Moram izdržati. Moram. Ne znam zbog čega. Ne želim više ni pitati. Od previše zašto pomuti mi se glava i ništa se više ne čini smisleno. Bolje da ostane predodžba kakva jest.
Ipak,mijenjam se. Strahovito. Promjena s osmog razreda osnovne na prvi razred srednje,bila je normalna. Svi su se prilogođavali. Ali ovo je sada na moju ruku. Želim li ja to?Da. Jesam i sretna zbog toga?Da. Zašto?Jer konačno nešto poduzimam. Moj um se odijeljuje,preispituje polako i oprezno-i čeka. Spreman na promjene. I ništa se ne čini toliko važno koliko to da ja moram bolje. Niti obitelj,ni bližnji i voljeni. Nitko.
Stvarnost, u kojoj sam odlučila otići na hrvatski jezik i književnost i kasnije postati srednjoškolskim profesorom,sada se čini tako,tako udaljena. Pogledam se u zrcalo i pomislim: Možeš ti i bolje.
Možda bi to bio idealan posao za mene,ali očekujem više. Mnogo više.
Možda to radim jer znam da sam sama sebi jedina prava podrška,jedini oslanac. I iskreno,ne mogu vjerovati koliko mi se to sviđa. Koliko mi se sviđa što ne dijelim svoje unutarnje nemire sa sebi bliskima. Sada imam par dobrih prijatelja,ali stvarno ne osjećam potrebu ispovijediti im se. S prethodnima, rascjepkala sam svaki dio svoje osobe. Ako ste čitali prethodne postove,znate kako je to završilo. Zato,izgleda da to čeka samo vas na blogu. Ne mogu reći da vas pretjerano žalim.Naposljetku,u desnom kutu gore imate mali,crveni x kao bijeg.
Danas sam izuzetno dobre volje. Ne znam zašto. Ta vjera u sebe cijelu me ispunila i načas prekrila taman oblak. Uživat ću dok mi se ne zada još jedna pljuska.Ali tada ću opet reći:-Bilo,prošlo. Ili Ti to možeš bolje.
Sada,ovaj tekst čini mi se strašno zbrkan,razvučen i neuredan. Ali ne želim kvariti trenutačno stanje dodatnim preuređivanjima. Nadam se da osjećate snagu koliku je i ja osjećam u ovom trenu.
Sljedeće što bih molila jest da poslušate ovu pjesmu. To je prva pjesma koja me nadahnula nakon nevjerojatno dugo vremena. Vjerujem da je svojim zvukom i pojedinim stihovima uvelike doprinjela mojoj ''snazi''.I trenutačno,imam stravično morbidnu želju da mi svira na pogrebu. Pjesma koja će me hrabro ispratiti u ništavilo. Žao mi je što nisam uspjela pronaći originalni video ili barem snimku da uživate i u pogledu.
Post je objavljen 24.09.2008. u 21:46 sati.