Poželite li se ikada vratiti u vrijeme?Posjetiti Maje, upoznati Lincolna. Poslušati Mozarta, otići do Woodstocka na Zeppeline. Zaljubiti se u Henrya VIII.,biti u milosti Marije Terezije. Plesati na balovima i nositi teške haljine ili zaplesati na jazz u sjajnim haljinicama.Ali poželite li se vratiti u vrijeme kad je još vladao matrijarhat,točnije za vrijeme neolita tzv.zemljanog doba?Muškarčeva glavna zadaća bila je sudjelovati u sukobima i odlaziti u lov, ali žene su rukovodile poslovima i vodile glavnu riječ u društvu. Priroda je tada imala je velik značaj u njihovom životu. Točnije, ovisili su o onome što im je pružala. Bitno jest da kako je cvijeće cvjetalo, a drveće dalo plodova-tako je i žena stvarala potomke. Bile su svete,baš kao i priroda jer su imale mogućnost udahnuti život. Ali to je trajalo tek jedan kratki period. Nastupio je patrijarhat i trajao gotovo do danas. Zašto je uopće došlo do preokreta sistema? Pretpostavljam da su se muškarci osjećali ugroženo. Oni zapravo nisu imali naročito značajnu ulogu u društvu jer sve ono što su oni činili,bile su u mogućnost činiti i žene. Zašto su to žene dopustile? Ne znamo. Međutim,počele su pružati otpor ustaljenoj slici o ženama.
U 18.stoljeću javljaju se jasnije ideje. Žene su vješto skrivale knjige Mary Wollstonecraft. Ne sumnjam da, kada je muž ili neki drugi muški skrbnik(žena je tada smatrana vlasništvom)pronašao Marynu Obranu ženskih prava (1792.),žena željna prosvjetljenja nailazila na gorku mržnju i prezir te podsmjehivanje.
8. ožujka 1857. učinile su prvi veliki korak. Na ulice New Yorka izašle su žene zaposlene u tekstilnoj industriji. Protestirale su zbog neljudskih radnih uvjeta i niskih plaća, no policija ih je rastjerala. Dvije godine kasnije osnovale su svoj prvi sindikat.
Krajem 19.stoljeća pojavljuju se sufražetkinje. One su bile pripadnice pokreta za jednako pravo glasa muškaraca i žena, odnosno uvođenje ženskog prava glasa. Sam izraz suffragette dolazi od engleske riječ suffrage- za pravo glasa. Nailazile su na neodobravanje jer su u Velikoj Britaniji činile ''skandale'' radikalnih razmjera. Organizirale su razne demonstracije zbog kojih su često bile uhićivane pod optužbama da su demonstracijama remetile mir. Koristile su se i metodama tzv. direktne akcije-vezanje za pruge, podmetanje vatre u poštanske sanduke, razbijanje prozora, a ponekad i postavljanje manjih bombi.
Jednu od najvećih takvih akcija izvela je engleskinja Emily Wilding Davison kada se 1913. na konjskim utrkama u Derbyu bacila pod kopita konja kralja Georgea V. U trenutku smrti nosila je kraljevsku zastavu u znak podrške ženama koje se bore za svoja prava diljem svijeta. Tragično i pogubno ili plemenito i hrabro?
8. ožujka 1908. New Yorkom je prošlo 15.000 žena kroz grad tražeći kraće radno vrijeme, bolju plaću, pravo glasa i zabranu dječjeg rada. Njihov je slogan bio 'Kruh i ruže' -kruh je simbolizirao ekonomsku sigurnost, a ruže bolju kvalitetu života.
Ujesen 1912. godine u Philadelphiji državna organizacija američkih sufražetkinja dobila je dvije nove članice, mlade djevojke Alice Paul i Lucy Burns s velikim revolucionarnim planovima. No, na najviše negodovanja naišle tamo gdje su se najmanje nadale - u redovima vlastite organizacije tj.na starije,već iskusne predvodnice. U SAD su, nakon ulaska u rat, vodile seriju protesta protiv Woodrowa Wilsona nazivajući ga "Kaiser Wilsonom", nastojeći tako osigurati njegovu podršku naporima da se žensko pravo glasa uvede na području cijelih SAD.Svojim su hrabrim pionirskim radom otvorila mnoga vrata kasnijim izjednačivanjima prava žena i muškaraca, bez obzira na prepreke.
Dodani video prikazuje scenu iz filma''Iron Jawed Angels''( ''Anđeli od čelika'' ). Radi se o paradi Alice Paul(Hillary Swank) u Washingtonu. Inez Milholland Boissevain žena je na konju. Bila je njihovim simbolom ,a predstavljala je pravdu i slobodu. Ovo mi je jedan od najdražih dijelova filma. Molim Vas,pogledajte.
Sufražetkinje su bile često zatvarane na što su reagirale organiziranjem štrajkova glađu. Marion Dunlop započela je s tom praksom 1909. godine, a i druge sufražetkinje su nastavile s njezinim primjerom, pa su zatvorske uprave počele prakticirati prisilno hranjenje. Mary Clarke i još nekoliko njezinih kolegica umrle su zbog prisilnog hranjenja. Nastojeći spriječiti da sufražetkinje stječu simpatije, britanska vlada je donijela tzv. Zakon o mački i mišu kojim su se zatvorenice oboljele zbog štrajka glađu puštale, a hapsile tek nakon oporavka.
Naposljetku, uspjehu borbe sufražetkinja je, ipak, najviše pridonio prvi svjetski rat. Iako je većina proglasila primirje, nekolicina na čelu s Sylvijom Pankhurst nastavila je borbu. No,kako je rat izazvao nedostatak muške radne snage, u Britaniji su se postupno otklonilo većinu stereotipa jer su poslodavci bili primorani zapošljavati žene koje su se sasvim dobro nosile s poslom.To je uvjerilo javnost, a na kraju i političare, da žene trebaju jednako pravo glasa kao i muškarci.
Prve su svijetu pravo glasa dobile žene američke države Wyoming – 1869. godine dok su njihove sunarodnjakinje u ostatku SAD-a morale su pričekati do 26.kolovoza 1920. godine.
U Europi su pravo glasa prve dobile Finkinje 1906. godine. Hrvatice su, kao i ostatak žena 'naroda i narodnosti' tadašnje Jugoslavije pravo izaći na izbore dobile 1945.godine. Kraj dugog svjetskog rata morale su pričekati i stanovnice Francuske i Italije.
Za žene cijelog svijeta važna je 1952. godina, kada Ujedinjeni narodi donose deklaraciju kojim se na političkim izborima žene izjednačavaju s muškarcima.
Posljednje su pravo glasa dobile stanovnice Švicarske – tek 1971. godine. Ipak, i danas postoji fenomen tzv.“staklenog stropa” (glass ceiling). Naime,žene postižu bolje rezultate u obrazovanju od muškaraca, a na višim razina hijerarhije u tvrtkama ih je tek oko 8 % . U prosjeku,žene za isti posao i istu razinu odgovornosti,zarađuju za jednu trećinu manje od muških kolega. U SAD-u 46,5 % radne snage su žene, samo ih je 8 % među menadžericama američkih tvrtki i zarađuju samo 72 % iznosa plaće koju dobivaju njihovi muški kolege.U Europi među 25 najbolje plaćenih izvršnih direktora nema niti jedne žene. Od 51,8 % žena u ukupnom udjelu stanovništva RH, njih 45,1 % je zaposleno pretežito u slabije plaćenim sektorima i u prosjeku primaju 20 % manju plaću od muškaraca (za 2004. g. 456 kuna manje). Samo 6 % žena na rukovodećim položajima među 100 najvećih tvrtki u RH.
Zašto, kako, zbog koga? Je li to zato što se žene još uvijek ustručavaju posegnuti više ili zato jer im muškarci stoje na putu? Mislim da svi snosimo svoj dio.
Post je objavljen 10.09.2008. u 21:51 sati.